Arhiv tekstova

Nedavno gostovanje književnice Ljiljane Jelaske u Subotici, kada se tom prigodom susrela s djecom predškolske i osnovnoškolske dobi koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, bio je povod za razgovor o njenom stvaralaštvu namijenjenom djeci, ali i o književnosti koja se piše za one ne više tako mlade. 

 Ljiljana Jelaska (1964.), rodom je iz Sente, a od 1991., živi u Hrvatskoj. Za svoju prvu objavljenu knjigu, poetsku zbirku Vesele boje, tvoje i moje osvojila je književnu nagradu Albatros 2013. godine. Sljedeće godine je objavila teen roman Leti, leti, a nakon toga i slikovnicu Anatomija. Surađuje s portalima namijenjenim djeci, gdje objavljuje poetske, prozne i dramske radove, ali i s književnim portalima za one malo manje mlade.

HR: Kada započinje Vaša avantura pisanja? Zbog čega ste se opredijelili pisati, prije svega, za djecu. Dakle, pitam o motivaciji... 

 Dobro ste rekli, to jest avantura pisanja, a počela je još u osnovnoj školi, kada sam živjela u Senti, negdje u sedmom-osmom razredu. Pisanje je počelo u vrijeme adolescenstva, a zato što sam voljela čitati i naravno, povukla me želja da i ja nešto napišem. Imali smo tu sreću da smo imali školski list koji se zvao Mi i tu sam prvi put objavila jednu moju lirsku ljubavnu pjesmu, jer sam bila zaljubljena, a pjesma je bila dobro prihvaćena. Nastavila sam dalje, imala sam na sreću dobre nastavnike iz tadašnjeg srpskohrvatskog jezika i tako sam imala i poticaj, i to je vrlo bitno, jer u tim godinama kada je čovjek na nekom, hajdemo reći raskrižju, kad se razvija i kada ga je lako ubiti u pojam da odustane i da bi se onda ono nešto, kao što je pisanje, a što bi se razvilo iz njega, jednostavno zamrlo. Imala sam sreću da sam imala dobre nastavnike i u srednjoj školi koji su prepoznali moju ljubav za pisanom riječju i uvijek sam nailazila na konstruktivne kritike. Što se tiče pisanja za djecu, ta se želja – potreba za tim da njima pišem, javila u mojim ranim tridesetim godinama, a bila je vjerojatno potpomognuta mojim stalnim čitanjem i željom da usadim ljubav za knjigu svom mlađem sinu, tako da sam i sama ponovno počela pisati. A što se tiče mog romana za tinejdžere naziva Leti, leti, svaku sam večer jednu priču napisala, kao bilješkicu, prateći zapravo jednu godinu u životu te otkačene tinejdžerice, pa su onda nastajale i pjesmice koje sam objavila na nekoliko portala, koje su naišle na dobre kritike, dobar odaziv i eto, tako je to krenulo. Ništa nije bilo planirano, spontano je išlo, pjesmice su se slagale godinama, možda desetak godina, tako je nastala poetska zbirka Vesele boje, tvoje i moje, odlučila sam se javiti na natječaj Albatrosa i predati im zbirku od 60 pjesmica i, evo, imala sam možda i malo sreće. Ali vjerujem da u tim pjesmicama ima povoda i razloga za nagradu koju sam dobila 2013. godine.

HR: Koja je to esencija u odraslima kada se putem pisane riječi obraćaju djeci?

 To je jedan, kako bih rekla ili nazvala, dar na kojem ljudi koji ga imaju mogu biti beskrajno zahvalni i trebaju biti zahvalni, a to je da takav čovjek u biti ostaje uvijek dijete jednim svojim unutarnjim dijelom. To su ljudi koji su iznutra zapravo djeca, to je to.... i opet ponavljam da sam izuzetno zahvalna ili Bogu ili okolnostima ili svojim genima, kome već i čemu već, izuzetno sam zahvalna što taj dar imam. Da, to nosim u sebi, to je divno.

HR: Imate li dojam da danas klinceze i klinci vole čitati knjige?

 Pa, gledajte ovako, danas su djeca okružena brojnim izazovima kojima ne znaju i ne mogu odoljeti. Ti izazovi su agresivni, znači, toliko im se mogućnosti nudi, ali toliko ih te mogućnosti i napadaju da je njih naći u jednoj situaciju kada bi recimo uzeli knjigu u ruke teško, to ću ja sad iskreno reći. Što je tu zapravo u pitanju? Bitan je naš odnos prema ovom pitanju, jer mi očekujemo da su djeca još uvijek kao što smo to mi bili, ono što imaš za lektiru to ćeš poslušno pročitati... Danas se na agresivan način nudi toliko mogućnosti, dijete neće pročitati djelo, ali će otići na internet; ono će pronaći sadržaj određenog djela, prepisat će ga i ići će linijom manjeg otpora, gledat će da izbjegne situaciju da ima knjigu u rukama, jer je to za njega gubljenje vremena. Po meni je taj sav pristup djeci »s knjigom u ruci« pomalo zastario.

HR: Objavljujete ono što pišete i na internetskim portalima. Mislite li da je takav vid čitanja kod djece danas prijemčiviji? 

Je, mislim da je čitanje na internetu za djecu danas prijemčivije, ali mislim i isto tako i tvrdim da ništa ne može zamijeniti klasičnu knjigu, nego je u pitanju samo način na koji ćemo mi tu knjigu približiti djeci, jer imamo i određenih sadržaja naše lektire, govorim konkretno o hrvatskim školama, koji su još uvijek onakvi kakvi su bili i prije trideset-četrdeset godina.  Jedan Vlak u snijegu njima nije danas zanimljiv i ne može bit zanimljiv i ne možemo očekivati da im bude zanimljiv, jer djeca više-manje ni ne znaju kako izgleda lokomotiva i što to znači odgrtati snijeg da bi se ta lokomotiva probila. Priča jest prekrasna, ali ta vremena su prošla.... Po meni bi ipak trebalo dati više slobode djeci što se tiče izbora lektire. Suludo je da djeca u osmom razredu imaju za lektiru, primjerice, Shakespearovog Romea i Juliju, to je jako dobar put da u životu nikada u ruke ne uzmu neko Shakespearovo djelo.

