Arhiv tekstova

Edvard Kirbus, rođeni Slovenac, u Subotici živi već 57 godina. Njegova su interesiranja raznovrsna, a na ovim prostorima pionir je u nekoliko disciplina. Prije svega, jedan je od prvih informatičara i osnivač sekcije jedrenja na dasci pri Jedriličarskom klubu na Paliću. Zahvaljujući ljubavi prema fotografiji zabilježio je mnoge, za Suboticu povijesne događaje. Ujedno, Edvard Kirbus jedan je od rijetkih muškaraca koji se bave umjetnošću izrade predmeta i slika u tehnici slame, a kojoj se se posvetio uz suprugu Mirjanu.  

 

Informatičar i programer

 

O svom životnom putu i poslu informatičara kojim se bavio kao jedan od prvih na području bivše Jugoslaviji Edvard Kirbus nam priča: 

»Rođen sam u Sloveniji 1944. godine. Otac mi je bio kožarski stručnjak, a kako je u to poslijeratno vrijeme kožarska industrija spadala u vojnu industriju, obitelj se često selila. Osnovnu školu pohađao sam u različitim krajevima bivše države, od Slovenskih Konjica i Vrhnike u Sloveniji, preko Karlovca i Otočca u Hrvatskoj, pa opet u Sloveniji. Na polugođu osmog razreda, 1959. godine, otac je prihvatio ponudu za dolazak u Suboticu, gdje je dobio zadaću otvoriti tvornicu kože Panonija. Zahvaljujući tim čestim selidbama nije mi bilo teško prilagoditi se novoj sredini. Doselili smo u Suboticu, na Radijalac, koji se u to vrijeme tek gradio i tu i danas živim. Sa suprugom Mirjanom vjenčao sam se 1970. godine. Nakon srednje škole studirao sam kemiju u Ljubljani, ali sam ubrzo shvatio kako se ne želim time baviti u životu, te sam 1969. godine konkurirao na mjesto suradnika u Institutu za informatiku pri Ekonomskom fakultetu u Subotici, koji je tada vodio Stjepan Han. Tamo sam počeo raditi kao programer. 1973. sam prešao u Združeno komunalno poduzeće za voditelja informatičkog odsjeka i radio do 1976. godine. Nakon toga otišao sam u Birostroj – koji se bavio informatičkim uslugama i prodajom informatičke opreme u cijeloj Jugoslaviji. SUT je 1984. godine kupio jedan stroj od Birostroja i ponuđeno mi je mjesto voditelja informatičkog centra. Tamo sam sa suradnicima radio do 1990. godine kada se SUT raspao. Tada sam otvorio privatno poduzeće za obradu podataka i time se i danas  bavim«.   

 

Ljubav prema fotografiji

 

Jedan od hobija po kojem je Edvard Kirbus poznat u Subotici je fotografija i snimanje tematskih filmova. Svojom kamerom ovjekovječio je događaje poput isušivanja jezera Palić, posljednju vožnju tramvaja, »Buvljak« i grad Suboticu nekada. 

»Fotografijom sam se počeo amaterski baviti još tijekom studija u Ljubljani 1965. godine. Za neke fotografije sam u to vrijeme dobio i nagrade. Član foto kluba Lifka Šandor postao sam 1966. godine. Uglavnom sam snimao tematske filmove, te imam dobru dokumentaciju iz tog vremena, tramvaj, »Buvljak«, Palić kada je bio isušen. Izložba o subotičkom tramvaju koja je prošle godine bila postavljena u galeriji Lifka Šandora, preseljena je u Gerontološki centar, najprije u centralu u Dudovoj šumi, a nakon toga je obišla sve gerontološke klubove. U tim klubovima se okupljaju ljudi koji se tramvaja sjećaju. To je njihova prošlost i kada vide izložbu svi imaju neke svoje priče vezane uz tramvaj. Surađivao sam s Boškom Krstićem i u njegovim knjigama  ima dosta mojih fotografija. Fotografiju sam zapustio od polovine 1970. godine do 90-ih godina, do  mirovine, kada smo se počeli baviti slamom. Fotografiranjem predmeta i slika imamo bolji uvid u to kako vizualno ti predmeti djeluju, a na taj način i evidentiramo ono što smo izradili«. 

 

Izrada predmeta u tehnici slame

 

Supruga Marija Kirbus do umirovljena je bila medicinska sestra na očnom odjeljenju subotičke Bolnice. Svjedoči o tome kako su se suprug i ona počeli baviti slamarstvom.

