Arhiv tekstova

Prošloga tjedna javnost u Srbiji uzburkala je vijest o peticiji za zabranu privrednog ribolova na Savi, Dunavu i Tisi u svrhu poboljšanja ribljeg fonda čije je stanje katastrofalno već godinama. U izjavi predsjednika Ribolovačkog saveza Vojvodine Dušana Jovanovića, danoj za RTV, navodi se da ribari ne plaćaju PDV, te je cijena dozvole samo 140.000 dinara za godinu dana, tj. da je dozvola pojeftinlila u odnosu na prošle godine. No, iz ove izjave Dušana Jovanovića može se zaključiti da je problem cijena dozvole, odnosno ako se vrati stara cijena sve bi bilo u redu. Na web stranici Ribolovačkog saveza Vojvodine u svezi peticije navodi se da se zahtijeva od nadležnog ministarstva hitna izmjena Zakona o zaštiti i održivosti korištenja ribljeg fonda, kojom bi se ukinulo postojanje privrednog ribolova na rijekama Srbije. Ovim postupkom Srbija bi se pridružila većini europskih država u kojima je ovakva mjera već dugo na snazi. 

 

Mađarski primjer

 

U odnosu na Srbiju susjedne zemlje Mađarska i Hrvatske već godinama intezivno rade na zaštiti ribljeg fonda što je već urodilo plodom, a to se najbolje ogleda po razvitku ribolovnog turizma kao i broju kapitalnih ulova koji dolaze s njihovih rijeka. Mađarska, koja broji oko 340.000 registriranih sportskih ribiča u tomu prednjači, te je Parlament Mađarske, ogromnom većinom, 14. travnja prošle godine,  izglasao zakon kojim se zabranjuje izdavanje dozvola za privredni ribolov na prirodnim vodama od 1. siječnja 2016. godine. Savez ribolovaca Mađarske čitavo desetljeće se zalagao za ovu odluku. Dokument je Parlamentu prvi put predočen 2005. godine, dokument koji dokazuje da je ribarenje na otvorenim vodama prevaziđena gospodarska metoda. Poslije toga mnogobrojne studije od idejnog oca projekta Láda Gáspára dokazale su da je riblji fond »nacionalno blago«, koje putem ribarenja gubi na vrijednosti, dok se kroz sportski ribolov oplemenjuje. Autori su crno na bijelo dokazali kako se od jednog kilograma ribe ulovljene od ribara u proračun sliva 400 forinti, dok je od istog kilograma ribe, ako je ulovi ribič, korist desetostruka. Kada je spomenuti dokument stigao u Parlament, sukobili su se interesi nekoliko stotina ribara s jedne i 340.000 tisuća ribiča s druge strane te je zakon usvojen. Proširivanjem postojećih i otvaranjem novih ribnjaka za uzgoj ribe Mađarska je riješila dva problema: nedostatak ribe na tržistu koji će se dogoditi nakon zabrane privrednog ribolova, kao i socijalno pitanje profesionalih ribara koji su zabranom ostali bez posla, te su uposleni na novim ribnjacima. 

 

Je li privredni ribolov glavni problem?

 

