Arhiv tekstova

Film Božić na salašu Rajka Ljubića zorno svjedoči o životu ljudi na salašu i tradiciji bunjevačkih Hrvata u danima došašća. Sniman je na autentičnoj lokaciji, starom salašu koji je Gabrijela Mačković naslijedila od svoje teta Kate. Umirovljena profesorica latinskog, pričala nam je o tome kako je došlo do toga da se na sada njenom salašu snima film i o svom životu.

 

Latinski jezik

 

»Iako nisam rođena na ovom salašu, kako ga ja zovem teta Katin salaš, kao jedina unuka i nećaka, provela sam na njemu mnoge dane ranoga djetinjstva okružena ljubavlju dide, majke, ujne i teta Kate. Odlazila sam na salaš i kada su počele školske obveze, a i kasnije. Osnovnu i srednju školu završila sam u Subotici, a studij klasične filologije (latinski i starogrčki jezik) u Beogradu. Odmah nakon studija, dobila sam posao profesorice latinskog jezika u Vojnoj gimnaziji. Kada se otac teško razbolio, došla sam bliže kući. Dobila sam posao u Vrbasu i svakodnevno putovala kući u Suboticu. Kasnije sam dobila posao u Gimnaziji i Medicinskoj školi u Subotici. Osim toga, predavala sam u Biskupijskoj gimnaziji Paulinum. Zahvaljujući fratru Domagoju Šimunoviću, 2001. godine otišla sam predavati klasične jezike u Klasičnu gimnaziju u Slavonskom Brodu. Bio je to za mene veliki izazov, radi toga što sam promijenila sredinu i radi toga što se od profesora u Klasičnoj gimnaziji traži više nego u drugim školama. Tu sam našla sebe, a moj učenik je na državnom natjecanju iz latinskog jezika 2008. godine osvojio prvo mjesto. Radni vijek završila sam u Hrvatskoj. Vratila sam se u Suboticu da budem bliže onome što nosim u sebi: našim njivama, salašima, običajima, našem podneblju. I sada osjećam miris bagrema na Čikeriji i vrelinu pijeska pod bosim nogama, a dragi likovi mi lebde pred očima.«

 

Teta Katin salaš

 

Gabrijela Mačković priča nam i o salašu na kojem je sniman film i kako je došlo do suradnje s Rajkom Ljubićem? 

»Salaš se nalazi na Čikeriji, malom hrvatskom selu nadomak Subotice, u blizini granice s Mađarskom. Salaš sam naslijedila od mamine sestre, moje drage tete Kate. Salaš se nalazi na posebnom položaju. Na pjeskovitom je tlu, s jedne strane puta protežu se ušoreni salaši iza kojih su njive, a s druge je bagremova šuma. Nažalost, na Čikeriji je sve manje salaša. Neki su nestali, neki su oronuli, kao i ovaj. Ono po čemu se salaš razlikuje od drugih je to što na dimnjaku stoji križ, koji još uvijek odolijeva zubu vremena. No, unatoč tome što je salaš u lošem stanju, nosim ga u srcu. Ladislav Suknović i Rajko Ljubić prepoznali su posebnost ovog salaša i predložili mi da se na njemu snimi film, što sam ja sa zadovoljstvom prihvatila.«

Filmovi koji su snimljeni na salašu ovjekovječili su neka prošla vremena i sačuvali dio tradicije za neke nove generacije. Gospođa Mačković zahvaljuje svima koji su sudjelovali u projektima snimanja filmova, te govori o značaju istih. 

»Salaši nestaju, ali ostaju uspomene na njih. Nisu to obična sjećanja koja se nižu kao slike na filmskoj traci. To je nešto utkano u dušu onih koji su tamo živjeli stalno i povremeno. Utkane niti ostaju dok traje materijal. Ovdje bi to nazvala duhovna materija. To je ono što ostaje trajno u prolaznome. Ostaje u nama dok živimo kao pojedinci ili kolektiv. Povodom očuvanja ‘trajnog u prolaznomu’ zahvalna sam redatelju Rajku Ljubiću i Ladislavu Suknoviću koji su primijetili teta Katin salaš. Velika zahvalnost pripada i obitelji Piuković. Oni su sudjelovali u projektima Jeka mog djetinjstva i Božić na salašu. Zahvalnost treba odati svima koji su sudjelovali u ovim i drugim projektima usmjerenim na očuvanje naših salaša, običaja i duha našeg naroda.«