Arhiv tekstova

Poziv Službi hitne medicinske pomoći na broj 194 često zna biti presudan u borbi za život osobe za koju je zatražena urgentna intervencija. Kako to izgleda u rutini svakodnevice ljudi koji se bave ovim odgovornim zanimanjem pokušali smo doznati kroz priču o subotičkoj Hitnoj pomoći. 

Načelnica Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja u Subotici primarijus dr. Kornelija Jakšić – Horvat, o aktualnom trenutku ove iznimno važne medicinske ustanove u najvećem gradu na sjeveru Bačke kaže:

»Zbog komunalnih radova i zatvaranja ulice Sándora Petöfija za izlazak naših vozila osposobljen jedan uži prolaz što uvelike otežava prometovanje i rad, dok je ambulanta do daljnjeg izmještena na Karađorđev put. Također, ovaj naš osnovni prostor na kome se Hitna pomoć nalazi još od sredine prošloga stoljeća je naprosto neodgovarajući i neučinkovit.

 

Nedostatak radne snage

 

Odluka o nastavku zabrane upošljavanja novih radnika u javnom sektoru pogađa i Službu hitne medicinske pomoći u Subotici, što je uvjetovalo pojavu nedostatka radne snage na svim radnim pozicijama.

»Nažalost, zbog odluke Ministarstva da u javnom sektoru nema prijama novih radnika, ni mi ne možemo popuniti ona radna mjesta liječnika, tehničara i vozača koja su ostala upražnjena njihovim odlaskom u mirovinu, na drugo radno mjesto ili u inozemstvo. Praktično nam na svim tim radnim pozicijama nedostaju navedeni kadrovi, pa trenutačno služba, kada su svi u punom broju ima 24 liječnika, 33 medicinska tehničara i 32 vozača sanitetskih vozila koji pokrivaju cijeli teritorij grada Subotice i njenih prigradskih naselja. Tijekom noći i vikendom imamo punktove u Bajmaku i Čantaviru, pa praktično radimo na tri mjesta u cilju što bolje i brže mogućnosti interveniranja na pozive u pomoć«, ističe načelnica dr. Jakšić – Horvat.

 

Pozivi

 

Velike temperaturne razlike koje prate i ovu zimu na našim geografskim prostorima uvelike utječu na uvećani broj poziva na broj 194.

»Ljudi različito reagiraju na drastične vremenske promjene u kojima se smjenjuju hladni i topliji frontovi, uz veliku razliku u temperaturnim vrijednostima, te je broj poziv za pomoć tijekom proteklih mjesec dana i broj naših intervencija u stalnom porastu. Naravno tome su pridonijeli i blagdani tijekom kojih je zbog obilnije prehrane došlo do brojnih problema u digestivnom traktu, ali i ozljeda kao posljedice alkoholiziranosti«. 

Na pitanje je li noć kritičnija i jesu li tada pozivi građana učestaliji, naša sugovornica odgovara:

»Sada kao da nema više nikakvih pravila, jer nekada je najviše poziva znalo biti tijekom dana vikenda, a danas i ponedjeljak zna biti izuzetno težak i naporan dan s puno poziva. Pacijenti se najviše žale na srčane smetnje, osobito kada su u pitanju kronični bolesnici i astmatičari kojima ovakve vremenske prilike nikako ne odgovaraju, a mnogo imamo i poziva od osoba koje nikako ne mogu stići na red kod svojih liječnika zbog dugih lista čekanja, pa preko nas pokušavaju na neki brži način riješiti svoj zdravstveni problem. A to nama ponekada predstavlja ozbiljni problem, jer mi imamo samo dvije liječničke ekipe za cijeli grad. Zbog toga dispečer koji prima pozive mora jako dobro uraditi trijažu s postavljanjem određenih važnih pitanja, primjerice koliko pacijent ima godina, jer se prirodom određene bolesti urgentna stanja kod mlađih ili starijih osoba različito manifestiraju i zbog toga se moramo dobro organizirati da u pravo vrijeme kod pravog pacijenta stigne prava ekipa. Imamo, kao što sam rekla dvije ekipe: jedna je urgentna u kojoj radi liječnik specijalist urgentne medicine i ona je rezervirana za pozive prvog reda hitnosti i ona, nakon zaprimljenog poziva, mora krenuti u roku od jedne minute. Ta ekipa na mjesto poziva, ovisno o udaljenosti, stiže između pet do osam minuta, što se u svjetskim razmjerama smatra dobrim prosjekom. Ova druga ekipa u kojoj radi liječnik medicine,  izlazi na pozive svih ostalih redova hitnosti, pa se ovisno o stanju na cesti i važnosti drugih poziva zna čekati i do sat vremena do izlaska na mjesto upućenog poziva. Kada bismo imali još jednu ekipu, koja bi bila na dispoziciji i danju i noću, to bi u mnogome olakšalo naš rad i smanjilo bi se čekanje na intervenciju«. 

 

Izloženi očima javnosti

 

Za razliku od drugih medicinskih službi koje su na određeni način mnogo zatvorenije očima javnosti, djelatnici Hitne pomoći su tijekom svog rada najizloženiji sudu brojnih osoba koje se zateknu na mjestu poziva.

