Arhiv tekstova

Na blagdan sv. Kate u Osijeku je održana tribina Odbora za ljudska prava pod nazivom Nepodobni građani, a gosti su bili mladi ljudi iz civilne udruge Vojvođanski građanski Centar Jelena Dukarić i Željko Stanetić, te ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i odnedavno i čelni čovjek DSHV-a Tomislav Žigmanov, zatim Ivana Andrić – Penava i Jelena Dodig, članica Gradskog vijeća i moderator rečene tribine. Susret je održan u Klubu knjižare Nova, pa je goste i posjetitelje pozdravio vlasnik knjižare Ivica Vuletić, a potom i gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić.

Vrkić je naglasio kako Grad Osijek uvijek stoji na raspolaganju ovakvim projektima, pa je njihove nositelje pohvalio kako su otvorili vrata istini iz neposredne prošlosti, što je vrlo bitno i za građane iz naše, ali i susjedne države. 

 

Otvarati pitanja

 

»Dobro je da civilna udruga iz Srbije otvara ovakva pitanja, s kojima se javnost u Srbiji mora suočiti. Dobro je da se o tome razgovara vrlo otvoreno, iako smo svjesni da patnju protagonista nećemo umanjiti. Ali, stvorit ćemo ozračje u kojemu je moguće doći do vrijednosnog sustava koji treba omogućiti preuzimanje odgovornosti da do sličnih situacija nikada više ne dođemo«, rekao je Vrkić.

Jelena Dodig, Kukujevčanka iz Višnjevca, je u uvodnom izlaganju pojasnila zašto Osijek i zašto civilna udruga iz Novoga Sada, kojoj je na čelu čovjek iz Srijema, »jer je Srijem prošao najtragičnije u vrijeme Domovinskoga rata i srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku«. »To je točno«, potvrdio je i Željko Stanetić, novinar iz Rume, »i baš zato smo i osnovali Vojvođanski građanski Centar«. 

U početku njih četvero, a poslije šest osoba i pokrenuli projekt Neispričana priča još 2008. godine. Cilj je bio i ostao razgovarati sa što više osoba, aktera tragičnih događaja, jer vrijeme neumitno prolazi i prijeti zaboravom. Do sada su razgovarali sa stotinjak nesretnih ljudi i sve to prenijeli na sajtu, s ciljem da se upozna ukupna javnost Vojvodine i čitave Srbije, gdje je još uvijek zamagljeno govorenje i pisanje o događanjima iz 90-ih. I sve to kane ukoričiti u knjigu stradanja, koja će biti svjedočanstvo jednoga vremena i stradanja »nepodobnih ljudi« samo zato što su druge nacije i druge vjeroispovijesti. Započeli su u Subotici, nastavili u Novom Sadu i Osijeku, a kane i do drugih sredina i diljem Srbije I Hrvatske.

I Jelena Dukarić, Subotičanka iz Novoga Sada, govorila je o projektu i naglasila odgovornost koju su mladi ljudi preuzeli da se govori otvoreno o stvarima koje su prešutkivane, koje su bila tabu u Srbiji, poput stradanja pripadnika hrvatske zajednice u Vojvodini, posebice u Srijemu; poput konc-logora u Begejcima i Stajićevu i zatvaranja očiju pred otvorenim prijetnjama pa i ubojstvima i pojedinaca i čitavih obitelji. 

»Vrijeme prolazi, pa ako mi ne budemo ovo bilježili i objelodanili, ostat će uvjerenje da se ništa i nije dogodilo. A ti su ljudi tjerani iz svojih sela, iz svojih kuća. Sve to do mladih u Srbiji nije doprlo. Zato to i radimo, ne da se bavimo visokom politikom, već da istinom dopremo do mladih«, rekla je Dukarićeva.

Među sudionicama tribine je i Vesna Abjanović, Morovićanka. Vesna i njena potresna priča odjeknuli su baš kao i knjiga vlč. Marka Kljajića Kako je umirao moj narod koji je više puta te večeri apostrofiran. Vesna je bila još dijete kada su toga ljeta, 1991. godine iz obiteljske kuće odveli njenoga oca Matu, upravitelja Zadruge u Moroviću i strica Ivicu, djelatnika šidskoga Hempra u nepoznato, a ona, mama i brat do dana današnjega, 24 godine poslije, još uvijek ništa ne znaju. A o pronalaženju krivaca i procesuiranju da se i ne govori.

 

Ne treba šutjeti

 

Tomislav Žigmanov govorio je o percepciji ovih pitanja u Vojvodini i konstatirao kako je šutnja uzrokom da se još uvijek o tomu malo zna. U tom kontekstu aktivnost ovih mladih ljudi je za pohvalu, jer istinom i istinitim pričama aktera događanja pridonose širenju istine iz 90-ih. Osim javnosti u Srbiji, što je primarno, treba upoznati i javnost u Hrvatskoj

I za kraj, troje Petrovardinaca: dvoje koji su odselili i danas su u Zagrebu, odnosno u Osijeku i onoga koji je ostao svjedočiti o opstojnosti Hrvata u Srijemu. Predsjednik HKPD-a Jelačić u Petrovaradinu i orguljaš u svojoj katoličkoj župi i na svetištu Gospe Snježne Petar Pifat bio je još dijete 90-ih, ali i svjestan suštine događanja. Ostao je, poput mnogih Hrvata u Petrovaradinu, pa i diljem Srijema. Ali ta brojka više nije onakva kava je bila, dapače. Možda je sreća da je otac bio već stariji i nije bio vojni obveznik, pa nisu, kao drugi, morali bježati, a i Petrovaradin je blizu Novoga Sada, pa su ih vojske, kao sredinu, zaobišle.

Jakov Ivančić je otišao iz Petrovaradina zbog šikaniranja na radnom mjestu, nastanio se u Osijeku i aktivan je u Zajednici prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, gdje također nastoje širiti istinu o progonstvu Hrvata iz Srijema. Ivana Andrić – Penava je s obitelji iz Petrovaradina otišla 1992. u Zagreb, gdje se školovala i zaposlila kao povjesničarka. Prati sva zbivanja i u ovaj se projekt uključila na nagovor Žigmanova. »Dobro je«, kaže, »da su ovi mladi ljudi smogli hrabrosti progovoriti o ovim pitanjima, koja su u Srbiji tabu, jer postoji mogućnost da zaborav prekrije sjećanja, a aktera i sudionika je sve manje. I zato mi koji smo dužni istražiti što više događaja vraćamo dug onima koji su imali hrabrosti ostati u Srijemu, u Vojvodini«, zaključuje Ivana Andrić – Penava.