Arhiv tekstova

Nanio me put ovih dana u Suboticu, a dilemu kako otići riješila sam na najjednostavniji način: sjesti u vlak. Moram priznati da je jedan od razloga za tu odluku bila i želja da konačno vidim kako izgleda putovati onim čuvenim ruskim vlakom  u kome kažu da je zagrijano i da, gle čuda, prometuje na vrijeme. I zaista bi tako. Vlak je iz Sombora pošao baš u devet sati i 40 minuta. Na sreću, jer olinjali željeznilki kolodvor u Somboru nije ni malo ugodno mjesto za neko duže čekanje. I ne samo da je vlak krenuo na vrijeme, već je bio i zagrijan, po meni čak i malo previše, a kondukter raspoložen i ljubazan.  Da ulazimo u prvu stanicu, a to je od Sombora prema Subitici Lemeš, upozorio nas je ženski glas s razglasa, kao i svijetleći natpis na ulasku u vagon. I tako na svakoj stanici sve do Subotice. Slično je bilo i u povratku. Moram priznati da sam se pomalo osjećala kako oni Europljani koji svakoga dana sličnim, ali ruku na srce boljim i bržim vlakovima, putuju na posao desetke i stotine kilometara. Konačno da se i mi dok putujemo vlakovima osjećamo kao ljudi. A ne tako davno svako putovanje vlakom bilo je prava lutrija, jer prvo trebala vam je sreća da ste baš potrefili da putujete onda kada vlak ide, a drugo i sreća da stignete tamo kamo ste namjerili. Da se razumijemo: nije ovo halospjev našoj željenici, daleko od tog, jer po meni ovakve se stvari trebaju podrazumijevati, a ne da budu povod za novinarsko lamentiranje. A ipak sam bila malo-malo i ponosita, jer je prvi vlak na toj istoj pruzi, kojom sam ja prolazila u XXI. stoljeću  u Sombor stigao je 1869. godine, kada je za promet otvorena pruga Segedin – Subotica – Sombor. Bila je to prva pruga u Bačkoj. I zašto ne reći, i ne pohvaliti se da je Vojvodina početkom XX. stoljeća imala najgušću mrežu pruga u Europi. Pružna mreža bila je čak tri puta gušća nego u Engleskoj, gdje je, ako ne znate, nastala željeznica. Da znam, rećiće te – bilo nekada. I u pravu ste.

A kad putujete vlakom, vidite i ono što vam promakne dok vozite skoncentrirani na promet na cesti. Ovako gledate nepregleda polja bačke crnice, sva ili zasijana  žitom ili pripremljena za proljetnju sjetvu. Opet su naši ratari bili radni i vrijedni, kao što su to bili i stoljećima unazad orući i sijući plodnu ravnicu. Tko će orati i sijati dogodine, vidjet ćemo, jer ako je vjerovati onome što tvrde poljoprivrednici, bit će to neki drugi. Valjda ih trebaju naučiti kako zaorati brazdu, kako sijati i žnjeti, pa eto za 30 godina tko ne digne ruke od poljoprivrede moći će se opet latiti tog posla, a sve primjenjujući arapska i neka druga iskustva.