»U drugim zdravstvenim ustanovama zatvore se vrata, navuku paravani, a mi smo prirodom našeg posla izloženi uvidu šire javnosti i naše ekipe često moraju biti spremne i na neugodne komentare. Ljudi često nemaju razumijevanja za gužve u prometu, uspinjanje na visoke katove u zgradama i slične poteškoće, jer se onima koji čekaju minute čine kao vječnost, ali mi se ipak trudimo biti što brži i efikasniji. Što se tiče opreme kojom radimo ona je jedna od najsuvremenijih u državi, kontinuirano se puno ulaže u medicinsku edukaciju, naši liječnici redovito odlaze na kongrese i simpozije, pišu stručne radove, sudjelujemo u europskom projektu ispitivanja izvan bolničkog srčanog zastoja (Eureca 1 2014) i sve ono što ovisi od nas nastojimo odraditi na najbolji i najstručniji način. No, vraćam se na osnovni problem naših uvjeta za rad i prostora gdje se nalazimo, jer nemamo garaže i vozila su nam vani izložena ekstremno niskim temperaturama. Tako se na intervenciju kreće hladnim vozilom kojem opet treba određeno vrijeme da se zagrije, a ni pacijentima nije ugodno kada iz tople sobe moraju biti transportirani u prohladnim uvjetima nedovoljno ugrijanog vozila. Zbog toga bi se u budućnosti nešto ozbiljnije trebalo poduzeti u svezi rješavanja problema drugog prostora za Službu hitne medicinske pomoći, jer ovaj grad bi to trebao imati. Imamo 8 specijalista urgentne medicine, četvero ih je na specijalizaciji, imamo dobar radni kadar i medicinsku opremu, dobru volju, ali nam se po tom pitanju još uvijek ne izlazi u susret. Mi radimo vrlo ozbiljan posao, izloženi očima javnosti u kome se mora brzo i stručno reagirati u svakoj situaciji uz samostalno donošenje odluka od kojih često ovisi nečiji život«, istaknula je primarijus dr. Kornelija Jakšić – Horvat.

 

Uvijek u pripravnosti

 

Tibor Pauk je urgentni medicinski tehničar zaposlen u Službi hitne medicinske pomoći (SHMP) od rujna 2008 godine.

»Ispunila mi se srednjoškolska želja da postanem dio nekolicine Subotičana koji nesebično daju i ostavljaju dio sebe u službi zarad dobrobiti i spašavanja svojih, životno ugroženih sugrađana.

Rad u smjenama za mene ne predstavlja problem; volim i dnevne i noćne smjene, a u petoj smjeni imamo dovoljno vremena odmoriti se između radnih dana. Taj odmor je često prekinut s pripravnošću, gdje, ako me pozovu iz SHMP-a, moram u najkraćem roku (15 minuta) javiti se na radno mjesto, jer je poziv najčešće upućen zbog pacijenta u teškom stanju kojeg treba hitno transportirati u drugi grad, u drugi centar. Za mene je svaki teren novi izazov, jer nijedna ulica, nijedan dom, niti i jedan čovjek nisu isti i moram se snalaziti u novim situacijama. Svaki težak pacijent za mene predstavlja nadmašivanje sa samim sobom, gdje dajem sve od sebe da svoj posao maksimalno točno uradim u što bržem intervalu. Znajući da sam ja svoj posao savjesno i točno obavio, u najgorim situacijama, uspijevam razumjeti i prihvatiti kraj života drugog ljudskog bića. Najteži zadatak u karijeri mi je bio kada smo prije četiri godine bili zaglavljeni u smetu na autoputu, promet je bio zaustavljen u oba smjera. U kolima smo imali odojče u teškom stanju, upućeno u Novi Sad na kirurški zahvat. Pretila mu je ozbiljna hipotermija zbog dužeg vremena provedenog u sanitetskom vozilu koje se postupno hladilo. Situacija mi je bila izuzetno teška jer smo mi, tročlana ekipa iz SHMP-a, upravo ti koji trebamo pomoći, a  bili smo zarobljeni u snijegu, bespomoćno sjedeći prekriženih ruku i nekoliko sati su nam se oglušavali pozivi u pomoć. Na koncu su odojče i nas subotički vatrogasci spasili iz smeta. S druge strane, najljepši osjećaj je kada uspijemo izboriti se za život čovjeka kome je srce stalo. Izlaskom na teren i utvrđivanjem srčanog zastoja počinje borba u kojoj svaki član tima ima uigrano mjesto. Liječnik koordinira reanimacijom i pored svojih manualnih vještina izdaje upute koje medicinski tehničar i vozač provode u djelo. Neopisiv je osjećaj izaći kao pobjednik iz ove borbe između života i smrti i predati pacijenta u bolnicu. Posebna i za mene najmilija grana našeg posla je trauma. Zahtijeva niz vještina kojima treba ovladati i na mjestu nesreće odabrati pravi pristup ugroženom pacijentu i brzo, timski osmisliti akciju spašavanja. Naš posao zahtijeva konstantnu edukaciju, obnovu znanja i vježbu kako bismo u pravo vrijeme reagirali brzo i na odgovarajući način«.