Arhiv tekstova

U novu godinu, kao i svi građani Srbije, tako i građani Srijema ušli su suočeni s nekim novim izazovima. Uglavnom se među Srijemcima polemizira kako će preživjeti ovu godinu, a s obzirom na prognoze, neće biti nimalo lako. Prosječna plaća već sada nije dovoljna da pokrije osnovne životne potrebe, a oni čija su primanja daleko ispod tog prosjeka, čiji je broj barem u ovom dijelu Srijema mnogo veći, tek čekaju nove nedaće. Što se tiče maksimalnog broja zaposlenih na neodređeno vrijeme u tijelima lokalnih samouprava, kada je na primjer općina Šid u pitanju, prema najavama, neće biti potrebe za racionalizacijom. Kako izjavljuju čelni ljudi, svi koji su zaposleni na neodređeno vrijeme u bilo kom organizacijskom dijelu lokalne samouprave ili javnom poduzeću, ne moraju se otpuštati. Pri tomu naglašavaju kako ne poriču da nemaju problema zbog smanjene mase za plaće i zarade kojom raspolažu i ne spore da će u tom smislu isplata zarada biti teža. Kada je zdravstveni sektor u pitanju, u domovima zdravlja racionalizacija je počela. Prije nekoliko dana imala sam priliku pričati sa ženom koja je punih 14 godina radila kao spremačica u šidskom Domu zdravlja. Nakon razgovora s direktorom, dobila je otkaz. Od svog poduzeća ona će dobiti 2.400 eura. Ta sredstva koristit će, kako kaže, za život, dok ne nađe novi posao. Ponude za rad ovih ljudi nažalost su sve manje ili gotovo da ih nema, ali me iznenadila optimističnost moje sugovornice koja čini se ne gubi nadu. Kaže da je posao spremačice u Domu zdravlju radila za plaću u iznosu od nešto više od 20.000 dinara. Pri tom je svakodnevno putovala iz susjednog sela, dobivala putne troškove kojima je podmirivala svoj prijevoz a na pitanje hoće li kod privatnika biti bolje, potvrdno je odgovorila jer se nada, ako ničemu drugom, a ono većoj plaći. A plaća kod privatnika doduše nešto je veća, sigurnost da se zadrži posao mnogo manja, jer poslodavac u ovakvoj situaciji može birati jer je potražnja za poslom sve veća i veća. Stiče se dojam da su ljudi prestali razmišljati o nekoj daljoj budućnosti, npr. mirovini i da nam je svima postalo važno trenutačno stanje, masa novca kojom trenutačno raspolažemo. Što će biti sutra, o tome ćemo misliti neki drugi dan. Nažalost, ovakvih primjera poput moje sugovornice, bit će sve više. Tko u ovoj situaciji gubi, a tko dobiva jasno je. Jasno mi je i to da su pred nama novi izazovi i još jedna teška godina, i to izborna nakon koje se prema obećanjima očekuje boljitak o kojemu prema sadašnjem stanju stvari možemo samo sanjati.