Arhiv tekstova

Prosinac je posljednji mjesec u godini u kojem svodimo račune tekuće godine i promišljamo o planovima za budućnost. Također, prosinac nam pruža niz prilika i mogućnosti za zahvalu i darivanje. Dar je najljepši način da se nekome zahvalimo, ispričamo, pokažemo osjećanja, sprijateljimo se. Darivanje se uči od malena i ono je umjetnost, jer u malom sjajnom paketiću sažima najljepše želje, osjećanja i poruke. Nije stvar u kupnji poklona, već je tajna u osluškivanju tog nekoga za koga uzimamo dar i poklonimo mu baš ono što želi i čemu se raduje.

 

Praznici u prosincu – prigoda za darivanje

 

Djeca se najviše raduju prosincu i darovima koje očekuju od sv. Nikole,  od majki za Materice i očeva za Oce, te božićnog dara pod borom. Gotovo svaki tjedan u prosincu prigoda je za davanje ili primanje darova. Iako svi znamo za ove blagdane, evo nekoliko riječi o tome što oni znače i odakle potječu. 

Sva djeca znaju da uoči  sv. Nikole (6. prosinca), treba očistiti čizmice i staviti ih u prozor u nadi da će ih on napuniti darovima. Sveti Nikola jedan je od najštovanijih svetaca u kršćanstvu. Živio je u trećem stoljeću poslije Krista i smatra se zaštitnikom djece, sirotinje, pomoraca, farmaceuta, pekara, zatvorenika, trgovaca i putnika. Za njega se vežu brojne legende, a jedna od njih povezuje se s današnjim običajem darivanja djece. 

Običaj čestitanja materica i oca spada u tradiciju bunjevačkih Hrvata u Subotici i Somboru s okolicom, te u pograničnim mjestima u južnoj Mađarskoj. Materice se obilježavaju treće nedjelje došašća kao znak zahvale majkama. Četvrte nedjelje došašća su Oce, dan zahvale očevima. Opisujući vrijeme došašća, biskup Ivan Antunović se s velikim oduševljenjem i puno radosti sjeća djetinjstva i toga kako su djeca rano ujutro na Materice i Oce kretala u pohod rodbini, te kaže:

 »Ne bi nas kod kuće ni užetom privezati mogo, a da sve rodove redom ne obiđemo. Sve tetke, ujne, strine, kume, prije, seke i Milke tribalo je pohoditi, svima čestitati, jerbo su nas svagdje čekale jabuke, orasi, šljive, suhe višnje i kruške ili baš i krajcara koja je za onda mnogo vriedila...A na otce smo isto tako stričeve, ujce i kumove pozdravljali. Ma da je kaka ciča zima bila, to nas nije moglo zapriječiti.« (Slavjan na svih dnevih ili blagdana crkvenih, 1875:17)

I danas se ovaj običaj u narodu očuvao. Djeca  pohode žensku i mušku rodbinu, recitiraju im prigodne pjesme, a ovi im za uzvrat poklanjaju jabuke, orahe, novac ili mali dar. 

Božićno jutro sva djeca s radošću čekaju, jer se tada pod borom nalaze darovi. Darivanje djece na Božić sjećanje je na događaj opisan u Bibliji, kada su tri kralja došla pokloniti se malenom Isusu, a kojom prigodom su ga darovali zlatom, tamjanom i smirnom. 

Većina obitelji ima jedno, dvoje ili troje djece, pa ukoliko se na vrijeme počne razmišljati o kupnji Božićnih darova, možemo ispuniti većinu dječjih želja. Međutim, što kada je obitelj velika? Danas su obitelji  s četvero i više djece rijetke, pa je pravo zadovoljstvo razgovarati o božićnom darivanju s majkama dviju velikih obitelji.

 

Darivanje u velikim obiteljima

 

Angela Dulić iz Đurđina majka je šestero djece (tri sina i tri kćeri) starosti od godinu dana do 15 godina i govori nam kako se u njihovoj velikoj obitelji spremaju darovi: 

»Ja  kao majka osluškujem želje svoje djece i procjenjujem možemo li mi to priuštiti ili ne. Dobro poznajem svoju djecu i znam njihove želje i ukus. Djeca su skromna i nemaju velike prohtjeve, a  raduje ih svaka sitnica. Vole kada se iznenade. Gledam da darove koje spremimo mogu kasnije koristiti u igri ili u školi. Nema potrebe kupovati velike darove, bitno je da su oni od srca, da je to nešto kreativno. Kako nas ima puno, često poklanjamo društvene igrice, tako da svi mogu sudjelovati u igri. Najstarija kćer je već velika i ona sama izabere što joj se sviđa. Darove dobiju na božićno jutro. Zapravo, iza polnoćke svi ostanu spavati oko bora, a kada se probude, darovi ih čekaju pod borom.  Događalo se da se nekome nije svidio dar, ili da im se više svidio dar drugog djeteta. Tada oni to rješavaju između sebe. Djecu treba naučiti da cijene darove i da u životu postoje situacije kada nije uvijek sve kako hoćemo. Ljudi se čude velikim obiteljima i misle da je to veliko opterećenje. Život u velikoj obitelji nije isti kao u maloj, tu djeca brinu jedna o drugoj, puno pomažu u svakodnevnim poslovima. Pored mojih šestoro djece, ja imam vremena i za aktivnosti u selu. Upravo ovih dana pripremamo priredbu za sv. Nikolu na kojoj će sva djeca u selu dobiti darove.« 

Mirjana Šarčević, majka petero djece uzrasta od deset mjeseci do deset godina, ispričala je ponešto o običajima u vrijeme došašća u svojoj obitelji:

