Arhiv tekstova

Dekan Advokatske akademije Advokatske komore Vojvodine, dr. Slobodan Beljanski zahvalan je sugovornik, otvoren, izravan; ne libi se javno iznositi svoja razmišljanja i o najkontroverznijim temama današnjice. 

HR: U stručnim krugovima slovite za jednog od vodećih eksperata u oblasti prava na ovim prostorima. Što Vas je dovelo na tu poziciju?

Uvijek sam govorio da dobar pravnik, osobito odvjetnik, mora posjedovati veliko iskustvo i odvažnost. Ove odlike, dakako, same po sebi nisu dovoljne za uspješan rad. Potrebno je i odgovarajuće znanje i spremnost za potpunu dosljednost i istrajnost. Osim toga imao sam i neprekidan angažman u Advokatskoj komori. Smatram da ova institucija, osim što objedinjava advokaturu i stara se o ugledu i o interesima odvjetnika, mora imati i odgovarajući položaj u društvu i biti respektirana i priznata, kao jedno od rijetkih uporišta slobodne misli, s punom autonomijom u odnosu na vlast i stranačke interese. Radio sam uporno i predano, osobito nakon raspada SFRJ, na uspostavi ili obnavljanju kontakata i dobrih odnosa između odvjetničkih komora bivših jugoslavenskih republika. Stjecajem okolnosti uspio sam i danas su odnosi Advokatske komore Vojvodine i svih odvjetničkih komora država nastalih od bivših republika Jugoslavije odlični. Upravo zahvaljujući takvoj ocjeni drugih dobio sam najviša priznanja svih ovih odvjetničkih komora. Posljednja dva su plaketa dr. Ivo Politeo s poveljom Hrvatske odvjetničke komore i plaketa dr. Danilo Majaron Odvetniške zbornice Slovenije. 

HR: Bili ste i član radne grupe za izradu Zakonika o kaznenom postupku. Inzistirali ste na proširenju prava obrane. Poštuju li se te odredbe i u kojoj mjeri?

Moj rad na izmjenama i na donošenju Zakonika o kaznenom postupku traje još od 2001. godine. Bio sam na čelu radne grupe koja je izradila tadašnji Zakonik. Bio sam i član radne grupe koja je pravila njegove obimne izmjene i dopune 2008. i 2009. godine i konačno bio sam u radnoj grupi koja je izradila novi ZKP iz 2011. godine. Ovaj zakonik donosi niz novih rješenja, koja mogu biti od velike koristi za obranu, iako se prešlo na tzv. tužiteljsku istragu. Zalagali smo se da u najvećoj mogućoj mjeri zaštitimo pravo obrane. To pravo dolazi do izražaja osobito na glavnom pretresu, u takozvanom kontradiktornom dijelu kaznenog postupka, kada je jednakost oružja, kako se u procesnom pravu kaže, najzastupljenija. U praksi se ta prava, nažalost, ne poštuju i ne provode dovoljno, jer ih, prije svega u istrazi, javni tužitelj nastoji umanjiti ili izbjeći, a na glavnom pretresu sudovi se još uvijek  nisu prilagodili primjeni novih pravila i jedan dio sudaca po inerciji se ponaša kao u vrijeme važenja prethodnog Zakonika. 

HR: Bili ste i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije. Koliko su stranke zaslužne što je Srbija najkorumpiranija zemlja u regiji?

Ne bih rekao zaslužne, nego krive. Po mojim i ne samo mojim zapažanjima, glavni izvori korupcije su u političkim krugovima. Tamo gdje se nalazi politička moć, nalaze se i mnoge vrste monopola, pa je razumljivo što tamo imate i najviše korupcije. Toj priči treba dodati još i raspolaganje izvjesnim diskrecijskim ovlaštenjima, osobnim odlukama i pravu da se situacije procjenjuju ovako ili onako. Ovo je kod nas vrlo rasprostranjeno i naravno, nije vezano samo za one koji su trenutačno na vlasti, nego na svaku opciju koja se u toj poziciji našla.  

HR: Postoji li u Srbiji povoljan ambijent za borbu protiv korupcije?

Tom ambijentu ne bih mogao dati pozitivnu ocjenu, iako moram pohvaliti rad nekih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije. Prije svega, pohvalio bih rad Agencije za borbu protiv korupcije i Savjeta za borbu protiv korupcije. Savjet ima široko polje rada, ali njegove preporuke ili ocjene, iako je vladino tijelo, malo se uvažavaju i provode u djelo. Agenciju umnogome ograničava važeći zakon, čiju izmjenu već dugo traži. Dok sam bio član Odbora Agencije sačinili smo jedan prednacrt Zakona o Agenciji. I danas se na tomu još uvijek radi i još uvijek nije formiran Prijedlog tog zakona, koji bi mogao ići pred Skupštinu. 

HR: Europska komisija uočila je velike slabosti u reformi pravosuđa Srbije. Kakve i kako prevladati to stanje?

