Arhiv tekstova

Posljednja dva tjedna, što iz osobnih razlog što zbog poslovnih obveza, odlazila sam u Apatin ili kroz njega prolazila nekoliko puta. Obično je to bivalo u večernjim satima, ali i ti kratki boravci (ili prolasci) bili su dovoljni za uočiti raziliku između Sombora i Apatina. Najuočljivija je da je Apatin i u večernjim satima osvijetljen grad, osvijetljena je glavna ulica, osvijetljen je trg, osvijetljeni su prilazi Apatinu i sa somborske i prigrevičke strane, osvijetljena je čak i biciklistička staza koja od Apatina vodi k Banji Junaković. Nekako je milina prošetati centrom, uređenim trgom s fontanom, bez bauljanja po mraku, što je nama Somborcima prosto neobično. S razlogom. 

Za razliku od Apatina, centar Sombora, a o sporednim ulicama i da ne govorimo, noću je u mraku, kao da je, ne daj Bože na snazi naredba o zamračivanju. Prolazim jednu večer preko trga Svetog trojstva, a on u potpunom mraku. Zar baš mora tako? Zašto ne postaviti nekoliko svjetiljki oko trga, zašto ne pojačati uličnu rasvjetu na glavnoj ulici (ako je u njezino uređenje prije nekoliko godina uloženo oko četiri milijuna eura, valjda kandelabri mogu jače svijetliti), zašto ne pojačati rasvjetu u ulicama u samoj jezgri grada? Živnuo bi nam tako i grad, a i Somborcima bili bilo ugodnije za šetnju ili samo za prolazak kroz centar. Pa nemamo se (valjda) čega sramiti. Lijep je naš Sombor, još koji glanc da mu »udarimo« i bit će baš ono što treba. Nekako se potajno nadam da će novi trg kod kazališta, koji se uređuje (a o čemu sam pisala već u tjednom pregledu) biti drugačiji, ljepši, ugodniji za šetnju. Ali nekako se sada i pribojavam da neće baš sve ispasti onako kako sam se nadala. Jer taman smo se otarasili drvene brvnare (o čemu sam također pisala) kada nekoliko desetaka metara dalje niče dječje igralište. Da se razumijemo, naravno da nisam protiv dječjih igrališta, ali napraviti ga samo nekoliko metara od prometne raskrsnice, u najmanju ruku je neodgovorno. To je prvo. Drugo, mislim da samo to mjesto nije za dječje igralište. Treće, po svom izgledu ni malo se ne uklapa u okolni ambijent. I četvrto, sigurno da je bilo mnogo boljih mjesta za jedan dječji kutak.

I da se vratim na početak i priču o Somboru u mraku. Možda to ima veze s, kako kažu moji ukućani koji idu iza mene i gase svjetla, mojim strahom od mraka. Možda ima, ali ne želim živjeti u mraku. Bilo koje vrste. Eto, ja baš neću.