Arhiv tekstova

Koliko je vladajućoj većini stalo do mišljenja javnosti, zorno pokazuje i primjer usvajanja izmjena i dopuna Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Simulirajući javnu raspravu u kolovozu i ignorirajući sve prosvjede poljoprivrednika do stavljanja ove točke na dnevni red, vladajuća većina i formalno je 29. prosinca – usvajanjem ovoga zakona – potvrdila ono što joj je od početka bila i namjera: izaći u susret željama domaćih i inozemnih tajkuna i kompanija da na legalan i legitiman način dođu do velikih površina zemlje.

Uzaludni su, naime, bili svi prijedlozi, primjedbe i prosvjedi udruga poljoprivrednika da se ne donosi zakon koji će im praktično uskratiti mogućnost korištenja 30 posto obradivih površina, te da će to biti dodatni udar(ac) na mala i srednja poljoprivredna gospodarstva baš kao što će biti uzaludan i njihov apel predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću da se stavi na njihovu stranu i ne stavi svoj potpis na izglasani Zakon. Čak da nakon toga i uspiju u sljedećoj institucionalnoj namjeri borbe za svoja prava – a koju ovih dana neke udruge najavljuju – i da konačnu odluku o Zakonu donesu građani na referendumu, teško je zamisliti pozitivan ishod po njih: apatično društvo, ali i međusobno podijeljeni poljoprivrednici, (vrlo) vjerojatno neće pokazati preveliko zanimanje da se češu tamo gdje ih ne svrbi.

 

Kopanje po oranju

 

Osim udruga poljoprivrednika, koji su u ovom slučaju – normalno – bili najglasniji, nisu ovu vlast zanimala niti one sofisticiranije primjedbe, a koje su zadrle u malo dublje sfere zemljišta. Tako su, recimo, na razini akademskih rasprava ostale primjedbe Saveza poljoprivrednih inženjera i tehničara Srbije (SPITS), a koji navode da je u posljednjih 50 godina u Srbiji iz poljoprivrede isključeno milijun i pol hektara (!) obradivog zemljišta, te da je od 3.861.477 hektara (na temelju podataka s Popisa poljoprivrede 2012.) za poljoprivrednu proizvodnju pogodno svega 52,2 posto, dok ostalih 47,8 posto spada u kategoriju s ograničenim ili veoma ograničenim proizvodnim mogućnostima (95 posto takve zemlje odnosi se na /užu/ Srbiju, a 5 posto na Vojvodinu). Nije njihov dopis Upravi za zemljište, Ministarstvu poljoprivrede i Vladi da povuče ovaj zakon urodio plodom niti u dijelu u kom navode da njegovo ovakvo usvajanje uoči početka primjene »stjecanja vlasništva i ravnopravnog statusa kupaca iz Europske unije na poljoprivrednom zemljištu« (od 1. rujna 2017., prim. a.) »predstavlja nečinjenje neblagovremene zaštite nacionalnih interesa«.

Ono na što su iz Saveza također ukazivali, a što je – znajući za ove primjedbe ili ne – u javnost u nekoliko navrata iznosila ministrica poljoprivrede Snežana Bogosavljević – Bošković tiče se »neosnovanog iznošenja podataka o navodno značajnim površinama nekorišćenog državnog poljoprivrednog zemljišta«.  I dok je ministrica prekopala podatke da je u sezoni 2014./15. od 830.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta u najam dano svega 260.000 (uz prihod od 51 milijun eura) u Savezu su izorali činjenice da najveći dio istog tog zemljišta čine »utrine, pašnjaci i devastirane livade, nepogodne za obradu«. U prilog ovoj drugoj tvrdnji dovoljno se sjetiti samo jedne stvari: ministrica je ljetos za Suboticu rekla kako raspolaže s oko 24.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta, da bi ju nedavno demantirali član Gradskog vijeća zadužen za poljoprivredu Simon Osztrogonác i voditelj Odsjeka za poljoprivredu Grgur Stipić podacima da je ta površina manja za nešto više od 7.000 hektara! Pri tomu, od blizu 17.000 hektara državnog zemljišta u Subotici nije obradivo bar 3.000, jer je riječ o zaštićenom ili slatinastom zemljištu, kao i onom uz pruge, ceste... ili je u praksi već odavno dobilo druge namjene. A, podsjetimo, riječ je o Vojvodini (u kojoj je, prema gore rečenom, tek oko 5 posto takvih površina).