Uočene slabosti odnose se na funkcioniranje pravosuđa, na način izbora i napredovanja sudaca, javnih tužitelja i zamjenika javnih tužitelja, tj. na njihove osnovne prerogative, a to su nezavisnost suda i samostalnost javnog tužiteljstva. Osobno ocjenjujem da je naše pravosuđe u velikoj krizi i da je u izuzetno lošem stanju. Prema jednoj od nedavno provedenih anketa pokazalo se da postoji 5 postotaka utjecaja izvršne vlasti, ali zato oko 30 postotaka utjecaja političara, i čak oko 40 postotaka utjecaja kojima je izvor unutar suda. Jedan postotak ide na utjecaj nositelja velike moći u društvu, tj. posjednika krupnog kapitala. Moram napomenuti da su anketirani suci i tužitelji, razumije se, uz punu zaštitu anonimnosti. Kad sve to zbrojimo, ispada da su utjecaji izuzetno prisutni. U utjecaje unutar suda treba uključiti i one koji su krajnje zabrinjavajući, to su utjecaji predsjednika sudova. Predsjednici sudova su, u stvari, nečija produljena ruka, ne utiču oni u svoje ime i za svoj račun, to se od njih traži. Drugim riječima, situacija nije povoljna i na sve to bih dodao još i utjecaj političke klime u kojoj vlada manira autoritarnosti, i u kojoj se stalno postavljaju udarničke zadaće, a onda iziskuje isto takva poslušnost, što se odražava na opću društvenu psihozu, pa i na to kako će se ponašati i osjećati suci, a osobito javni tužitelji. 

HR: Javno ste ustvrdili da najveću manu našega pravosuđa predstavljaju nedovoljno stručni i neodlučni suci, često podložni političkim utjecajima ili pritiscima drugih centara moći. Ima li na tom polju pozitivnih promjena?

Iskreno, ne vidim nikakve pomake, a moglo bi ih biti. Među našim tužiteljima i sucima ima vrlo sposobnih i stručnih. Potrebno je samo osloboditi ih svih pritisaka kojima su izloženi i potrebno je uvesti permanentnu stručnu obuku, kakvu bi im trebala pružati Pravosudna akademija, koja, nažalost, nije ispunila svoje zadaće. 

HR: Prije nekoliko dana izjavili ste da sudska praksa rehabilitacije u Srbiji vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da je Zakon o rehabilitaciji neustavan. Na temelju čega to tvrdite?

Na temelju pažljivog čitanja, kompariranja tog zakona s Ustavom i nizom međunarodnih pravnih akata. Mi imamo dva zakona o rehabilitaciji i oba su u primjeni, što je samo po sebi apsurdno. Imamo zakon iz 2006. godine i zakon iz 2011. godine. U prvom, rehabilitaciju je mogao dobiti svatko, tko je, kako se tamo kaže osuđen, ili je na drugi način stradao, iz političkih ili ideoloških razloga. Po drugom, uvjeti za rehabilitaciju su puno strožiji, pa je taksativno navedeno tko sve ne može biti rehabilitiran i ta rješenja su prihvatljiva. Međutim, u tom drugom zakonu se navodi da će se svi postupci koji su se počeli voditi po prvom zakonu, a nisu okončani, nastaviti voditi po istom. Sad imamo dva pravna režima, pa oni koji su podnijeli zahtjev prije 2006. godine, maltene automatski dobivaju rehabilitaciju, a oni koji su zahtjev podnijeli kasnije, često ne uspijevaju. Već ta situacija dovodi do nejednakosti građana pred zakonom. Po mojoj procjeni suprotni Ustavu su svi uvjeti za rehabilitaciju po zakonu iz 2006. godine. Naime, nije bilo dovoljno reći iz političkih ili ideoloških razloga, nego se moralo ući u pitanje jesu li osobe o kojima je riječ činile ratne zločine, ili kolaborirale s okupatorom koji je činio ratne zločine, pa ukoliko se utvrdi da nisu, može se pristupiti rehabilitaciji, jer su politički i ideološki razlozi u pozadini pravnog poretka, a osobito su bili prisutni poslije Drugog svjetskog rata. Pobjednici su sudili pobijeđenima i bili na suprotnim i političkim i ideološkim pozicijama, pa bi tako svi osuđeni mogli biti rehabilitirani, iako su među njima i najteži ratni zločinci.

HR: Prije pola godine  podnijeli ste Ustavnom sudu Srbije inicijativu za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o rehabilitaciji. Ima li kakvih pomaka?

Ustavni sud je sada na potezu i mora ocijeniti hoće li ili neće pokrenuti postupak. Nevladine organizacije koje zastupam inicijatori su, ali nisu ovlašteni predlagači za pokretanje postupka. Ukoliko postupak bude pokrenut, ide procedura propisana Zakonom o Ustavnom sudu i odluka suda smatra li i on da su osporavane odredbe suprotne Ustavu. 

HR: Svjedočili smo dugotrajnom i upornom prošlogodišnjem štrajku odvjetnika. Poštuje li se dogovoreno?