Ribolovački savez Vojvodine navodi kako je u posljednjih 20 godina riblji fond značajno smanjen, te se traži zabrana privrednog ribolova, no i  prije dvadeset godina je bilo privrednih ribara a riblji fond je bio neusporedivo veći. Zašto je tako? U Srbiji, koja ima otprilike 60.000 sportskih ribiča (neslužbeni podaci koji se temelje na prikupljenim podacima iz ribolovačkih  udruga), zabrana privrednog ribolova je samo jedan manji problem ka rešenju pitanja uništenog ribljeg fonda. Kao dopredsjednik Udruge ribiča Zlatna ribica u Srijemskoj Mitrovici i osoba koja se intezivno bavi sportskim ribolovom, zaštitom voda i ribljeg fonda,  te sa skoro sto dana godišnje provedenih u čamcu na Savi smatram da postoje dva problema koja su preča od zabrane privrednog ribolova. Prvi problem jesu ribokradice, odnosno ribari koji ne vade dozvole za privredni ribolov, a zahvaljujući lošoj ribočuvarskoj službi bez većih smetnji obavljaju svoj posao. U razgovoru  s ribočuvarima (koji revnosno obavljaju svoj posao mada je mnogo više onih koji ga uopće ne rade), a i iz osobnog iskustva, na svakog ribara koji vadi dozvolu za privredni ribolov dolaze trojica onih kojih tu dozvolu ne vade, odnosno ilegalno obavljaju izlov ribe. Ono što je najgore jeste uporaba zabranjenih alata za izlov ribe poput izlova strujom uz pomoć agregata kao i nedozvoljeni lov u prirodnim mrijestilištima tijekom mrijesta ribe. Jasno je da ni svi  ribari s dozvolom za privredni ribolov nisu imuni na lov tijekom mrijesta ribe niti u prirodnim mrijestilištima, premda im je to zabranjeno zakonom, no oni bez dozvole ipak prednjače. Drugi problem jesu ribolovci takozvani »mesari« koji imaju dozvolu za rekreativni ribolov, ribu (isključivo smuđa i soma) hvataju regularno štapom no svaka riba završi u čuvarci i na kraju se prodaje u čarde i restorane. Premda mnogi misle da ovo ne pričinjava neku štetu, odgovorno tvrdim da ovakvi ribolovci u velikoj mjeri doprinose uništavanju ribljeg fonda, posebice plemenitih vrsta poput smuđa i soma. Poznajem 4-5 ljudi iz moje marine koji imaju oko 150 izlazaka u ribolov godišnje, isključivo na smuđa i soma, te sve nose i prodaju (bez ikakvog skrivanja) u obližnju čardu. Stalno su na vodi, znaju dobro mjesta gdje je riba, ne obaziru se na dozvoljene dužine i dozvoljeni broj riba, zabranu lova tijekom mrijesta, te je uništavaju regularno na »ribolovački štap«. Svaki od njih bez skrivanja govori  da proda oko 250 kg  ribe (smuđa i soma) godišnje, znači samo njih 4-5 ulovi i odnese barem 1 tonu plemenite ribe, a gdje su ostali »sportski« ribiči koji opskrbljuju ostale čarde. Računica je prosta: vlasnik im plaća oko 4-5 eura po kilogramu, on ribu u restoranu prodaje po 13-15 eura po kilogramu, no ovo je posao za tržišnu ispekciju. Tržišna inspekcija je ta koja treba obići čarde i restorane, te napraviti uvid u njihove »papire« jer ribu mogu kupovati samo od registriranih ribara, ribnjaka ili ribarnica, a sportskim ribolovcima je zabranjeno prodavati svoj ulov.

 

Što je rješenje?

 

Koji bi bio put ka rješavanju problema uništenja ribljeg fonda na rijekama u Srbiji? Svakako zabrana privrednog ribolova, ali kao posljednja stavka u nizu mjera koje treba provesti. Iz mađarskog, kao i iz iskustva ribičkih udruga u Hrvatskoj, prvo što treba provesti jest uvođenje kvalitetne (drugim riječima poštene) ribočuvarske službe koja će prva raditi na zaštiti ribljeg fonda. Počevši od vađenja ilegalnih  mreža, jer svaka mreža privrednog ribara mora imati plastični prsten s brojem i svaki privredni ribar dobije određen broj tih plastičnih oznaka. Kontrole zabrane postavljanja mreža u prirodna mrijestilišta, kontrolirati broj dozvoljenih ribarskih alata privrednih ribara, te u suradnji s policijom hvatati one koji love strujom ili eksplozivnim sredstvima i pisanja kaznenih prijava za sva ova djela koja su zakonom kažnjiva. Kontrolirati ribiče da ne pecaju u mrijestu, da poštivaju dimenzije i dnevna ograničenja dozvoljenog ulova, a na tržišnoj inspekciji je da kontrolira čarde i restorane, nabavljaju li ribu legalnim putem (preko računa s plaćenim PDV-om) ili je kupuju na »divlje« od ribiča. Isto tako treba donijeti zakon po kojemu nitko tko nema profesionalnu ribarsku dozvolu ne može kupiti mreže i ostale alate za izlov ribe, jer je jasno da će mu služiti za ribokrađu. Priča da se time neće ništa postići, jer će onda profesionalni ribari kupiti za nekog drugog, »ne pije vodu« jer što bi kupovali nekome tko za razliku od njih ne plaća dozvolu i pravi im konkurenciju u poslu? Kada se sve ovo uredi kao posljednja mjera ostaje zabrana privrednog ribolova, jer oko 200 registriranih privrednih ribara (neslužbeni podaci) koji plaćaju dozvolu 1.200 eura donose državi dobit 240.000 eura dok 60.000 sportskih ribiča plaća dozvolu 50 eura i donose dobit od oko tri milijuna eura. Naravno, uvođenjem kvalitetne ribočuvarske službe i onaj broj ribiča koji ne kupuje dozvole (a kojih nije malo) bio bi primoran kupiti ju što bi povisilo dobit. Treba navesti i to da svaki od ovih 60.000 ribiča svake godine obnavlja svoj pribor, tj. trgovine plaćaju PDV državi, Ukoliko su rijeke bogate ribom, dolazit će  ribiči iz stranih zemalja (trenutačno mnogi ribiči iz Srbije idu u Hrvatsku ili Mađarsku na vikend ribolov) koji plaćaju dnevne dozvole, smještaj i hranu. Kada se napravi zbir, dobije se ista ona računica koja je podnesena mađarskom Parlamentu, a to je da se od jednog kilograma ribe ulovljene od sportskog  ribiča u proračun slije desetostruko više nego ako je ulovljena od ribara, dok ribokradice nanose milijunske gubitke državi.