Arhiv tekstova

Anita Đipanov, Sonja Periškić i Davor Francuz  mladi su i obrazovani, ali unatoč tome odlučili su ostati u Monoštoru. I ne samo to. Aktivni su članovi KUD-a Hrvata Bodrog, a imaju i neke svoje druge preokupacije. Slažu se da Monoštoru mnogo toga nedostaje, a prije svega neka tvornica, ali su isto tako suglasni da nisu pogriješili u odluci da ostanu ovdje. Kroz angažman u Bodrogu nastoje očuvati monoštorsku tradiciju i identitet Hrvata Šokaca u ovom selu.

 

Rad u udruzi i...

 

Anita je po naobrazbi kineziolog. Radila je u Italiji i Njemačkoj, ali se ipak vratila u Monoštor. Ona će to definirati riječima – Kažu da sve ceste vode u Rim, a mene sve ceste vode natrag u Monoštor. U Bodrogu je praktički odrastala, jer je u udrugu došla kao trinaestogodišnjakinja. 

»Tu sam sazrijevala, polako prihvaćala sve te tradicijske običaje, nošnju, govor. Do dolaska na folklor govorila sam čistu ekavicu, počela sam onda miješati ikavicu i ekavicu, da bih se danas jako trudila ‘divanit’ ikavicu«, kaže Anita koja danas u udruzi vodi stariju folklornu grupu. 

Na upit koliko je teško ili možda lako potaknuti mlade da se uključe u rad udruge odgovara da se mladi glede odnosa prema tradiciji mogu podijeliti na tri skupine. 

»Prvi su oni koji jednostavno o običajima i tradiciji ne žele znati ništa, drugi su oni koji prihvaćaju svoj hrvatski identitet, sviđaju im se običaji, vole vidjeti i narodnu nošnju ali ne žele se uključiti u KUD, a treća grupa smo mi koji ne samo da volimo i poštujemo našu tradiciju i običaje već i dajemo svoj doprinos na njenom očuvanju. Jako je teško privući mlade i mislim da bi nam glavni cilj trebao biti da ih za folklor zainteresiramo još dok su djeca, da dok pohađaju osnovnu školu odrastaju s tim i zatim da se poradi na tomu da aktivni članovi ostanu i kada krenu u srednje škole«, kaže Anita.

Davor je Poljoprivredni fakultet, stočarski smjer, završio u Novom Sadu. Poslije studija vratio se u Monoštor, a trenutačno stručnu praksu odrađuje u jednoj somborskoj tvrtki na radnom mjestu tehnologa u proizvodnji stočne hrane. Kaže da su okolnosti bile takve, a i njegova želja, da ostane u svom Monoštoru. Kako je u hrvatskoj udruzi bio aktivan kao učenik, bilo je logično da se aktivira i poslije završetka studija. 

»Član sam Muške pjevačke skupine Bodroški bećari. Još je to početak, ali već smo imali nekoliko nastupa na značajnim manifestacijama i nadam se da ćemo se održati. Njegujemo tradicijsko muško pjevanje, sakupljamo i bilježimo pjesme koje su nekada bile karakteristične za Monoštor«, kaže Davor, koji zbog svoje skromnosti propušta reći kako je upravo on, uz predsjednika Bodroga Željka Šeremešića, bio inicijator osnutka muške pjevačke skupine. 

Podsjećamo ga na to i pitamo otkuda uopće ideja za okupljanjem monoštorskih pjevača. 

»Do sada se u našoj udruzi njegovalo samo žensko tradicijsko pjevanje. A što su muškarci radili u vrijeme kada su nastajale  tradicijske pjesme? Pa pjevali su i oni. I tako smo se mi okupili i krenuli«, kaže Davor.  

Sonja je u Zagrebu okončala studij pedagogije i etnologije. Još pri kraju studija znala je da će se vratiti u Monoštor. 

»Želja mi je bila da studiram u Zagrebu i kada sam krenula na studij nisam razmišljala o tomu što poslije. Ali, kako se studij približavao kraju tako sam bila sve uvjerenija da ne želim ostati u Zagrebu. Previše je za mene to urbana sredina. Možda je u mojoj odluci da se vratim u Monoštor prevagnuo moj angažman u udruzi u čiji rad sam se uključila još kao studentica. Mislim da je odluka da se vratim bila dobra, napose ako pogledam unaprijed, jer mislim da su ovakve sredine, kao što je Monoštor, mnogo bolje za odgoj i podizanje djece«, kaže Sonja, koja je za djecu vezana u kulturno-umjetničkom društvu, jer je ona ta koja vodi onu najmlađu skupinu Bodroga.  

