Arhiv tekstova
04.12.2015
Govori li se ikavicom još uvijek?
Ivica Ćosić Bukvin, amater istraživač,Vrbanja
Govor nestaje
Tradicionalni govor šokačkog puka u dijelu Srijema koji pripada Hrvatskoj polako ali sigurno nestaje. To područje doživjelo je niz usvajanja stranih govornih izražaja, od dolaska Turaka, pa preko njemačkih i mađarskih, do relativno novih srpsko-balkanskih posvojenica, koje se većinom koriste kod bosanskih Hrvata, dok se mađarskim i njemačkim izrazima koriste starosjedioci – Šokci. Tijekom posljednjih nekoliko godina dolazi do toga da hrvatski jezik općenito, a poglavito jezična izražavanja manjih cjelina pojedinih etnikuma, u ovom slučaju ikavsko govorno izražavanje Šokaca u urbanim sredinama naše Vukovarsko-srijemske županije, sa svim stranim posvojenicama koje se već smatraju za domaće, pomalo nestaje. Domaći jezični izričaj zasigurno neće još dugo nestati u selima koja imaju više od polovice starosjedilačkog življa, iako je stalno prisutna asimilacija tog govora od strane globalizacijskog jezika i to kod onih rođenih poslije 1970., a poglavito poslije 1990. godine. Za osobitu pohvalu su nastojanja u osnovnim školama, koje u sklopu svojih izbornih predmeta nastoje kod učenika pobuditi interes za domaći govor putem literarnih uradaka, s kojima idu na razna natjecanja. Na očuvanje domaćeg ikavskog govora posebno djeluju razni susreti pučkih pjesnika i pripovjedača koji potiču iz krugova starosjedilačkog puka. Zasebno mjesto u tome imaju manifestacije namijenjene samo literarnim uradcima pučkih stvaratelja, Dani Matije Bačića u Babinoj Gredi, Susreti pučkih pisaca i pjesnika u Đeletovcima i manifestacija posebno posvećena ikavskome govoru Šokačka rič u Vinkovcima.
Ruža Silađev, spisateljica, Sonta
Starinskog divana sve manje
Na moju veliku žalost, starinski divan sonćanskih Šokaca sve manje je u svakidašnjoj uporabi. U međusobnoj komunikaciji poglavito ga rabe pripadnici najstarijeg dijela populacije, mlađi samo sporadično. Osim povijesnih momenata koji su doveli do uvođenja velikog broja tuđica, poglavito turcizama, hungarizama i germanizama, na naš govor su veliki utjecaj imale i migracije poslije II. svjetskog rata, a osobito poslije ratova devedesetih. Svi koji su došli, donijeli su sa sobom i govor rodnoga kraja, nisu dopustili da se stopi s govorom sredine u koju su došli. S druge strane, pripadnici starosjedilačke, šokačke populacije, olako su se odricali svojega višestoljetnoga izričaja i u komunikaciji taj govor prilagođavale došljacima. Posljedica toga je potpuno nestajanje naše ikavice iz svakidašnje komunikacije u mnogim šokačkim obiteljima srednje, a osobito mlađe dobi. Naš veliki hendikep je što u prošlosti baš i nismo imali osobe sklone istraživanju i zapisivanju, pa je tako zaboravljen i zauvijek izgubljen jedan broj starih riječi i izraza. Nas nekoliko smo u posljednja dva desetljeća zapisali puno toga, rabili u svojem književnom stvaralaštvu i tako bar dio te bogate govorne baštine uspjeli sačuvati za budućnost. Osobito me raduje kad čujem našu ikavicu na javnim nastupima, ili kad je pročitam u medijima. Na mnogim književnim natječajima sudjelovala sam s pjesmama pisanim na šokačkoj ikavici, a istim dijalektom pisane su i moje knjige Divani iz Sonte i Šokica pripovida. Ponosna sam na vlastiti doprinos očuvanju govora naših predaka i u svakoj prilici pozivam djecu i mlade da se okrenu svojoj iskonskoj ikavici.
Vito Perić, novinar, Sinj
Svakidašnji govor
Programski sam voditelj ustanove Kulturno-umjetničko središte u Sinju, pa mi je, među ostalima i ova tema vrlo poznata. U Sinju, a osobito u ruralnim sredinama sinjskoga zaleđa, naša starinska ikavica aktivno se govori i danas. Bilo je razdoblja kad je i taj govor, poput mnogih lokalnih, bio ozbiljno ugrožen. Kroz prostor na kojem živimo prošle su razne države, vlasti, sustavi, pa je svojedobno čistota iskonskog govora ozbiljno narušena utjecajem talijanizama, turcizama, germanizama. Unatoč svim utjecajima i svim tuđicama koje su upadale u naš govor, u velikom postotku smo uspjeli očuvati našu izvornu ikavicu, ikavicu Cetinske krajine. Izuzetno mi je drago što su taj govor prihvatili i mladi i da tako govore gdje god se nalazili. Dosta našega svijeta kad ode vanka, studirati ili raditi, još uvijek zadržavaju onaj tvrdi ikavski sinjski govor, a kad se vrate, pokaže se da nisu zaboravili te izraze, te riječi. Nedavno je naša lokalna radio-postaja imala jedan projekt, emisiju posvećenu prikupljanju starinskih izraza. Prikupljeno je nekoliko tisuća starinskih izraza i akcija je rezultirala knjigom Sinjanje. Ikavski govor je i danas apsolutno zastupljen u obiteljima u svakidašnjoj komunikaciji. Na tu tradiciju smo svi naviknuti, ona nam je u krvi, u genima. Naravno da se pridržavamo i neophodnih normi tamo gdje je potrebno govoriti hrvatskim standardom, ali ništa više od toga. Mislim da ćemo još dugo uspjeti sačuvati našu izvornu ikavicu upravo zbog toga što se ona uporno čuva u obiteljima i što dijete, čim progovori, progovori ikavski, tako da je taj dijalekt usađen duboko u biće svakog od nas.
I. A.
