Arhiv tekstova

Prva knjiga Bore Otića, novinara i autora kultne emisije Radio-televizije Vojvodine 5kazanje pod nazivom Šorom sredom predstavlja samo dio priča koje je Bora Otić snimio, tijekom 12 godina rada, diljem cijele Vojvodine. Za svoj dosadašnji rad, dobio je više priznanja: nekoliko strukovnih nagrada koje nijedan novinar do sada nije uspio objediniti u svom radu, godišnju nagradu Dnevnika za reportažu, godišnju nagradu Jaša Tomić Udruženja novinara Vojvodine, nagradu Laza Kostić Udruženja novinara Srbije i jedno prestižno priznanje Februarska nagrada grada Novog Sada, za koju Bora kaže da je posebno ponosan.

HR: Svako novo izdanje emisije 5kazanje donosi nove velike priče malih ljudi. U emisijama su predstavljene ispovijesti stvarnoga čovjeka, a i sami gledatelji predlažu teme i aktivno sudjeluju u kreiranju sadržaja emisije. Kako je došlo do ideje za kreiranjem emisije ovakvog tipa?

Do ideje da kreiramo emisiju 5kazanje došli smo onog trenutka kada je u televizijskim, radijskim i pisanim medijima došlo do jednog vakuuma i nije bilo priča. Došli smo na ideju napraviti jednu tvrdu mušku emisiju o tamburi, starim obrtima, lovu, konjima, fijakerima, o posebnim ljudima iz susjedstva.. Smatrali smo da onog momenta kada muškarci počnu gledati tu emisiju, onda će i žene malo »virnuti« što to rade muški, pa će i one početi gledati. Drago mi je da smo uspjeli u tome. Na jednom putovanju naš generalni direktor Petar Jovanović i ja smo se dogovorili da napravimo jednu emisiju 5kazanje. Na njegovo pitanje zašto baš tako, odgovorio sam zato što ima 5 priča, zato što će se emitirati petkom i što će u korijenu brojka pet biti neka asocijacija. To je jedno ime koje je ušlo u narod i koje je sad već postalo sinonim za nešto što nema šminku, što valja, što ljudi vole, što čekaju i što već drugi dan prepričavaju što su vidjeli.

HR: Tijekom 12 godina rada u stvaranju emisije takvog tipa imali ste prilike ući u mnoga kućanstva širom Vojvodine, razgovarati s ljudima različitih zanimanja. Što Vas se najviše dojmilo?

Ne samo da smo ušli u svako kućanstvo, nego i u svaki kokošinjac, svinjac; u mnoge štale smo zavirili, golubarnike. Nema gdje nismo ušli i nema s kim se nismo pozdravili i nema čovjeka koji nas nije srdačno dočekao i još srdačnije primio

HR: Na osnovu višegodišnjeg emitiranja emisije uočljiva je njezina velika gledanost. Smatrate li da emisije takvog tipa nedostaju na televizijskim ekranima?

Ima još nekoliko emisija takvog tipa, ali se narod opredijelio gledati 5kazanje. Vjerojatno da, osim samog profila emisije i koncepta programa, postoji još nešto što izdvaja 5kazanje od ostalih. Jedan od razloga je i sam pristup i način kako mi tu emisiju pravimo. U 5kazanju sugovornik je najvažniji. On je tu da ispriča i mi kada radimo emisiju slikamo »na prvu loptu«, ne pripremamo ništa posebno. Važno mi je da na terenu uhvatim prvu impresiju sa sugovornikom. Ono što me je najviše potaknulo da i dalje radim tu emisiju je upravo ta neposrednost kod ljudi. Oni tijekom snimanja ne vide ni mikrofon ni kameru iako se prvi puta sreću sa snimateljem. Sve to ljudi ignoriraju i to je u stvari jedna prisna drugarska atmosfera, kao da se znamo cijeli život.

HR: Tijekom jednog Vašeg intervjua napomenuli ste kolegi novinaru da imate želju da se ova emisija nastavi snimati i poslije Vas, odnosno da biste voljeli imati svog šegrta. Zašto?

Svaki majstor, ako nije neskromno to da kažem da sam ja neki majstor, treba imati šegrta koji će nastaviti posao. Upravo zbog tih generacija koje ste odnjegovali i iškolovali u emisiji 5kazanje. Točnije, koji su rasli uz tu emisiju i koji su danas, poslije toliko godina rada, odrasli ljudi, I taj netko će poželjeti gledati te priče. Vojvodina nam je nepresušan izvor takvih priča. Treba ih samo pronaći i otvoriti.

HR: Jedan od Vaših osnovnih motiva kojima ste se vodili prilikom odluke da snimate emisiju takvog tipa bila je očuvanje nematerijalnih stvari od zaborava. Jeste li uspjeli u tome?

