Arhiv tekstova

Predstojeći izbori nešto bitno neće promijeniti na političkoj sceni, ali će na neko vrijeme pažnju javnosti skrenuti na neke druge teme. Ministri i drugi akteri političkog života bit će u kampanji, nastojeći nam se pokazati sa što više rezultata. Mediji će biti preplavljeni izvješćima s predizbornih i drugih skupova koji ne bi trebali, ali neminovno pretvorit će se u kampanju; političari će napadati jedni druge i sve će se vrtjeti oko politike, kao da je sav ostali život stao. U takvoj atmosferi gotovo nezapaženo prošla je vijest da je Srbija i dalje bez napretka u borbi protiv korupcije i da je i dalje ispod granice od 50 poena što je svrstava u visoko korumpiranu državu.

HR: Očekuje nas raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, pa će tako birači osim za lokalne i pokrajinske istog dana glasovati i za republičke zastupnike. Jesu li ti izbori bili potrebni?

U jednoj situaciji politički stabilne većine u parlamentu, u situaciji kada nema sukoba u Vladi i rascjepa u koaliciji ili unutar partija skeptičan sam glede potrebe raspisivanja izvanrednih parlamentarnih izbora. Srbija ima stabilnu Vladu i ne vjerujem da će se poslije izbora nešto bitno promijeniti. Prema najnovijim istraživanjima vladajuća stranka moći će i sama formirati Vladu. Istraživanja od prije nekoliko dana pokazuju da vladajuća stranka ima potporu od 47 posto, što znači da će po našem proporcionalnom sustavu, koju god formulu da primijenite, SNS  sama imati većinu u Vladi, odnosno oko 52-53 posto zastupnika u republičkom parlamentu. Torzo vlasti ostat će neizmijenjen, ali po zakonima fizike, mora doći do usporavanja reformi. Političarima na vrhu najvažnije je da budu reizabrani i oni će najveći dio vremena upotrijebiti kako bi održali svoj položaj, što znači da će jedan dio energije, umjesto da se troši na reforme, biti usmjeren na izbornu kampanju.

HR: Pravilo je i praksa pokazuje da sve vlade najznačajnije reforme provode u drugoj godini svoje vladavine. Ako će izborna kampanja usporiti ili odložiti provedbu najavljenih ekonomskih reformi, što će biti poslije izbora?

Dobro ste rekli. Neki istraživači smatraju da je godina najvećih reformi druga godina rada vlade. S obzirom na to da nekih značajnijih promjena neće biti u profilu same Vlade, moglo bi se očekivati da će neke od ključnih reformi biti urađene i na kraju prve godine. Ja bih rekao da će se u ovaj sadašnji tempo rada Vlada poslije izbora vratiti za nekih osam mjeseci.

HR: Najava raspisivanja parlamentarnih izbora pokrenula je oporbu u Srbiji sa željom da udruženi oko cilja rušenja Vlade izađu na izbore. No, čuli smo da ti pokušaji ne idu tako glatko. Posljednja informacija koja se mogla čuti iz tabora oporbe je ideja o nekoj nestranačkoj ličnosti koja bi bila na čelu oporbe i što za sada načelno prihvaćaju i neki od njihovih lidera. Kako Vam izgledaju ovi pokušaji ujedinjenja oporbe i zapravo pitanje je i ima li danas prave oporbe  u Srbiji?

Oporba je iscjepkana i po mom sudu nisu tu u pitanju velike programske razlike već ljudske, a sve  kao posljedica egocentrizma i ambicija lidera stranaka. Oni se čak ne mogu dogovoriti ni o dnevnom redu, ni o tome tko će predsjedavati. Čuju se iz redova oporbenog bloka i ideje da na čelu ujedinjene oporbe bude neka nepolitička osoba. Nešto slično kao što je to bilo u Crnoj Gori s Lekićem. Međutim, to može pomoći samo na početku, jer u partijskim odnosima, koliko god tu bilo dobrih namjera, vladaju odnosi moći. Sjetite se recimo Milana Panića, koji je početkom 90-tih došao u Srbiju i koga je Milošević poslije godinu dana smijenio. Ja bih to nazvao pričom o nenaoružanom proroku, odnosno u ovom slučaju čovjeku bez partijske potpore. Mislim da tako nešto nema šanse i problem razjedinjene oporbe neće se riješiti pozivanjem nekoga tko uopće nije politički angažiran. Pretpostavljam da će oporba ostati slaba i marginalna i jedva vidljiva u  političkom reljefu Srbije.

