Arhiv tekstova

Narodno kazalište Sombor svoju obljetnicu, 133. godinu postojanja, obilježilo je predstavom Julije Cezar Williama Shakespearea u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića. Predstava počinje pitanjem  što bi ste vi učinili kada bi jedan čovjek postao toliko moćan, što bi ste uradili da ga zaustavite? Iako je prva asocijacija na vrijeme sadašnje, zapravo pitanje uzurpacije vlasti ono se vječito ponavlja – u vrijeme Cezara 44 godine prije nove ere, u vrijeme Shakespearea prije 400 godina, sada, pa, vjerojatno i za nekoliko desetljeća, po onoj ničeovskoj: povijest je vječito ponavljanje istoga. Ima li nam izlaska iz tog začaranog kruga? Kokan Mladenović nije preveliki optimist glede toga pitanja.

HR: Jesmo li mi to osuđeni na vječito ponavljanje istoga, već viđene smjene jedne te iste nazovi političke elite?

Mi smo nažalost odigrali još jedan poznati obrazac. Vjerovali smo da je naša revolucija 5. listopada 2000. godine dan početka jednog normalnog života u jednoj suštinski demokratskoj i uređenoj državi, ali to je bila jedna od mnogih propalih revolucija, koje se ciklično i gotovo po istom obrascu ponavljaju. Ali revolucije nema, revolucija je tek puka zamjena političkih elita, a oni koji »izvode« revoluciju, dakle sam narod, nikada ne dobiju svoje »parče kolača« i njima suštinski nikada ne bude bolje. Mi to u ovoj predstavi potenciramo. Na početku Cezar u građanskom ratu pobijedi Pompeja koji se tu pred nama istušira, zamijeni odijelo i vraća se kao sudionik političkog života. Ubijemo Cezara, a on se istušira, presvuče u novo odijelo i vraća kao Marko Antonio. U tome i jest suštinski problem zemlje u kojoj živimo – politička elita odrođena od naroda, od zdravog razuma i realnog života. Ti ljudi s beskrajnim privilegijima koje donose ministarske funkcije i zastupnički mandati lagodno žive bilo da su pozicija ili oporba. S vremena na vrijeme promijene se na tom vrhu vlasti, ali očito da je njima jako dobro dok je narodu sve gore. Taj beskrajni žur, kome prisustvujemo tijekom same predstave, u kome je tek ponekima lijepo trenutačno je stanje u Srbiji.

HR: To jest jedna strana priče, ali Vaše, više puta u predstavi ponovljeno, pitanje – »što biste vi uradili«, koje je trebalo isprovocirati gledatelje ostalo je bez odgovora, reakcije... Je li to druga strana priče? To odsustvo kritične mase ljudi koja bi imala i snage i volje za promjene?

Ja ne mislim da je vlast kriva zbog ovoga kakvi mi jesmo, ali mislim da smo mi krivi što je vlast takva kakva jest. Mi sami sebi ukidamo pravo glasa. Sami sebi dopuštamo da one koji bi trebali biti naš puki servis, one koji žive od našeg novca, uredno proglašavamo vladarima naših vlastitih života. Vlast mora opsluživati narod, a ne narod da opslužuje vlast. Tu ima naše suštinske nezrelosti, jer mi jednom u četiri godine, inicirani nekim reklamnim kampanjama, zaokružimo jedno ime i predamo mu nekontroliranu vlast bez ikakve želje da sami sudjelujemo ili da tu istu vlast prije vremena promijenimo ako nismo zadovoljni. Tako proizvodimo vođu i čitava naša novija povijest nije ništa drugo do proizvodnja vođa. Gotovo da nemamo nijedno razdoblje u kome smo se imali prilike razviti kao građanska, parlamentarna demokracija. Naš sudbina je sudbina vođa.

HR: Mogao bi se ovdje zgodno citirati Emil Sioran, koji je rekao da se povijest uvijek divila onima koji su je vodili u propast.

