Arhiv tekstova

Još od svojih prvih tekstova objavljenih u Poletu 1987. godine Zoran Ferić je počeo skretati pozornost na svoj spisateljski talent. Prestižne književne nagrade koje je dobivao za objavljena književna djela (Ksaver Šandor Gjalski, nagrada Jutarnjeg lista, Kiklop) poklopile su se s velikim uspjehom koji ima kod čitalačke publike, te je trenutačno jedan od najpopularnijih hrvatskih pisaca.  

HR: Kako doživljavate sajamske susrete s čitateljima, konkretno govoreći kako ste se osjećali prilikom prošlog Interlibera u Zagrebu?

Osjećao sam se dosta ambivalentno, s jedne strane sa strahom dok s druge strane s izvjesnom dozom odobravanja i mogu reći srećom. Sa strahom zbog sjećanja kako su izgledali prijašnji Interliberi, poput provincijskih vašara s nekoliko štandova, a sada je sve to mnogo ozbiljnije i organiziranije što me opet čini izuzetno sretnim, jer je i dalje očit interes za knjigu. Susret s čitateljima je autoru uvijek drag jer to podrazumijeva i da ima novu knjigu, i mogućnost predstaviti je široj publici. Konačno, svaki sajam knjiga, poput primjerice Interlibera, otvara mogućnost kolegijalnog druženja i susreta s brojnim ljudima iz knjiškog svijeta, što sve skupa čini jednu zanimljivu interakciju.

HR: U tom kontekstu se nameće pitanje jesu li pisci u Hrvatskoj pomalo izolirani jedni od drugih?

Ja bih to rekao ovako: možda to ovisi i o generacijama. Prije dvadesetak godina kada smo bili mlađi naravno da smo se više družili, no ne bih rekao kako smo izolirani nego smo se nekako više osamili u svojim poslovima, obiteljima i životu kakav danas vodimo. Mislim kako je to ipak jedan normalan proces i kako tu nema ništa ekscesno, ali je svima ipak drago povremeno se vidjeti i družiti uz nove naslove. 

HR: Uz svaki spomen literarnog svijeta autora i knjiga javnost se često zna zapitati može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

To je jedno jako tužno pitanje na koje odgovaram možda i može, ali na rubu gladi ili vrlo slabo. Može se, pod uvjetom ako se radi i neki drugi kompatibilan posao, poput posla u novinama. Tako se već može živjeti od pisanja. Naravno, sada je i to pomalo problematičnije, kako je sve u nekoj defanzivi, mislim na novine i publicistiku. No, postoje i druge stvari koje možemo raditi uz pisanje, poput rada u školama i na fakultetima, pisanja kritika, sudjelovanjima u radu pojedinih žirija i drugog, pa se sve to nekako skupa zaokružuje.

HR: U kojoj mjeri ta nametnuta svestranost jednom piscu uskraćuje vrijeme i prostor potreban za nesmetano literarno stvaranje?

Svakako, jer se mi stalno pitamo što nam i koliko krade vrijeme potrebno za pisanje. Opet, da nema toga, ne bi bilo proporcionalno više knjiga i tekstova, kao što bi se to očekivalo. 

HR: Više od dvadeset godina ste na književnoj sceni. Gdje biste sebe svrstali u pogledu Vašeg literarnog opusa?

To mi je nekako nezahvalno govoriti, jer su moji romani i likovi u njima nekako na rubu, ali kada bih ih morao nekako odrediti, onda bi to svakako bio main stream.

HR: Koliko pisac, ukoliko želi biti suvremen i ono što je svakako u današnjici nužno, tržišan, mora svojim pisanjem ići u korak s aktualnim društvenim događanjima?

Ako pišeš sve to, a nisi u dodiru s modernim vremenima onda ti treba strahovito puno samopouzdanja, treba ti askeza, jer bojim se da ova rubna literatura sada nema dovoljan broj čitatelja. Čovjek mora biti jako samosvjestan da bi preživio u tom svojevrsnom literarnom getu. Moje mi iskustvo u vezi s osobama koje se svojim literarnim djelovanjem godinama nalaze na rubu govori kako se one ne osjećaju pretjerano sretnima. Umjetnicima je potrebno da ih netko ipak prepozna.

HR: Kakve Vi knjige volite čitati?