HR: Kakva je danas situacija u oblasti književnosti za djecu koja se piše u Hrvatskoj?

Djela koja se pišu za djecu u Hrvatskoj ima jako dobrih, međutim, problem je novac za tiskanje tih djela i potpora određenih institucija koje bi se trebale time puno više baviti. Problem je dakle izdavaštvo, problem je naći lektore, problem je naći sponzore, što je gotovo nemoguća misija. Pisaca za djecu ima mnogo, imamo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mladež čija je predsjednica Silvija Šesto, tu su uključeni i Hrvoje Kovačević, Zoran Pongrašić, pisci doista kvalitetnih djela. Međutim, opet velim, problem je u tom odnosu, u tom lancu kultura – institucije. Ne govorim isključivo o novčanoj pomoći, eto, više nema ni natječaja za nagradu Ivana Brlić Mažuranić. Natječaja u oblasti dječje književnosti je sve manje. A da je malo više dobre volje, bilo bi moguće napraviti puno više toga.

HR: Zbog čega ste se odselili iz Sente početkom devedesetih godina?

U pitanju su bili obiteljski razlozi. Jednostavno, došao je trenutak u životu kada se čovjek nađe na jednoj prekretnici, a takvih trenutaka u životu ima. Bila je u pitanju egzistencija, znači posao, stalan posao u Hrvatskoj, koji mi je  omogućavao sigurnu egzistenciju. Sada radim kao upravni referent u Uredu državne uprave. U Senti sam bila na burzi i nigdje nisam mogla dobiti stalan posao.

HR:  A koji su Vaši favoriti od onih koji pišu za one malo manje mlade?

 E, sad, koga izdvojiti? Primjerice, Zoran Žmirić, Zoran Ferić, Suzana Matić, Raymond Carver, Orhan Pamuk, on je naivan zapravo, ali baš zbog toga je iskren i meni drag. Naravno, mnogo je pisaca koji su meni dragi, puno čitam, što je i preduvjet za pisanje. Da bi čovjek pisao, mora se uvijek napajati nekim novim idejama, mora pročitati pisanu riječ, vidjeti što ima novoga.

HR: Treba li pisac više čitati, nego što piše?

A gledajte, pisac bi puno trebao čitati. E, sad, je li bi trebao više čitati, nego što piše – he! Dolazimo sada  do jedne dileme, ovoga jel’, jer pisac dok piše zapravo projicira ono što je do tada čitao. Dakle, i čitati i pisati treba. Za pisanje treba pročitati kamion knjiga. Samo čitanje čovjeka drži vitalnim za pisanje. Ako smo pročitali pet-šest knjiga, pa očekujemo da ćemo mi napisati nešto, što će ostaviti nekakav trag, to je iluzorno. Dakle, treba i čitati i pisati uporno.

HR: Kakvo je Vaše mišljenje o tekstovima koji se objavljuju u novinama? 

Poražavajuće. Sve se svelo na žuti tisak, sve se svelo na preuzimanje tekstova i friziranje tekstova iz drugih medija, gdje se često niti pravopis ne provjeri, nego se samo kopira i printa, govorim o hrvatskim medijima. A ide se na senzacije, kako u elektroničkim, tako i u pisanim medijima, ide se na nebitne stvari, ništa se o bitnom ne piše u medijima, ne znam... Kao da se o tome i ne želi pisati, ljudi se drže u nekavim reality show predstavama, pa se onda prati što se događa s jednom obitelji bogataša ili gledatelji prate što se događa u raznim televizijskim serijama, tako, iz dana u dan. Ne postoji relevantna kritika o medijskim sadržajima, a takva kritika je potrebna i u oblasti književnosti, koje je sve manje, nažalost. Kritika rijetko kaže svoje mišljenje, znači – sve je dozvoljeno! Ide se samo na publicitet, stvaranje publiciteta, na privlačenje masa koje vole senzacionalističke naslove i isprazne sadržaje koji zapravo ništa ne kažu. Ali, eto, ljudi stječu dojam da je tako lakše živjeti u takvom voajerističkom svijetu.

HR: Osim pisanja književnosti za djecu, pišete i za nas, koji se zovemo odrasli. 

Pišem kratke priče, surađujem s časopisom Književnost uživo koji ima svoj portal, uskoro ćemo imati predstavljanje novog broja u Varaždinu, svaki put ga promoviramo u drugom gradu, a u časopisu objavljuju ljudi iz cijele Hrvatske, kao i autori iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine. Eto, slažem te moje kratke priče jednu po jednu, pa možda jednoga dana bude i zbirka, izašla knjiga iz toga.

HR: Je li pisac u stalnoj potrazi za novim saznanjima?

Naravno da jest. Postavili ste mi ovo pitanje, jer to znate i sami. Dakle, stalno se tu nešto piscu mota po glavi, stalno nešto slažete nakon što ste motivirani pročitanim ili pogledanim filmom ili izložbom, stalno idete za nečim novim, stalno nešto istražujete. Ta potraga za nečim novim je konstantna, za onim što vas interesira, pa se onda želi od toga izgraditi neka vaša autorska priča. U toj potrazi, nekada je to novo saznanje pronađeni i poticajni segment iz povijesti, umjetnosti ili autentičan detalj iz svakidašnjice.