Arhiv tekstova

Veći dio stanovništva fruškogorskih sela šidske općine opskrbljuje se vodom za piće iz svojih bunara ili najbližih izvorišta. Sela Sot, Molovin, Privina Glava, Ljuba i Bikić Do još uvijek nemaju vodovod, tako da su stanovnici prinuđeni kupovati vodu za piće. Preporuke Instituta za zaštitu zdravlja su da se voda s individualnih bunara redovito kontrolira i upozoravaju da ukoliko se to ne radi voda predstavlja rizik za zdravlje ljudi. Kako navode stručnjaci, prisustvo mikrobiološkog onečišćenja vode, može izazvati brojne zdravstvene probleme. Razlikuju se zavisno od vrste zagađivača, a manifestiraju se prije svega stomačnim problemima različitog intenziteta. Kod određenog broja ljudi ipak postoji mišljenje da ukoliko se bunar redovno čisti, dezinficira i voda stalno koristi, voda može biti daleko kvalitetnija od one iz vodovoda. Tako barem tvrde bunardžije, ljudi čije je zanimanje danas rijetko.

 

Težak i rizičan posao

 

U Srijemu, napose u selima, skoro svako kućanstvo posjeduje bunar. Neki su stari preko stotinu godina i predstavljaju samo ukras u dvorištu, mada ima bunara izgrađenih tek nedavno. Srijemci kažu da se pravo kućanstvo ne može zamisliti bez bunara. Tako je jeftinije, napose kada se poji brojna stoka. Istražujući o bunarima u Srijemu, kvaliteti bunarske vode, bilo je potrebno naći vjerodostojnu osobu koja bi nešto više rekla o tome. Bilo je teško pronaći bunardžiju koji taj posao radi uz pomoć starih metoda, ručno. Nekada je u Bikiću živio jedan od rijetkih i poznatih bunardžija, sada nažalost pokojni Antun Verinac. Na samo koji kilometar dalje u Privinoj Glavi pronašla sam drugog bunardžiju koji taj posao radi već 20 godina, kažu mještani šidske općine, veoma uspješno: 

»Do sada sam iskopao oko 15 bunara, a očistio preko 20. Radim kompletno kopanje bunara, zidam i čistim stare napuštene bunare. Sa sobom vodim uvijek dva čovjeka koji mi pomažu. Ja kopam, oni izvlače zemlju i rade ostale poslove«, kaže bunardžija Mladen Stojčević iz Privine Glave. 

Kaže da nije teško pronaći vodu u ovom fruškogorskom dijelu Srijema. Na pitanje kako to radi, objašnjava nam da nije bilo greške do sada i da je svaki put pronašao vodu. Za to koristi dvije bakarne žice koje drži u rukama i kada se počnu kretati i spajati, siguran je da se tu nalazi voda: 

»Nekada se voda pronalazila pomoću vrbinih grančica, jer se mislilo gdje god rastu vrbe da tu ima i vode. Ja kad kopam bunar promjer mora biti 1,25 m, kako na vrhu tako i pri dnu. Za bunar od deset metara dubine potrebno mi je pet do šest dana rada. Kada ga iskopam, zidam ga na pola cigle i okrečim, Bilo je slučajeva da sam naišao na vodu i na drugom metru, ali onda nastavljaš kopati dalje 7-8 metara kako bi se napravio spremnik.«

 

Bunar je ukras dvorišta

 

Kako nam priča Mladen, posao bunardžije je težak, nezahvalan i veoma rizičan. Kaže da je najdublji bunar koji je radio bio dubok 23 metra: 

»Treba imati hrabrosti spustiti se na do 30 metara dubine. Sve je to rizik kao i rudarski posao. Čistio sam bunar dubok 23 metra bez kapi vode. Kada sam došao do dna naišao sam na provaliju, podzemnu rijeku. Samo sam izašao van i predložio gazdama da ga zatrpaju. Težak je to posao. Glava ti je uvijek u torbi. Ima dosta napuštenih bunara gdje su prisutni opasni plinovi, streljivo, bombe i moraš biti jako oprezan.« 

Ovaj bunardžija tvrdi da je važno, kako bi voda bila kvalitetna za piće, da se kamen plavac stavi na dno bunara, jer se na njega skuplja kamenac. Kaže da ljudi griješe kada stavljaju šljunak na dno, jer on zatrpava postojeće izvore. Ako se bunar kvalitetno iskopa, uradi kako treba, redovno dezinficira i obvezno okreči prilikom izgradnje, nema bojazni da voda neće biti kvalitetna i ispravna za piće: »Bunar je nešto najljepše što se može vidjeti u jednom dvorištu. Za kopanje jednog bunara, koliko znam, nije potrebna posebna dozvola, svako to radi u svom dvorištu ili na svojoj njivi. Jedino što ljudi koji već godinama imaju svoje bunare, a vodu iz njih ne koriste za piće, ne znaju to cijeniti. Samo u Šidu ima 30 posto zatvorenih bunara koje ljudi koriste za septičke jame. To je najveća grehota. Bunar ne smije biti zatvoren; on mora biti otvoren kako bi zrak mogao cirkulirati i kako se voda ne bi usmrdjela. Što više vode izvlačiš iz bunara, voda je kvalitetnija i bolja.« 

Prema njegovim riječima nema dozvoljene mjere do koliko se može kopati. Uglavnom je to dubina od 10 do 12 metara, barem što se tiče ovog dijela Srijema. Kaže da je posao bunardžije, napose u fruškogorskim selima, tražen ali nažalost teško naplativ. Što se tiče kvalitete vode,  tvrdi da je voda u ovom dijelu Srijema kvalitetna, da nema kamenca i da bi svima preporučio da vodu s bunara koriste za piće: 

»Pouzdanije je danas imati svoj bunar. I kada stigne vodovod u naše selo, ja ću radije napraviti još jedan bunar ali se neću priključiti na vodovodnu mrežu, jer smatram da je voda s bunara daleko kvalitetnija i bolja.« 

Kako bi voda u bunarima bila kvalitetna, Mladen savjetuje da se bunar okreči, redovno čisti i ubaci grumen vapna koji se stavi u vreću i spusti na površinu vode, a ne na dno kako ne bi zatvorio izvore. Ako se tako postupa, nema bojazni za zdravlje ljudi koji redovito koriste bunarsku vodu.