»Moglo bi se reći da je sve počelo kada sam radila istraživanje za diplomski rad, a tema su mi bile dječje igre i igračke. Vidjela sam tada koliko su dječje igre nekada bila raznovrsne, a današnja djeca ih čak ni ne znaju. Učinilo mi se zanimljivim da te igre iskoristimo za okupljanje djece u najmlađu grupu i eto nas radimo dva mjeseca«, kaže Sonja koja se odlično nosi s dječjom živahnošću i time što dječja koncentracija za ono što rade ne traje dugo. 

»Vidim da imaju volju dolaziti, a meni je cilj da ih zainteresiram za ono što radimo. Nije lako jer treba naći pravu mjeru između toga da ipak postoji neki red i disciplina, a s druge strane da ostane takva atmosfera da oni na probe dolaze s radošću, kao da dolaze na neko lijepo druženje«, kaže Sonja kojoj u radu s djecom nesumnjivo pomaže pedagoška naobrazba. 

 

... neki drugi angažmani

 

Ovi naši mladi sugovornici nisu samo angažirani u Udruzi već imaju i neka svoja druga interesiranja. Davor, osim poslova na obiteljskom gospodarstvu koje se prije svega bavi proizvodnjom paprike, gaji i rasnu živinu – koke rase somborska kaporka. 

»To je autohtona somborska rasa. Trenutačno ih je oko 50 komada. Sudjelujem na sajmovima i izložbama, a sada se upravo pripremam za jubilarni 40. Sajam peradarstva u Somboru. Nažalost, ta autohtona somborska rasa peradi je u izumiranju, i u cijeloj državi ih je tek oko 500. Na sreću, ima nas nekoliko odgajivača koji želimo očuvati tu rasu i nadam se da ćemo uspjeti u tome«, kaže Davor. 

Aniti je trenutačno preokupacija obiteljski vinograd, odnosno nastavak tradicije koju je počeo njezin djed. 

»Vinograda je nekada bilo u Monoštoru, a danas su se očuvali samo u malom broju obitelji u selu. Naš djed vinogradarstvom se bavi 50-60 godina, pa smo sestra Biljana, koja završava ekonomiju, i ja odlučile da se ozbiljno posvetimo tom poslu. Prošle godine proizvodnju smo podigle na jedan viši nivo s buteljiranjem vina. Rekla bih da je to kruna njegovog rada i početak našeg«, kaže Anita koja hrabro gazi i u poduzetničke vode. 

Može li onda njezin primjer poslužiti onima koji nemaju posao? Kaže, samo ukoliko postoji obiteljski temelj, kao što je nekoliko hektara zemlje i vlastita mehanizacija, jer živimo u nestabilnoj državi pa je svako upuštanje u bilo kakav posao opterećen kreditima i pozajmicama veliki rizik.

Sonja uskoro počinje raditi kao pedagoginja u gimnaziji u Belom Manastiru, ali ne odlazi iz Monoštora. Čeka je i istraživački rad u Monoštoru, što za nju i nije novost, jer je kao studentica radila terenska istraživanja i pisala stručne radove. 

»Objavila sam rad o porodnim običajima Bunjevaca. Moj diplomski rad, čija je tema bila djetinjstvo, odrastanje i slobodno vrijeme bit će objavljen u Godišnjaku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Uključila sam se ovih dana i u istraživanje posmrtnih običaja u Monoštoru i Beregu«, nabraja Sonja kojoj je želja da poslom bude vezana za pedagogiju, a da etnologija bude ono čemu će se posvetiti izvan posla, istražujući etnološko naslijeđe, prije svega Monoštora.

 

Selu nedostaju radna mjesta

 

Kada pitamo ove mlade ljude što to nedostaje Monoštoru suglasit će se da je to barem jedna tvornica, jer danas praktički u Monoštoru, izuzev Šumskog gospodarstva i nekoliko malih privatnih poduzeća, radnih mjesta nema. Od nekadašnjeg brodogradilišta koje je upošljavalo i više od 180 radnika iz sela malo toga je danas ostalo. Propao je i pompezno najavljivan dolazak austrijskog investitora u Monoštor. Već dugo ne radi ni seoska zadruga. 

»Selo je okruženo trskom i prosto je nevjerojatno da netko ne može naći interes i da pokrene neki pogon u kome bi se prerađivala trska«, kaže Davor. 

Začuđujuće je, po mišljenju naših sugovornika, i da u Monoštoru, koji je praktički okružen vodama, nema uređenog kupališta. 

»Monoštor nema knjižaru, dječje igralište, dječju igraonicu, pristojan kafić. Da ne pričam o kanalizaciji koju nemamo, o mostu Šmaguc koji još nije popravljen, ali to su problemi koji se rješavaju u Pokrajini ili Republici i ne može ih riješiti jedan Savjet Mjesne zajednice, kao što to neki sada obećavaju«, kaže Anita.