Ako je ova naša vlast legitimno izabrana na izborima, a jest, onda to mnogo više govori o narodu nego li o toj vlasti. Govori o našoj političkoj neukosti, našoj nezrelosti, našoj potrazi za vođom. Ona je tužni reprezent svega onoga što mi ne znamo o demokraciji. Na isti način na koji je bila prethodna vlast. Očigledno je da je ta manipulacija političke elite toliko usavršena da narod ima iluziju da on bira i mijenja, a u stvari vlast bira i mijenja sam narod.

HR: Kako onda izaći iz tog začaranog kruga da poslije Cezara ne dođe opet Cezar?

To je pitanje koje je mučilo sve nas tijekom rada na ovoj predstavi. Možemo li odustati od promjena ako znamo da će doći netko isti ili vrlo sličan? Ja mislim da ne treba odustati. Mislim da je naš mukotrpni posao popravljanje vlastitog naroda, podizanje svijesti i o značaju građanske klase i građanskog stava. Ako Srbiji nešto nedostaje, onda je to normalna građanska oporba. Paradoksalno toga je u vrijeme Miloševića bilo više nego danas. Nepokoreno sveučilište, građanske inicijative kroz koje se, bez izravne veze s politikom, izražavao stav naroda. U Srbiji je danas sve vezano za politiku, a inicijativa građanskog razuma skoro i da nema. Uvjeren sam, a to ova predstava i pokazuje, da nama nema boljitka dok zajedno s aktualnom vlašću ne ode i kompletna oporba nastala u post-miloševićevsko doba. U protivnom, bit će to jedna beskrajna vrteška, kao palanački ringišpil, oni su čas gore, čas dolje, a mi stojimo i gledamo.

HR: Može li kazalište postati mjesto buđenja građanske svijesti? Može li kazalište biti mjesto odakle bi mogle krenuti promjene, prije svega nas samih?

Vjerujem da može. Uostalom, sve ono što radim u kazalištu pokazuje moje vjerovanje da upravo teatar može promijeniti svijet na bolje. U situaciji gdje jedno čitavo društvo živi jednu svoju evidentnu laž i sunovrat svih vrijednosti, gdje je sve pretvoreno u rijaliti program, gdje smatram i politiku jednom vrstom estrade, kazalište ima povijesnu priliku da sebi vrati tu svoju tribunsku funkciju. Od nastanka teratra, prije više od dvije tisuće godina, do Gutenberga i tiskare kazalište je bilo jedini mas medij, s ogromnom moći javne riječi, s moći da upravljamo tokovima društva. Onda smo se u ovoj navali mas medija povukli, otišli u neko samodovoljno kazalište. Zato mislim da je ovo povijesna prilika da vratimo sebi tu tribunsku funkciju, jedne ozbiljne institucije koja se zalaže za apsolutne vrijednosti kao što su pravda, čast i moral. Po reagiranjima gledatelja  u Budvi, Svilajncu i u Somboru vidimo da su željni takvog teatra. Sve ono što pravi  taj veliki okvir laži oko njih učinilo ih je željnim neke istine. Nemam nikavu iluziju da je ovo što mi sada govorimo jedina moguća istina vezana za temu prevrata i revolucije, ali je narod željan istine u tom svijetu laži.

HR: Ima li u kazalištu dovoljno onih koji su spremni preuzeti na sebe taj teret i da teatar, što reče somborski glumac Marko Marković, prestane svjedočiti i počne prozivati?

