Arhiv tekstova

Ovaj tjedni pregled napisala sam prije nego što je objavljen onaj iz posljednjeg broja. Jednostavno morala sam, jer bi mi za nekoliko dana pobjegla misao i razmišljanje koje me je i potaknulo da ovo napišem. A zapravo potaknula me je kolona autobusa, nekih dvadesetak, u centru Sombora koji su ovom prosvjednom vožnjom željeli izraziti svoje nezadovoljstvo što im, kako sada stvari stoje, poduzeće odlazi u stečaj. Možda me se ta slika dojmila zato što tako nešto već odavno nismo vidjeli u Somboru. Prošlo je nekoliko godina od prosvjeda radnika što u poduzećima koja su loše privatizirana, što u onima koja su na tko zna koje načine prodana, a svima je zajednički imenitelj to da im je kraj bio isti. Ali to što sličnih slika u Somboru nismo vidjeli godinama unazad ne znači da je postalo bolje, već naprotiv, mnogo gore, a ono što je porazno prihvatili smo i pomirili se s tim. E to je bio moj dojam kada sam vidjela autobuse, znam u uzaludnoj vožnji, u uzaludnom pokušaju da promijene ono što je već negdje odlučeno, isplanirano. Zašto to mirenje, i dokle sežu naše granice trpljenja? Na poslu, na skoro svakom šalteru, u svakodnevnom životu. Oni koji ne pristaju na to ili su odavno već daleko, ili pakiraju kofere za jedan dalji put, ili su negdje u ilegali. I tu sam stala. U dvojbi što napisati dalje i kako popuniti urednički zadani prostor za ovaj tjedni pregled.

Prošlo je nekoliko dana dok se nisam ponovno latila »pera« i čitajući ovo gore napisano nekako sam sama sebi zazvučala previše pesimistički, ili možda samo realno, ovisi kako se tumači. I pada mi na pamet jedna priča o starcu i njegovom sinu. Ostavio mu je poslije smrti dvije poruke. Jednu da pročita kada mu u životu bude teško, a drugu kada mu bude dobro. Prvo je sin zapao u teškoće i čini se bezizlaznu situaciju. Otvorio je očevu poruku, a u njoj je pisalo – i to će proći. I prošlo je, a stjecaj okolnosti namjestio je tako da je ovom junaku naše priče sve krenulo, da bolje ne može. Sjeti se on i tada očevog amaneta i otvori i ovu drugu poruku. A u njoj napisano – i to će proći. I zaista je tako. Samo treba malo izvrtjeti svoj život unazad i vidjeti da je on satkan i od lijepih i ružnih stvari i nitko ne može reći kako mu je uvijek i stalno dobro i lijepo. A u svemu tome važno je sačuvati razum, zdravlje i ostati čovjekom. I kada si gore i kada si dolje. Važno je ne potonuti u lošem i ne izgubiti sebe onda kada nam (previše) dobro ide. Rekla bih: uvijek se netko postara da tu ravnotežu vrati.