 

»Ne« znači »Da«

 

Posebno zanimljivu ulogu prigodom izglasavanja Zakona o poljoprivrednom zemljištu u Skupštini Srbije odigrali su zastupnici Saveza vojvođanskih Mađara, zbog čega je taj Klub napustio i inače njihov ranije izbačeni član László Varga. Naime, iako je već u vrijeme šuškanja« o ovom zakonu Predsjedništvo SVM-a izdalo priopćenje (u svibnju 2015.) da oni ne mogu dati potporu jednom ovakvom pravnom aktu, ova je stranka raspravu o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu sačekala s nekoliko amandmana i ispratila ju s glasovima za njegovim usvajanjem. Razočaran ovakvim ponašanjem svojih donedavnih stranačkih i klupskih kolega Varga je u poduljem pismu predsjedniku Kluba zastupnika SVM-a Bálintu Pásztoru, a kojega je uputio i javnosti, rekao kako je ova stranka na taj način iznevjerila obećanja, dana u predizbornim kampanjama, stavivši se na stranu domaćih i stranih tajkuna namjesto obiteljskih gospodarstava. On ističe i da se ovim zakonom devalviraju napori za restituciju oduzete zemlje, navodeći podatak da je do sada vraćeno tek oko 8.000 od 100.000 hektara, koliko pravni nasljednici potražuju. Posebno zanimljiv je dio pisma/priopćenja u kojemu je riječ o njihovim osobnim odnosima. Ističući, naime, kako sve zastupnike SVM-a poznaje godinama, Varga tvrdi da ih je predsjednik SVM-a prisilio da glasuju za ovaj zakon, jer je procijenio da će mu na ovaj način »demonstrirana koalicijska lojalnost« i nakon pokrajinskih izbora osigurati mjesto predsjednika Skupštine Vojvodine. Kao i u slučaju Tamása Korhecza i Mađarskog pokreta, predsjednik SVM-a István Pásztor u svom reagiranju – osim načelnih stvari poput onih da »nitko nije nezamjenjiv ekspert«, da se »ne može omalovažavati ruka koja vas hrani«, odnosno da se ne može »istodobno biti unutar stranke i izvan nje« – nije rekao niti jednu konkretnu stvar o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, odnosno o Varginim optužbama.

 

Do sljedećeg zaborava

 

Konačno, što se, nakon svega rečenog ovim zakonom »dobiva«, odnosno: kako glasi suština njegove usvojene forme? Svakako najznačajniji njegov dio tiče se mogućnosti da više pravnih osoba (prvotni prijedlog predviđao je mogućnost samo jedne) mogu uzeti u najam 30 posto poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu na razdoblje od 30 godina! Iako to formalno nije prodaja (kupovina) zemljišta, to je zapravo »to«, jer će nakon tog razdoblja najamnik zacijelo i prilikom »produžetka ugovora« ili kupovine imati prednost u odnosu na druge, a vrlo je vjerojatno da će nešto u međuvremenu na toj zemlji i izgraditi, odnosno uložiti u nju što će mu (im) ubuduće biti dodatni adut(i). O tome koliko će poljoprivrednici (ukoliko se i registriraju kao pravna osoba s namjerom najma zemljišta) biti konkurentni domaćim ili stranim kompanijama zacijelo ne treba trošiti riječi, baš kao što riječi ne treba trošiti niti na to što za poljoprivrednike predstavlja trećina obradivog zemljišta (najamnici će najvjerojatnije samo takvo tražiti). Vrlo će se brzo pokazati i učinci mogućnosti da poljoprivrednici koji imaju do 30 hektara na razdoblje od 10 godina mogu kupiti još maksimalnih 20 hektara. Naime, uz ovakve uvjete u poljoprivredi (smanjenje poticaja sa šest na tri tisuće dinara po hektaru, uz kašnjenje i ovih 6, cijene ratarskih proizvoda u odnosu na sjeme ili umjetna gnojiva, primjerice) i bankarske kredite, teško je pretpostaviti ne da će se mala i srednja gospodarstva (na njih bi se ovo trebalo odnositi) otimati za državno zemljište nego da će uopće imati sredstava (i računice) da kupuju veće površine zemljišta. Na papiru također lijepo izgleda i mogućnost da se zemljište koje nije uzimano u najam posljednje tri godine daje na besplatnu obradu, maksimalno do pet godina. Prisjetimo li se primjera iz Subotice (slatinasto ili pjeskovito zemljište, stari voćnjaci ili vinogradi), kao i primjedaba SPITS-a da većinu takvog zemljišta čine utrine, pašnjaci i devastirane livade, nepogodne za obradu, odgovor na pitanje kako će takvi pokloni biti primljeni i nije tako teško dati.

Kao zaključak, recimo i to da su oni koji su kritični spram ovog zakona u samu »javnu raspravu« ušli s unaprijed izgubljenom taktikom. Prihvaćanjem činjenice da će 30 posto obradivog zemljišta biti oduzeto većini poljoprivrednika i pregovaranje oko tih detalja bilo je zapravo vjetar u leđa vlasti koja se, unaprijed donijevši ovu odluku, samo dodatno uvjerila u istinitost da je mišljenje javnosti bitno samo prilikom glasovanja. Sve u međuvremenu stvar je zaborava.