U posljednjih 12 godina probudile su se udruge žena, konjari, ponovo su majstori počeli praviti fijakere. Bunjevci su se spasili u posljednjem trenutku da imaju papučara. Posljednji majstor koji je pravio bunjevačke papuče, koje su sastavni dio bunjevačke narodne nošnje, naprasno se razbolio i legao u krevet. Jedan profesor matematike iz Subotice, sjedio je pokraj njega i za četiri dana mu je stari majstor ispričao kako se prave papuče, što je on i zapamtio i sačuvao. Tako i mi pokušavamo i uspijevamo neke stvari ovjekovječiti i neke male ljude, koji u stvari nisu mali jer imaju toliko životne mudrosti i toliko priča ispričati, smjestiti u neke okvire kako se ne bi zaboravili. Kada prošetamo po susjedstvu, čujemo različite stavove i mišljenja o tome što jedan od njih nešto pravi i sakuplja. Ali kada to podijelite s više ljudi, onda tek vidite koliko je to posebno i zanimljivo i koliko to zaista vrijedi pažnje.

HR: Tijekom svog rada imali ste se priliku upoznati i s raznolikostima Vojvodine, s obzirom na veliki broj nacija koje u njoj žive. Kakva su Vam iskustva?

U tom šarenilu narodnih nošnji i običaja mi smo ukrasili 5kazanje. Pravili smo čitav serijal o narodnim nošnjama različitih nacija koje borave na ovim našim prostorima: o svadbenim običajima, božićnim, o božićnoj trpezi, određenim povodima, pa smo onda u stvari mogli vidjeti koliko smo ispreptletani i koliko je to u stvari kod svih vrlo slično, samo se zove malo drugačije. Drago mi je što većina ljudi koja gleda 5kazanje dijeli moje mišljenje i što nisam za ovih 12 godina čuo niti jednu lošu kritiku o njoj, niti je itko ikad rekao ni jednu ružnu riječ. Ne zato što nije smio, vjerojatno nije bilo povoda i to mi je jedno od najvažnijih priznanja za moj dosadašnji rad.

HR: Kako ste došli na ideju da počnete pisati knjigu? Je li to bio veliki izazov?

O knjizi sam počeo razmišljati prije četiri godine. Tada sam sjeo sa svoja tri prijatelja iz Subotice u Kafanicu i rekao im da želim napisati knjigu. Izvadili su po 1.000 dinara svaki od njih i rekli su da je kupuju. Tako da sam ja, malo pod tim »pritiskom« da sam dužan, što prije morao završiti knjigu. Inače, dugo sam ju radio kako bi izgledala savršeno i mislim da izgleda gotovo savršeno.

HR: Koliko je bilo potrebno, osim vremena i truda, unijeti i emocija u jednu takvu knjigu?

Ovo je jedna od knjiga koja ima jako veliku dušu i knjiga koja se osjeti na prvi dodir kada je prvi put stavite u ruku. Prvo sam to ja doživio, a onda kada vidim ljude kako reagiraju kada je uzmu, onda ti se to sve kaže. Htio sam da bude takva: da prvi list bude kao ljubav na prvi pogled, pa onda da osvaja natenane. U mom radu puno mi je pomogla Nina Todorović, koja je po struci dizajner i koja je uradila prijelom. Ona ne želi o tome pričati nego je željela pomoći. Onako, prijateljski. Jako smo lijepo surađivali, a rezultat se vidi.

HR: U svom proputovanju po Vojvodini obišli ste sva tri dijela Srijema i uspostavili vrlo lijepu suradnju s HKPD-om Matija Gubec iz Rume. Kakvi su Srijemci za suradnju?

Kada dođem u jedan kraj Srijema, oni na drugom kraju već znaju da sam stigao i onda me zovu telefonom i pitaju kada ću doći kod njih. U odnosu na Banaćane i nas Bačvane, Srijemci su najsložniji i u dvije riječi se dogovore. Ne kuburim ja ni s drugima, ali nekako u Srijemu kada kažem nešto jednom čovjeku, to je završena priča. 

HR: Kakav je osjećaj kada se poslije višegodišnjeg iskustva u novinarstvu okušate i u književnom djelu?

Ovo je samo stepenik više u odnosu na ono što sam do sada radio. Priče koje sam napisao, napisao sam po nagovoru mojih drugara koji su me podržali. Moj prijatelj Sima Matić, vlasnik izdavačke kuće, dao mi je veliku potporu. Rekao mi je da moram pisati redovito, a to redovito je bilo svake subote popodne kada moram predati tekst u tisak. Onda mi je rekao da je to kao trening u sportu. I stvarno je tako. Priče koje su u knjizi, pisao sam oko dva sata, pretežno u jutarnjim satima. Velika je stvar što su to teme koje sam sam birao. Nisam nikada pisao na zadanu temu i drago mi je što ljudima u ovoj knjizi zapnu za oko naslovi priča. Pola priče je ispričano, ako je dobar naslov.