Nema. Mi plaćamo cijenu vlastitog kukavičluka. Shakespeare kaže da je kazalište zrcalo društva i teško će kazalište biti ogledalo jednog društva koje je u raspadu i sunovratu svih vrijednosti, a da samo bude mnogo bolje. Mi smo isti ti ljudi koji čine naš narod. Kazališta, prije svega u Beogradu, su uglavnom kukavička, opredjeljuju se za repertoare koji se ne zamjeraju nikome, drže glavu zabodenu u pijesak pred stvarnošću, a kazališne uprave postavljene po partijskoj liniji trude se ne zamjeriti onima koji su ih postavili. Tako se najuzbudljivije stvari u našim kazalištima dešavaju u mjestima koja imaju mnogo manje proračune, lošije uvjete, ali mnogo više volje hrvati se sa stvarnošću. Mislim na Dramu na srpskom u Subotici, Teatar Dezső Kosztolányi Andrása Urbána, Újvidéki Színház, ponekad somborsko kazalište, ponekad SNP u Novom Sadu,  Kruševac. To su sve incidenti, a ono što je glavni tok našeg kazališta obilježava malograđanština i kukavičluk.

HR: Je li to i razlogom što ovu predstavu niste radili u Beogradu već u Svilajncu? 

Nama je bilo važno da se oko ovoga okupi ekipa koje neće praviti kompromise sa samom temom. To je prepoznao Centar za kulturu u Svilajncu i Budva, Grad teatar i mi smo u ne baš idealnim uvjetima uspjeli napraviti prvu profesionalnu kazališnu predstavu u povijesti teatra u Svilajncu. Lijepo je da  je Sombor nakon svega imao razumijevanja i da je predstavu uvrstio u svoj repertoar. Uostalom, u predstavi igraju dva sjajna somborska glumca Saša Torlaković i Marko Marković i nelogično bi bilo da se predstava ne igra u njihovom matičnom kazalištu. Drugo, Sombor ima jednu eleganciju duha koja nije svojstvena našim gradovima i Sombor nikada nije pokazivao tu vrstu isključivosti ili netolerancije na temu mišljenja. Vjerujem da je to zbog višestoljetne multikulturalnosti i suživota raznih ljudi na ovim prostorima, što nije svojstveno ljudima južno od Beograda. Tako da, unatoč svemu, mislim da je predstava našla svoj valjani dom.

HR: Hoće li onda Vašeg Julija Cezara biti u Beogradu?

Interesiranje za predstavu je veliko, ali je kukavičluk onih koji vode teatre u Beogradu toliki da ne znam koliko će ove predstave biti u Beogradu. Julije Cezar je prvo trebao biti predstava Narodnog kazališta u Beogradu, koje je iz samo njima znanih razloga otkazalo suradnju pred početak rada na samoj predstavi. Redom su se zatim povlačila druga kazališta, da bismo na kraju došli do tog gostovanja  u Zvezdara teatru, 14. prosinca, koje može biti i jedino igranje predstave u Beogardu. Činjenica je da su nam vrata kazališta u Beogradu uglavnom zatvorena, dijelom zbog mog kazališnog angažmana i stavova, a dijelom zbog mog sukoba s tim beogradskim kazališnim establišmentom.

HR: Politička elita odrođena od naroda nije samo specifikum ove sredine već i zemalja koje nas okružuju. Čini se da smo isti u toj vječitoj vrteški i usudu – i poslije Cezara Cezar.

U Sombor sam došao iz Sarajeva gdje sam radio Prosjačku operu (John Gray), komad napisan 1728. godine, a koji doslovce govori o tome  da morala više nema, da je novac jedini okvir svijeta u kome živimo i da je politička elita i svijet kriminala jedan isti svijet koji izrabljuje obični narod. Problemi običnih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije su toliko identični da su oni mnogo bliži jedni drugima, nego vlastitim vlastima. I ako postoji netko protiv koga se treba boriti, to ni u kom slučaju nisu obični ljudi, već vlasti u svim tim državama. Svi smo prošli kroz divlju tranziciju, nametnut nam je jedan neoliberalizam u najgorem obliku kao odmazda za naše socijalističko blagostanje. Mislim da svim tim prostorima bivše Jugoslavije nedostaje suštinska ljevica, ne komunistička, već neka građanska ljevica, koja bi kanalizirala ogromno nezadovoljstvo običnih ljudi. Ljudi, koji će se boriti za svoj osobni status, za svoj pogled kroz prozor, bez velikih riječi, bez zaklinjanja u Kosovo, povijest... Mislim da je kruh jedini ideal koji treba imati normalni građanin kada razmišlja o vlastitom životu.

