Arhiv tekstova

Redovita se nastava (dakle oko 97 posto fonda sati) na hrvatskom jeziku u Vojvodini (u Subotici i u dvama okolnim mjestima) odvija od 2002. godine. Prošle školske godine (2014./15.) srednju je školu završila 1. generacija učenika koja se od početka školovanja obrazovala na hrvatskom jeziku. Koliki je stupanj (pre)poznavanja hrvatskoga standarda, te kakva je jezična politika po pitanju standardizacije – neka su od pitanja na koja pokušava odgovoriti dr. sc. Andrew Hodges. Porijeklom iz Manchestera, antropolog i doktor znanosti koji je zaposlen u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Hodges je i na postdoktorskom studiju te Marie Curie NEWFELPRO dvogodišnjoj istraživačkoj stipendiji za projekt koji se bavi regionalnim jezičnim politikama, te hrvatskim jezikom i načinima jezične standardizacije u školama u Srbiji u kojima se odvija nastava na hrvatskom jeziku, a čiji pun naziv na engleskom jeziku glasi: »Producing and contesting the national order of things: tracing how language standardisation processes and state effects configure (non)users near the Serbian/Croatian border (BORDERANTHROLLING).

 

Jezik je socijalna datost

 

Što to u stvari znači i kako to izgleda u praksi? Uobičajeno je da se za jezične nedoumice obraćamo (samo) jezikoslovcima, zaboravljajući da je jezik najvećim dijelom socijalna datost i da, prije svega, služi za komuniciranje. Upravo se zato Hodges oslanja na antropološko/sociolingvističke metode u istraživanju koje se sastojalo od 6 mjeseci rada na terenu – u sredini koju istražuje (Subotica i okolica) i u učionici. Značaj ovakvog istraživanja prepoznala je ravnateljica OŠ Matija Gubec iz Tavankuta, Stanislava Stantić - Prćić koja je podržala i omogućila realizaciju ovog projekta čiji su rezultati od ključnog značaja za cjelokupnu nastavu na hrvatskom jeziku. Osim sudjelovanja u nastavi (katkada kao učenik, katkada kao učitelj ali uvijek kao antropolog) Hodges je napravio i niz razgovora s roditeljima učenika, zaposlenima u nastavi, pripadnicima hrvatske zajednice, pripadnicima većinske zajednice, predstavnicima hrvatskih institucija i, naravno, predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća koji su zaduženi za brigu o obrazovanju na hrvatskom jeziku. Na kraju, obradom tih podataka, došao je do značajnih zaključaka. 

Neke od njih je iznio u obliku javnog izlaganja: Jezik i manjinsko obrazovanje – nastava na hrvatskom jeziku u Srbiji, 14. prosinca prošle godine u OŠ Matija Gubec. Prisutne je upoznao s metodama vlastita rada (socijalna antropologija) i ciljevima istog (terenski cilj: bolje razumjeti socijalne, političke i lingvističke posljedice uvođenja nastave na hrvatskom jeziku u Srbiji; akademski cilj: analizirati odnos između jezičnog i socijalnog poretka), pružio je osnovne informacije o jezičnim politikama i načinima na koje se one mogu realizirati u praksi, i, naravno, govorio je o situaciji na terenu u Vojvodini. 

 

Ciljevi koji nisu izrečeni 

 

Jedan od zaključaka istraživanja jest i taj da u obrazovanju na hrvatskom jeziku postoji više mogućih ciljeva koji nisu jasno izrečeni. Do sada su na to ukazivali pojedini nastavnici na čije se mišljenje odmahivalo rukom. Značaj Hodgesova rada je upravo u tomu što daje znanstvenu potvrdu i istraživački materijal na koji nije lako odmahnuti rukom i ne poduzeti ništa.

Rezultate istraživanja je, osim u Tavankutu, predstavio i u Zagrebu u Europskom domu kao i u Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Možda će značaj ovih institucija potaknuti HNV na odgovarajuće korake u smjeru izrade odgovarajućih udžbenika i valjane strategije obrazovanja.  

Hodges je i ponudio neke od mogućih ciljeva. Bilo bi dobro da ih odgovorni i zaduženi za obrazovanje na hrvatskom jeziku vide i prihvate te poduzmu aktivnosti u skladu s njima. Jer, ako se nastavom želi očuvati hrvatski nacionalni identitet, onda ta nastava treba biti ustrojena na znatno drukčiji način a u udžbenicima treba biti zakonom propisanih 30 posto vlastitog nacionalnog sadržaja. Želimo li da djeca ovladaju hrvatskim standardnim jezikom i pismom – u tom slučaju nastava zahtijeva znatne promjene. No ako samo želimo reći da imamo nastavu na hrvatskom jeziku, kao što je bila praksa svih ovih (izbornih) godina, ne obazirući se na želje roditelja niti na sve pogreške koje treba ispraviti – u tom slučaju ništa ne treba mijenjati. U tom slučaju sve može ići kao do sada, a to priziva samo jednu sliku – onu gusaka u magli.