Volim čitati raznovrsne knjige, često potpuno drugačije od onih koje sam pišem. Nedavno sam kupio Patricka Modiana, volim Amosa Oza i njegovu jednostavnost, opet volim i Nabokova koji je pomalo kičast i barokan autor. Što se tiče hrvatskih autora, njih redovito čitam, od posljednjih bih izdvojio novu knjigu Bekima Serijanovića, autora koji je spreman hrabro izložiti sebe, volim čitati i Senka Karuzu, njegove kratke priče koje imaju jak naboj i simboličku snagu, također Romana Simića Bodrožića, Borivoja Radakovića, Miroslava Mićanovića, Roberta Perišića i mnoge druge.

HR: Radite kao profesor u gimnaziji. Je li se to na određeni način odražava na Vaše pisanje? Jeste li profesor i kada pišete?

Ne bih rekao. Za mene su to dva posve odvojena posla. Oni pak mogu biti kompatibilni i jesu kompatibilni, ali ne bi valjalo da je pisac kada piše profesor. Kao što ne bi valjalo da je profesor kada predaje pisac. Iskreno, došao sam mnogo puta u takovu situaciju tijekom školskoga sata, ali to ne bi trebalo raditi, jer dolazim u poziciju da bih se prema učenicima trebao ponašati kao prema čitateljima. Predajem u 18. Gimnaziji na Šalati, to je jezična gimnazija i trudim se mojim učenicima prenijeti što više znanja, a kada uđem u razred nastojim ostaviti pisca vani.

HR: Što biste izdvojili iz Vašeg profesorskog pristupa kao svojevrsnu specifičnost rada s gimnazijalcima?

Kako sam već rekao svojom literaturom se ne bavim, ali se zato bavim literaturom svojih kolega koja je suvremena i koja bi po svemu trebala privući pažnju učenika kojima predajem.

HR: Pronalazite li u pismenim sastavcima talentiranijih učenika nekog budućeg pisca?

U školskim zadaćama ne prepoznajem jer se one u posljednje vrijeme pišu u obliku eseja, vrlo konkretno i na konkretnim ulomcima koji su zadani. Ali zato prepoznajem pisce na fakultativnoj nastavi kreativnog pisanja koja postoji u našoj gimnaziji, a koju trenutačno pohađa devetnaest učenika.

S njima nastojim raditi i razvijati njihov talent.

HR: Vratimo se Vašem literarnom stvaralaštvu, preciznije novoj knjizi kojom se poslije nekoliko godina pauze vraćate svojim čitateljima. Kakva je tematika novog naslova?

Moja nova knjiga Na osami blizu mora govori o galebovima na otoku Rabu, između 1976. i 1988. godine. Da pojasnimo, galebovi su oni mladići koji se udvaraju strankinjama i pružaju im potpuni doživljaj ljetovanja, a one njima zauzvrat pružaju potpuni doživljaj života. To je roman koji se sastoji od priča koje bi se zapravo mogle čitati i odvojeno, ali negdje na kraju knjige te se priče se spajaju u jednu. U svakoj priči je drugi lik glavni, ali su svi oni klapa i praktično se ponavljaju u svakoj od priča.

HR: Četiri godine je prošlo od Kalendara Maja, posljednjeg naslova koji ste objavili. Kako je na Vas djelovala protekla stanka između dva objavljena djela?

Ja bih rekao kako to nije stanka, već samo zastoj u produkciji. Ne mogu reći kako je ova knjiga nastajala u kontinuitetu protekle četiri godine, jer sam s bilješkama za nju počeo još 2009., kada sam, odmarajući se od romana, počeo zapisivati dogodovštine galebova. Iskreno, nisam imao svijest da će to biti, na koncu, knjiga, a evo dogodilo se da jest. Nije se radilo o kontinuiranom radu, ali da sam razmišljao o tome i da se sve nekako u protekle četiri godine nakupilo, zbilja jesam. Zato to i nije neka klasična stanka.

HR: Spremate li se pisati nešto novo?

Kada knjiga ide prema svome kraju, pred sam izlazak, kao da nekakav život ide, također, prema svome kraju. A ti se onda prebacuješ na jedan novi život, pisanje nove knjige. Jer dok pišem jednu, uvijek se bavim i bilješkama za drugu knjigu, tako da na kraju jedne jedva čekam punim plućima početi pisati onu drugu.

HR: Na koncu razgovora slijedi pitanje koje se posljednjih godina stalno nameće svima koji se bave knjigama. Vjerujete li u budućnost knjige na ovim našim prostorima?

Bio sam na jednom okruglom stolu gdje se govorilo o elektroničkim knjigama i naslov mog izlaganja je trebao biti Strah i nada pisaca u e okruženju, pa sam tamo rekao: Nade nema, a strah je posvuda. Eto to bi bio moj odgovor.