»Međunarodna izložba rukotvorina i kolekcionarstva 1977. godine bila je postavljena u prostorijama Gimnazije. Slučajno sam se tuda prošetala i oduševila radovima izrađenim u tehnici slame. Već tada sam odlučila da ću jednoga dana, kada budem u mirovini, probati raditi u toj tehnici. U mirovinu sam otišla 1996. godine i kao što sam davno odlučila, učlanila se u Klub umirovljenika u Petra Drapšina kako bih radila sa slamom. Među ženama koje su tamo radile bile su Ana Crnković, Kata Budanović, Antonija Šoti, Gabrijela Gmijović, Teza Matković. One su skupa čistile slamu, prebacivale je lijevo-desno i rekle kako će od toga praviti sliku, što je meni tada izgledalo pomalo čudno. Napomenuli su mi da ‘ne mlate praznu slamu’. Bile su vrlo raspoložene prenijeti mi znanje i prvo što su pitale je, znam li crtati? Srećom, majka mi se bavila slikarstvom i sama sam znala crtati. Otišla sam i u Udrugu građana Lusa i tamo također bila prihvaćena. Nakon pet godina u Lusi članice su me 1998. godine prijavile za izložbu. Uz mene, muž je također počeo povremeno raditi. Najprije je samo ‘peglao’ slamu, a vremenom smo se združili i sada radimo skupa«. 

Kako je rijetko vidjeti muškarca koji se bavi umjetnošću u tehnici slame, Edvard govori svoja iskustva u ovoj umjetnosti.

 »U povijesti Subotice bilo je nekoliko muških slamara, a osim mene danas još radi samo Stipan Budimčević iz Lemeša. Tu je još i Ivan Serenče iz Tavankuta koji živi u umirovljeničkom domu i u Klubu umirovljenika se bavi slamarstvom. Kako sam tehnički obrazovan, meni to nije bilo teško. Također, primijetio sam kako nitko ne dokumentira te radove te sam počeo fotografirati slike. Pribavio sam literaturu iz Bjelorusije, Mađarske i Amerike i iz literature učiti pletiva. Tehničke primjedbe uvijek dobro dođu, jer se po radovima slamarki odmah prepoznaje ranije tehničko znanje. Zahvaljujući literaturi i Mari Ivković Ivandekić iz Đurđina počeli smo drugačije gledati na rad sa slamom. Najvažnije je shvatiti da se ne može s bilo kojim materijalom raditi. Mi više slame bacimo, nego što iskoristimo. Treba odabrati odgovarajuću slamu za određene stvari. Ne smije se brzati, nego pažljivo birati. Prije svega zanima me pletenje. Povijesno gledano, pletenje jeste muški posao jer su se  muškarci nekada bavili pletenjem korpi. Tu sam našao sebe i moje slike su tehničke slike. Napravio sam grb Subotice i trudim se uobličiti ga da izgleda takav kakav jeste iz različitih pletenih dijelova koji se uklapaju jedan u drugi. To je, kako kaže Bela Duranci ‘polu skulptura’ – slika ima treću dimenziju. 

Naši radovi izlagani su u  Mađarskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Hrvatskoj. U Sloveniji smo za potrebe revije Unikat koja prezentira razne tehnike ručnih radova, u dva broja predstavili tehniku pletenja slame. Sudjelovali smo na izradi slike u tehnici slame Strossmayerova ulica predstavljenoj na svjetskom bijenalu arhitekture u Veneciji 2000. godine, a prema skici Gabora Demetera. Na slici je radilo osam slamarki, a rezultat je bio impresivan.

 

Svjetski kongresi slamarstva

 

Zahvaljujući internetu, kustos Ametičkog muzeja umjetnosti u tehnici slame (Americam Museum of  Straw Art), Morgyn Owens-Celli zvani Gefry, poslao mi je devedesetih godina  upit o tome gdje se mogu kupiti naši radovi. Zahvaljujući njemu i Tatjani Repinini iz Bjelorusije koji je predavač na Fakultetu likovnih umjetnosti u Minsku, 2000. godine održan je u Mađarskoj prvi svjetski kongres slamarstva. Kongres se od tada održava svake dvije do tri godine. Tri puta održao se u Mađarskoj, bio je također u Tavankutu, a sljedeći će biti u Poljskoj. Zanimljivo je to kako je došlo do toga da se kongres održi u Tavankutu. Mađarica Tünde Tüskés, autorica dvije knjige o slamarstvu i autoritet na području umjetnosti u tehnici slame, 2010. godine je sa skupinom Amerikanaca bila u Subotici na proputovanju za Ukrajinu gdje se tada održavao kongres slamarstva. Tu su vidjeli rad ovdašnjih slamara koji im se svidio. Sljedeće godine poslali su mi mail u kojem su izrazili želju da se u Subotici održi svjetski kongres slamara. Obratio sam se Ladislavu Suknoviću, predsjednuku HKPH-a Matija Gubec u Tavankutu jer sam znao da u Tavankutu postoje kapaciteti za održavanje kongresa. Iako je to za naše krajeve bio veliki događaj, moram primijetiti kako je kongres bio nedovoljno popraćen od državnih medija«, na koncu je istaknuo Edvard Kirbus.