 HR: Predstoje i pokrajinski izbori uz veliku mogućnost da se poslije 15 godina promijeni vlast u Vojvodini. Kakve bi to mogle donijeti promjene kada je riječ o statusu Vojvodine u Srbiji?

Vjerojatno će doći do promjene vlasti u Vojvodini. Nadam se da nova vlast neće ići na smanjenje vojvođanskih nadležnosti, a pribojavam se da će se to ipak dogoditi. Ne treba zaboraviti da je regija Vojvodine pri ujedinjenju 1918. godine po nivou razvoja bila u rangu Slovenije. Sada je po razvijenosti negdje na nivou prosjeka Srbije. Zbog njenog nacionalnog sastava bilo bi vrlo opasno da se Vojvodini uskraćuju neka već stečena prava. Vojvodina je već nekim mjerama bila osujećena da ide nekim bržim tempom razvoja i ne bi valjalo da se to još dodatno pogorša. Uvijek sam bio za to da Vojvodina dobije sedam posto od realizacije proračuna i ne bi se smjelo ponovno događati uskraćivanje tih proračunskih sredstava. Nažalost, ne vjerujem da će se ove moje želje ostvariti. 

HR: Transparentnost Srbije predstavila je Indeks percepcije korupcije Transparency International za 2015. godinu i prioritete za Srbiju. Po tom izvješću nema velikog napretka u borbi protiv korupcije. Što je razlog tomu i kako popraviti stvari?

Pomaka na bolje nema već pol desetljeća. Donose se antikorupcijski zakoni, politički vrh nastoji hvaliti svaki uspjeh u borbi protiv korupcije, ali korupcija je jedna teško iskorjenjiva bolest. Indeks percepcije korupcije za Srbiju je 40, a smatra se da su zemlje ispod 50 poena zemlje kronične korupcije. Taj indeks percepcije korupcije oni koji investiraju, odobravaju zajmove ili donacije itekako uzimaju u obzir. (Da pojasnim indeks korupcije ne određuje se temeljem uzorka građana, već na osnovu više istraživanja.) Ovdje je riječ o jednoj običajnoj korupciji, koruptivnim mrežama koje se formiraju godinama. To znači da, osim zakonskih okvira, moraju djelovati policija, tužiteljstvo i na kraju sud. To je jedan lanac koji puca tamo gdje je najslabija karika. Sjetite se samo velike akcije na Pravnom fakultetu u Kragujevcu kojom je bilo obuhvaćeno oko 80 profesora i suradnika. Prošlo je sigurno osam godina od tada, a poslije toliko godina sve izgleda kao baloni koji prskaju. I što imamo poslije svega? Jedno razočaranje građana. Umjesto tih spektakularnih akcija aktivnost protiv korupcije mora biti stalna, uporna akcija. Mora se raditi iz dana u dana i samo tako se može ići u pravcu reduciranja korupcije. Čini mi se da je to način da popravimo naš ugled u svijetu. A to se ne može jednom fotografijom uhićenjem 80 ljudi, ako se poslije toga sve raspadne. Korupcije će, kao i krađe i prostitucije, biti dok postoji civilizacija. Nije ju moguće potpuno iskorijeniti, ali moguće ju je smanjiti. Primjer su skandinavske zemlje gdje praktički korupcije i nema. Indeks percepcije korupcije kod njih je 97, a za nas bi pomak bio kada bismo prešli tu granicu prokletstva od 50 poena. 

