Arhiv tekstova

Prava djece u Srbiji regulirana su Ustavom, te nizom drugih zakona. Međutim, najvažniji dokument koji štiti prava djece je Konvencija o pravima djeteta UN-a, koja je usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, a potpisale su je gotovo sve države svijeta. Potpisivanjem Konvencije države su se obvezale na poštivanje prava djeteta koja su u njoj propisana. Djeca se rađaju sa svim osnovnim pravima i slobodama koje pripadaju svim ljudskim bićima, međutim zbog svog uzrasta, kao i stupnja tjelesnog i psihičkog razvitka djeca su upućena na pomoć odraslih. Putem Konvencije o pravima djeteta djeca su prihvaćena kao ljudska bića koja mogu iskazati svoje potrebe i sudjelovati u svim aktivnostima koje se vežu za njih. O pravima i obvezama djece, posebno onim vezanim za školovanje, razgovarali smo s master psihologinjom Anom Mikula, zaposlenoj u Osnovnoj školi Ivan Milutinović u Subotici.

 

Uloga obitelji u ostvarivanju prava djece

 

»Treba naglasiti da svi ljudi samim rođenjem stječu određena prava koja nazivamo ljudskim pravima. Tako i djeca samim rođenjem stječu posebna dječja  prava koja se podrazumijevaju i ne smiju biti zakidana. To su, primjerice, pravo na obitelj, pravo na roditelje. Ovo pravo mora biti ostvareno. Tu je najveća uloga roditelja, koji bi svojim primjerom trebali djecu naučiti odgovornosti. Ono što je za dijete pravo, za roditelja je odgovornost. Roditelji su prema djetetu odgovorni i ne mogu ničim uvjetovati djetetovu pripadnost obitelji. Na  primjer: ‘Ti nećeš biti član naše obitelji ili nećeš ići s nama doma ako se ponašaš na ovaj ili onaj način’. Roditelji prihvaćanjem djeteta priznaju njegovo osnovno pravo, odnosno pravo na život, opstanak i razvoj, te u isto vrijeme osobnim primjerom pokazuju da su i sami odgovorni. Pravo na život se podrazumijeva, međutim na odraslima je da zaštite djecu i pomognu im u ostvarivanju ostalih prava. U početku se sva prava koja imamo uče kroz interakcije djece i roditelja, a kasnije se ona internaliziraju i postaju nešto što upravlja našim ponašanjem. Uz svako pravo dolaze i obveze, barem jedna ali često i više njih«, kaže Ana Mikula.

 

Prava i obveze u školi

 

Između ostalih prava, sva djeca imaju pravo na besplatno osnovno školovanje, a drugi od četiri osnovna principa Konvencije odnosi se na zabranu diskriminacije djece, što znači da sva djeca, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga uvjerenja, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, i dr. imaju ista prava. U školi ponekad dolazi do konflikata, a koji su posljedica nepoštivanja prava drugih, odnosno obveza koje iz prava proistječu.

»Najveća greška je to što se prava ne vezuju s obvezama. Treba uvijek imati na umu činjenicu da moje pravo ide dotle dok ne ugrožava neko tuđe. Primjerice, u školi sva djeca imaju pravo na obrazovanje i nesmetano učenje, ali uz to je vezana i njihova obveza primjerenog ponašanja kojim neće ometati drugu djecu u ostvarivanju tog istog prava. Možda je problem u tome što neki roditelji previše naglašavaju dječja prava, ali imamo i drugu krajnost-roditelje koji previše naglašavaju obveze, pa su prava djece zapostavljena. Međutim, danas je ipak puno češći slučaj prenaglašavanja prava djece. Djeca su jako dobro obaviještena o svojim pravima, koriste ih, ali krivnjom odraslih svoja prava nisu naučila vezati za neke odgovornosti i dužnosti koja uz njih idu. Konkretno, u školi učenici znaju kako istoga dana ne mogu imati više od dva testa, znaju da nastavnik nema prava povrijediti ih ili uvrijediti na bilo koji način, da drugi učenici nemaju pravo zlostavljati ih psihički i fizički. Kada osjete neku ugrozu, djeca znaju kako mogu doći zatražiti zaštitu što je jako dobro i pomaže nam da ih zaštitimo. Međutim, u isto vrijeme, djeca često zaboravljaju na obvezu da to isto ne rade drugoj djeci. Oni moraju naučiti da kako su odrasli dužni poštivati njihovu ličnost, tako su i oni dužni poštivati nastavnike i ostalu djecu. Također, njihova je obveza ponašati se odgovorno unutar škole i izvan nje. Iz navedenog, djeca moraju shvatiti da uz pravo na školovanje ide i obveza učenja, odgovarajućeg ponašanja i poštivanje druge djece«, ističe Ana Mikula

 

Rješavanje konflikata u školi

 

Više puta je naglašeno kako su roditelji ti koji trebaju djecu učiti odgovornosti i obvezama. Kako se roditelji ponašaju kada do konflikata ipak dođe?