HR: Kamo mi to idemo i gdje ćemo biti za tri ili pet godina? Iz onoga što ste do sada rekli čini se da glede toga niste ni malo optimist.

Ovako radikalnim iskazivanjem nezrelosti idemo k nečemu što se zove protektorat Europe ili modernog svijeta nad nama i u jedno potpuno poklonjeno tržite ili teritorij neoliberalnom kapitalizmu. Krvavim raspadom Jugoslavije izgubili smo šansu odlučivati o vlastitim sudbinama. Sve ono što definira raspad Jugoslavije i nastanak novih država je apsolutno ukidanje samostalnosti u vanjskoj politici, ukidanje svakog autoriteta. Srbija, Hrvatska, Bosna, Slovenija su vazalne države nečijih interesa. Niti je Europa Europa ideala, Europa De Gaulle zamišljena kao idealna zajednica raznorodnih naroda. Uostalom, mi smo Europsku uniju već imali, zvala se Jugoslavija. Tu više nema nikakvih ideala, sve je stvar interesa i kapitala i politika sve manje biva mjesto sučeljavanja progresivnih ideja vezanih za boljitak stanovništva i uglavnom reprezentira ono što su vulgarni interesi neke opcije koja se krije iza politike. Najjednostavije bi bilo reći: »svi na ulice i da se ovo sve radikalno promijeni«. Ali, ništa se suštinski ne bi promijenilo. Popraviti ovu metastazu uništenih vrijednosti je mukotrpan višedecenijski posao. Ne možete odustati, jer to znači da ste odustali od budućnosti vlastite djece. Moramo biti svjesni da je ovo urušavanje trajalo desetljećima i da će minimum toliko trebati da bismo postali jedna normalna zemlja. Ne vidim političku opciju koja bi mogla iznijeti te promjene. Nažalost naše školstvo, naše sudstvo ni na koji način ne predstavljaju zdravo tkivo koje bi moglo biti moralni uzor. Mislim da nam prije bilo kakvog popravljanja slijedi dekomponiranje sveg ovog zla koje čini našu aktualnu društvenu realnost. Nisam optimist po tom pitanju i mislim da će ovi ljudi nesvjesni moći svog demokratskog glasa ostati zauvijek taoci nečijih interesa.

HR: Na kraju razgovora da se vratimo na Vaš angažman u kazalištu. Možda je preteška riječ da ste protjerani iz beogradskih kazališta, ali tamo Vas sve manje ima. Gdje Vas onda ima i što radite?

Moji  poslovi mnogo su više vezani za regiju nego li za Beograd. U Sarajevu, u nacionalnim teatru, sam radio Prosjačku operu. U nacionalnom teatru u Rumunjskoj me čeka Boccacciov Dekameron. Nakon toga rad u Sloveniji. U Novom Sadu u Srpskom narodnom kazalištu radit ćemo Andrićevu Na Drini ćupriju. To je roman koji me godinama zaokuplja i ako postoji ta crna kutija zla ona je napisana i sačuvana u tom romanu, pa ćemo pokušati dekodirati što nam se to dogodilo. Pripreme počinju u siječnju, a premijera će biti u prvoj polovici ožujka. Mislim da se kazalište treba ravnati s većima od sebe, pogotovo u ovoj kulturi bez kompasa. Neke vertikale koje su neupitne, kao što su Shakespeare ili Andrić, neka mudrost koja se dokazala i preživjela vrijeme nam je jako potrebna.