Arhiv tekstova

Tolerancija označava prihvaćanje i uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života, tolerancija je i prihvaćanje i uvažavanje onih koji su od nas različiti. I kada ih se pita, većina će za sebe reći da su tolerantni ljudi, te kako im ne smetaju oni drugi i različiti. U praksi je to malo drugačije i  kada na djelu trebamo pokazati tu toleranciju vrlo brzo zapravo pokažemo tko smo i kakva su nam gledišta. Moglo bi se reći da je Vojvodina tu ipak iznimka, jer usprkos ekstremima kojih ima i ovdje, za većinu je sasvim normalno da ljudi oko njih govore drugačijim jezikom, da su druge nacije i vjere. Ipak, ni u takvoj sredini nije uobičajena vijest da je jedan katolički svećenik razrednik u jednom odjeljenju somborske srednje škole. Uopćeno, vjerojatno svećenika ni nema u ulozi razrednika, a naročito ne katoličkog svećenika u državi u kojoj je pravoslavlje dominantno. Zato je primjer Srednje poljoprivredno-prehrambene škole, što bi rekli školski primjer, kako se tolerancija živi na djelu. 

 

Potpora kolega

 

To što je velečasnom Marinku Stantiću povjerena uloga da kao razrednik brine o jednom odjeljenju u somborskoj poljoprivrednoj školi »krivac« je profesorica kemije Emina Popović, koja je sadašnjem ravnatelju, a tada pomoćniku ravnatelja za nastavu, spomenula da bi prilikom raspodjele starešinstva trebalo u obzir uzeti i velečasnog Stantića. Sjetio se tog ranijeg razgovora Jovo Ćato, ravnatelj poljoprivredne škole, i vođenje razreda predložio je velečasnom Stantiću. 

»Profesor Stantić ima veliku energiju, bavi se različitim stvarima, pa je, među ostalim, vodio i zajednicu za liječenje od ovisnosti Hosana. Nažalost, ta priča o preuzimanju odjeljenskog starešinstva kod nas u školi  poklopila se sa zatvaranjem zajednice Hosana, ali ono što primjećujem je da je on svu svoju energiju i svoje sposobnosti sada preusmjerio na svoje učenike«, kaže profesorica Popović. 

Njezina kolegica, profesorica srpskog jezika Jasmina Radenković – Šolaja djecu iz odjeljenja Marinka Stantića znala je i ranije iz neformalnih susreta i organiziranih druženja i izleta, a od početka ove školske godine i predaje u tom odjeljenju. 

»Mogu primijetiti da je atmosfera među đacima korektna i prijateljska, to je jedna obiteljska atmosfera. Djeca u odjeljenju su iz različitih socijalnih struktura, različitog su financijskog stanja, nisu svi iste vjere, više je dječaka nego djevojčica i nije lako voditi jedno takvo odjeljenje. Mislim da je Marinko to sve uspio uravnotežiti da dobije jednu finu prijateljsku, podvlačim obiteljsku atmosferu na satima, što mi predmetni profesori i primjećujemo«, kaže profesorica Radenković – Šolaja. 

I ostali članovi kolektiva prihvatili su ideju da se briga o jednom razredu povjeri velečasnom Marinku Stantiću, koji u školi radi kao vjeroučitelj, a đacima kojima je sada razrednik godinu dana predavao je i latinski jezik. 

»Poznavali su Marinka, koji je komunikativan i spreman na suradnju s kolegama koje su mi pomogle  oko zahtjevne papirilogije vezane za starješinstvo. U radu s učenicima i suradnji s roditeljima odlično se snašao. Vidim da roditelji s njim dobro surađuju i nema u odjeljenju problema niti s vladanjem, izostancima i uspjehom učenika«, kaže ravnatelj Ćato.

 

Razgovor i povjerenje

 

Obišli smo i odjeljenje poljoprivrednih tehničara i to baš na satu odjeljenskog starešine. I to s razlogom: kako bismo čuli što učenici kažu o svom razredniku. Nećkaju se i nevoljno prihvaćaju razgovor. 

»Naš razrednik je uvijek tu kada nam zatreba pomoć, bilo da je to u školi ili izvan nje«, kaže Nemanja Rauš. Njegova kolegica iz razreda Valentina Radoš župljanka je župe velečasnog  Stantića, a za njega kao razrednika kratko kaže da je netko tko će ti uvijek dati pravi savjet. 

»Ovo je moje prvo iskustvo vođenja jednog odjeljenja. Imam sreću da sam dobio dobru djecu. Puno razgovaramo, uzajamno se posjećujemo i nastojim ispuniti zadaću koja mi je povjerena. U ovoj školi sam devet godina i mogu reći da se u njoj osjeća jedno zajedništvo i spremnost na pomoć i suradnju. Zato mi je lakše i bilo prihvatiti ovu zadaću, jer znam da uvijek mogu računati na pomoć i potporu kolega iz škole«, kaže na kraju našeg posjeta velečasni Stantić, napominjući kako u cijeloj ovoj priči nije bitan on, već to što se  škola pokazala pravim primjerom jedne tolerantne sredine.