»Moje dosadašnje iskustvo je takvo da je većina roditelja realna u odnosu na svoju djecu i znaju da pozornost treba usmjeriti na konkretnu situaciju i neodgovarajuće ponašanje koje treba mijenjati. Najčešće imamo dobru suradnju i zajedničkim snagama rješavamo probleme, mada se događaju i situacije nerazumijevanja od roditelja. To je u slučajevima kada se djeca ne ponašaju na isti način u školi i kod kuće. Roditelji tada ne vjeruju da se njihovo dijete moglo ponašati na konfliktan način. Najčešće su to prezaštitnički nastrojeni roditelji, ili se radi o onima koji ne provode dovoljno vremena s djecom i ne mogu realno sagledati njihovo ponašanje. Kako bi se konflikti u školi što rjeđe događali, a prava i obveze poštivali, trebalo bi organizirati edukacije i radionice. Ove godine školu je posjetio zaštitnik građana kojom prigodom je djeci objašnjavao njihova prava. Tako bi kroz predavanja i radionice trebalo pojasniti djeci i što su im i obveze. U školi radimo preventivne radionice koje su najčešće vezane za neku konkretnu situaciju, npr. tematiziraju komunikaciju, predrasude i slično«. 

 

Od najranijeg uzrasta djecu treba učiti izvršavanju obveza

 

Usvajanje moralnih i društvenih pravila važan je dio dječjeg razvitka u kojem djeca uče razlikovati dobro od lošeg ponašanja. Danas roditelji imaju puno više prigoda razmaziti dijete nego ranije. Broj djece u obitelji je manji, djeci se posvećuje više pažnje, može im se više priuštiti. Pri stalnom pokušaju da ih se zaštiti roditelji su počeli sputavati prigodu da djeca sama nešto nauče i isprobaju na svojoj koži. Roditelji djeci trebaju davati obveze i učiti ih odgovornosti.

»Djecu od najranijeg uzrasta treba učiti ispunjavanju zadaća. Svako dijete primjereno svom uzrastu može imati neku obvezu. Kod nas još uvijek postoje stereotipi vezani za spol djeteta. Tako se, primjerice, djevojčice uče da budu vrijedne, uredne i poslušne, što je rezultiralo da su djevojčice u školi savjesnije i odgovornije prema svojim obvezama. Kod dječaka se više tolerira nestašluk i nerad kao nešto što se pripisuje spolu. Što se problema tiče, primjetno je da su kod djevojčica češći problemi koji se tiču povređivanja prava drugog djeteta u smislu psihičkog, verbalnog nasilja, a kod dječaka je više izraženo fizičko nasilje. Ja sam u školi kratko, ali prema pričama starijih kolega, zahtjevi koji se danas postavljaju pred djecu su manji. Djeca imaju manje strpljenja, kraće im traje pažnja i interesiranje, ne udubljuju se u materiju, a što se tiče ostalog, vidi se da su manje spremna na prihvaćanje obveza i puno su svjesnija svojih prava. Također, primjetna je razlika između gradske djece i djece na selu u odnosu prema obvezama. U seoskim sredinama djeca imaju puno više obveza, jer pomažu obitelj u svim kućanskim poslovima. Vjerujem da zato više poštuju i drugoga i tuđa prava, jer znaju koje su obveze uz to išle. Naravno, to nije pravilo, jer ima puno djece u gradu koja pomažu roditeljima i imaju niz obveza«. 

 

Pravo na školovanje na materinskom jeziku

 

Jedno od osnovnih prava djece je pravo na školovanje na materinskom jeziku. Hrvatska manjina u Srbiji to pravo može koristiti od školske 2002./03. godine, a OŠ Ivan Milutinović jedna je osnovnih škola u kojoj se nastava na hrvatskom jeziku provodi. 

»Nastava na hrvatskom jeziku se u Osnovnoj školi Ivan Milutinović provodi  od školske 2002./03. godine. Ona je implementirana u sve ključne dokumente škole koji se po zakonu moraju izraditi. Zbog sustavnog i sveobuhvatnog pristupa nastava je u podjednakoj mjeri kvalitetna na oba nastavna jezika, kako na srpskom, tako i na  hrvatskom jeziku. Škola se vrednuje kao cjelina, odnosno njezin uspjeh ovisi i od uspjeha djece koja se školuju na hrvatskom i na srpskom jeziku. Nastavnici ovo prepoznaju, pa ulažu podjednake napore bez obzira na kom nastavnom jeziku predaju«. 

Kako je ranije rečeno, prava djece za roditelje znače obvezu. Roditelji imaju obvezu brinuti o djeci  u cilju njihovog nesmetanog psihičkog i fizičkog razvitka. Istina, roditelji će sami procijeniti hoće li ili ne iskoristiti pravo djeteta da uči na materinskom jeziku, međutim, tu moraju biti svjesni da školovanje na materinskom jeziku ne znači samo učiti »na materinskom jeziku«, već učiti i o tradiciji i kulturi vlastitoga naroda, a koja će u protivnom ubrzo biti zaboravljena.