HR: Europska unija počela je otvarati pregovaračka poglavlja u procesu pridruživanja Srbije Uniji. Hoće li Srbija stići tamo gdje je naumila i zapravo kojim tempom mi idemo prema tom zacrtanom cilju?

Ova Vlada  me je čak iznenadila što je hrabro učinila neke korake koji neće povećati njenu popularnost, korake koji će možda zaboljeti jedan broj ljudi, a radi toga da bi većini ljudi za 10 ili 15 godina bilo bolje. Vlada je zbog toga bila izložena kritikama, prije svega onih koji zagovaraju okretanje k Rusiji. Ali pogledajte ovo biblijsko seljenje naroda i to i iz država u kojima ne postoji neposredni vojni sukob, koje je pokrenulo između 2,5 i tri milijuna ljudi. Čudnovato je da ta rijeka ljudi nije išla ka Istoku, ka Rusiji već ka Europskoj uniji. Je li tih tri milijuna ljudi krenulo u krivom smjeru? I da se vratim na pitanje: Vlada je unatoč tradicionalnoj slavenskoj bliskosti s Rusijom uspjela održati jedan optimalan kurs i siguran sam da ćemo stići do članstva u Europskoj uniji. Ne vjerujem da će nam itko, svjesno,  podmetnuti nogu da ne uđemo u Uniju. Bojim se samo da ćemo na to pričekati duže nego što se procjenjuje. Bit će to možda i četiri-pet godina duže od sadašnjih procjena. Ali mi smo ipak osobeni i u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku. Slovenija i Hrvatska bile su različite i u vrijeme SFRJ. Prosto, to su zemlje koje su bile dio jedne nedemokratične monarhističke Austro-Ugarske, ali isto tako i zemlje, u kojoj je važio princip, kako je to definirao Hans Kelsen (koji je po meni bio najveći pravnik prošlog stoljeća) »vladavine ne po ljudima već po zakonima«. A tu vladavinu prava mnogo je teže osvojiti nego demokraciju. S druge strane, mi smo bili pod vlašću Turske, gdje je važio princip »kadija te tuži kadija ti sudi« i u takvim zemljama treba proći sigurno sedam-osam generacija da se neke stvari poprave. Ta paralela pokazuje gdje će nama biti poteškoće u tom približavanju Europskoj uniji.

HR: Kako vidite bu-dućnost ove regije. Ide li se ka nekoj relaksaciji odnosa ili će to i dalje biti odnosi puni trzavica, provokacija?

Ovaj prostor vidim kao jedno veliko naselje u kome su kuće staklene, u kome su granice staklene i tu je veoma opasno igrati se kamenjem, a uvijek ima nekoga tko bi se igrao tim kamenjem. U ovom trenutku dobro je što neke važne zemlje, prije svega Europske unije, pa zatim i SAD žele od Balkana napraviti zonu mira. Ključnu ulogu u tom procesu imaju politička vodstva. Ljudi iz znanosti, sporta, nevladinog sektora, biznisa imaju neusporedivo bolje odnose nego što su politički odnosi. Dakle, političke elite često drže svoj položaj na razlikama prema drugom. Naveo bih primjer iz 60-tih godina prošlog stoljeća gdje su u kampu u Francuskoj zajedno bili mladi Nijemci i Francuzi, pripadnici dva naroda koji su se stotinama godina borili za prednost u Europi. Njihove političke elite shvatile su da Francuska i Njemačka moraju graditi dobre odnose. Kod nas je obrnuto – odnosi civilnih društava  su neusporedivo bolji, nego što su odnosi političkih vodstava tih država. U slučaju Njemačke i Francuske bilo je obrnuto – političari su bili ti koji su prvi krenuli u pomirenje. To bi trebala biti i strategija na ovim prostorima ukoliko želimo da ta balkanska staklena kuća postane kuća od nekog stabilnijeg materijala.