Odvjetnici se za svoje zah-tjeve nisu izborili u cijelosti. Dogovorom i kompromisom obuhvaćen je fundamentalni dio zahtjeva, tako da odvjetnici nisu isključeni iz procesa sačinjavanja ugovora, a notari te ugovore ovjeravaju i na neki način ih i provjeravaju. Tim rješenjem osobno nisam u cijelosti zadovoljan, ali je u svakom slučaju bolje od onoga koje je postojalo prije izmjene Zakona. 

HR: U nekoliko navrata branili ste pripadnike manjinskih nacionalnih zajednica u Srbiji. Koliko uspješno i s kojim specifičnim problemima? 

U više navrata u svojoj karijeri sretao sam se i sa slučajevima kad su mi klijenti bili pripadnici manjinskih zajednica. Razvojni put te vrste kaznenopravne zaštite seže još u SFRJ. Nekada  je prilično lako potezano kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Tada je posvećivana puno veća briga o očuvanju tolerancije na tom planu. Nekada se i pretjerivalo. Bio sam u više navrata u ulozi branitelja za to djelo i smatrao sam da ga moj klijent nije učinio. Danas to kazneno djelo postoji, ali se vrlo teško pokreću postupci, unatoč postojanju kaznenih prijava. Poglavito se nalazi izgovor u nespornoj činjenici da se umišljaj ne može lako dokazati. Toga je bilo u izobilju, osobito nakon ratova vođenih poslije raspada Jugoslavije, ali se, jednostavno, tužiteljstvo na to nije dovoljno obaziralo. Slična se klima proteže sve do danas, tako da još uvijek možemo svjedočiti povelikom broju postupaka i izjava koje se mogu svrstati u ovo kazneno djelo. Represija nije lijek, ali se ipak moraju pokazati granice tolerancije prema netolerantnima.

HR: Pravni ste zastupnik Stanka Krstina. U slučaj grubog vrijeđanja ne samo Krstina, nego i ostalih pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, bila je uključena i povjerenica za zaštitu ravnopravnosti. Kako je to područje regulirano zakonom i koliko se zakonske odredbe poštuju u praksi?

U slučaju u kojem je bila uključena povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, po mojoj ocjeni ona je učinila sve što je u njezinoj nadležnosti i dalji korak je mogla biti samo tužba. Tu tužbu je, istina, mogla podnijeti i sama povjerenica, ali može i onaj tko smatra da je njegovo pravo povrijeđeno. Povjerenica se u ovom slučaju postavila tako da je u okviru svoje nadležnosti učinila dovoljno i da se gospodin Krstin, ukoliko smatra da druga strana nije poštovala uputstva povjerenice, može sam obratiti sudu. On je to i uradio, tražeći tužbom da sud utvrdi da su tuženi u svojim konkretnim izjavama i aktima postupali diskriminatorski, da im se zabrani takvo postupanje ubuduće, da se obvežu na isplatu naknade štete i da se odredi objavljivanje izreke presude u medijima. To zakon omogućuje osobi koja je povrijeđena. Ostaje da se sačeka odluka suda.

HR: Jedan od ključnih postupaka vođenih protiv Krstina obustavljen je zbog zastare. Ima li u tom slučaju pravnih posljedica po tuženog?

U tom postupku nisam sudjelovao, pa mogu govoriti samo uopćeno. Zbog čega je došlo do zastare nije mi poznato, ali u praksi, to je jedan od načina okončanja postupka. U tom slučaju tuženi se smatra osobom koja nije trpjela posljedice, osim što je postupak trajao toliko dugo i što ga je izlagao uznemiravanju posebne vrste. U svakom slučaju, Krstin poslije ovoga postupka nije osuđena osoba.  

HR: U našoj praksi evidentne su pojave da se ne sankcioniraju najteža djela u oblasti prometa, a  kaznama građana zbog sitnih prekršaja neumoljivo se puni državna kasa. Kakve efekte može dati ta opcija?

Prilično prisutna nejednakost građana pred zakonom samo po sebi bi trebala predstavljati kazneno djelo zvano povreda ravnopravnosti. Kad se nejednako postupa u odnosu na nekoga zbog njegove pripadnosti, bila ona nacionalna, etnička, socijalna, politička, ili bilo koja druga, krši se zakon, ali je ta vrsta nejednakosti u našem društvu vrlo prisutna. Jednostavno, ide se na kampanjsku represiju, umjesto na sustavnu prevenciju. Ono što se na prvi pogled želi postići, a to je izvjestan red u postupanju, kulturniji način ophođenja, veća disciplina u poštovanju propisa i pravila ponašanja u društvu, mora se kod građana razviti tako što će se mijenjati svijest i davati dobar primjer, a ne ići u kažnjavanje. Kod nas je postupak, bar kad su u pitanju ovakvi marginalni delikti, upravo obrnut. Ide se na kažnjavanje u kampanjskim zahvatima. Vrlo je moguće da su pobude upravo popuna kase. Plašim se da se tim načinom neće postići ništa, jer je opće poznato da se pukom represijom ne uklanjaju uzroci protupravnih pojava, niti se  postiže cilj kojega svi priželjkujemo.