»Svi se radujemo došašću, pripremimo adventski vjenac na kojem svake nedjelje u adventu palimo svijeću u vrijeme ručka. Potrudimo se kupiti adventski kalendar djeci, jer ih to jako veseli i tako s velikom radošću odbrojavaju dane do Božića. Budući da volimo ići na mise zornice, a uvjek imamo neko malo dijete, na mise idemo muž i ja naizmjenično sa starijom djecom, dok drugo ostaje doma s najmlađima. S početkom došašća, ili nekoliko dana ranije, na vidljivo mjesto u dječijoj sobi se postavi papir, na koji pišemo cvjetiće za primjerno ponašanje i dobra djela, ili crne točke ako djeca nisu bila dobra, kako bi sveti Nikola znao treba li doći kod nas ili ne. Do sada nas još nikad nije zaboravio; uvijek nas posjeti, a djeca mu s radošću pjevaju i recitiraju. On, naravno, donese i darove, malo slatkiša i neku sitnicu koju djeca žele. Sveti Nikola nema novca za velike darove. Budući da je običaj da majke darivaju djecu za Materice, u našoj kući je obično praksa da se tjedan pred Materice djeci obnovi garderoba. Ja znam što djeci najviše treba, pa kupimo majice, hlače, kapu, šal ili nešto drugo što je potrebno. Na sam dan Materica djeci napravim paketiće s jabukama, orasima, slatkišima i novcima. Za Oce, tata isto da nešto novca i slatkiša. Budući da nismo pristalice da djeca imaju svoj novac (pogotovo veliku količinu), za Materice i Oce molimo naše roditelje da im umjesto da im daju novac, kupe nešto što im je potrebno. Na Badnji dan ili dan ranije svi zajedno kitimo bor i pravimo mali Betlehem ispod njega. Badnju večer obično provodimo kod nekog od naših roditelja i kada se vratimo doma s večere, nađemo darove ispod bora. To uglavnom budu neke igračke kojima se djeca jako vesele, jer dragi Isus točno zna što bi njih obradovalo.Tijekom adventa trudimo se djecu poticati na dobra djela, odricanje i samokontrolu, kako bi se pripremili za dolazak malog Isusa. Tako je radost Božića i u našim i u njihovim srcima veća!« 

 

Božićno darivanje potrebitih

 

Većina ljudi reći će kako ih darivanje drugih puno više raduje od primanja darova. Psiholozi to tumače iskonskom potrebom čovjeka da usreći one koje voli. Nažalost, u današnje vrijeme ima puno onih koji ne mogu darivati svoju djecu, jer nemaju dovoljno sredstava za život. Kako bi se takvim obiteljima bar malo uljepšali predstojeći praznici, u okviru svojih mogućnosti, brinu župne organizacije subotičkog Caritasa. O ovim aktivnostima govorio nam je bivši dugogodišnji predsjednik Caritasa vlč.  István Dobai.

»Caritas nastoji pomoći gdje god može i koliko može, jer uvijek ovisimo o sredstvima s kojima raspolažemo. Mi svojih sredstava nemamo, već posredujemo od drugih. Vezano za božićne darove, prijašnjih desetak godina imali smo suradnju s fondacijom Bačka, preko kojih smo dobijali paketiće djeca djeci  koji su stizali iz Njemačke. To je bilo dobro, jer se mnogoj djeci uljepšao Božić. Oni su prestali s donacijama prije tri godine, pa Caritas kao središnja organizacija naše biskupije ove godine neće imati posebni projekt za božićno darivanje. Svaka župna zajednica na teritoriju grada ima grupu Caritasa, koja će na drugu nedjelju došašća, kada je Dan Caritasa, prikupljati donacije za Caritas. Župne zajednice su pozvane da neposredno na terenu prepoznaju potrebe ljudi i da im pomognu. Za Božić svaka župna zajednica na svoj način nastoji obradovati ljude. Neki vjeroučitelji daruju vjeroučenike, neki to tako rade da pripreme posebne pakete pa razdijele obiteljima koje su potrebnije. Ljudi nekada donose u centralni Caritas donacije. Najčešće je to hrana, koju vrlo brzo podijelimo ljudima koji svakodnevno dolaze tražeći pomoć. Nažalost, naše je iskustvo da se broj onih koji dolaze tražiti pomoć svakim danom povećava. Traže i posao, ali mi posao ne možemo dati. Situacija je danas vrlo teška. Ljudi su se odrekli stida kojeg su ranije imali, jer je nekada bilo sramota prositi. Međutim kada netko dugo vremena oskudijeva, prekorači preko stida i ode prositi. Na ulicama se to ne vidi, ali dolaze u župne zajednice, a župnici se snalaze kako znaju. Znam npr. da je župnik u župi Isusovog uskrsnuća uspio dobiti od pekara ono što im preostane od kruha i peciva, pa to podijeli potrebitima«, kaže vlč. Dobai. 

Lijepo je darivati i uveseljavati djecu i najmilije. S darovima ipak ne treba pretjerivati, jer djeca tako gube osjećaj zahvalnosti, a više će se radovati ako dobiju 2-3 mala dara, nego jedan veliki. I odrasli vole dobiti dar. Mali znak pažnje godi svakome. Treba znati da nekada najmanja sitnica može usrećiti više nego najskuplji dar, jer znamo da netko misli i brine o nama, da zna što volimo. Uz to što darujemo svoju djecu, pogledajmo oko sebe i učinimo znak pažnje prema onima koji nisu u mogućnosti kupiti darove.