Arhiv tekstova
27.11.2015
Divanite li šokački?
Pavle Pejčić, predsjednik HKUPD-a Dukat,Vajska
Sve manje
Kolikogod Šokci bili prepoznatljivi po ikavici, moram konstatirati da se u mojoj rodnoj Vajskoj sve manje divani. Generacijama unazad sustavno se radilo na suzbijanju našega govora, ali za taj način asimilacije u velikoj mjeri je kriv i naš mentalitet. Nismo bili dovoljno uporni, nismo čak ni u svojim obiteljima divanili šokački. Prije ratnih devedesetih veliki broj Vaištanaca bio je uposlen u Kombinatu Borovo i u obližnjim gradovima Baču, Bačkoj Palanci, Novom Sadu. Većina je prihvatila govor sredine u kojoj je radila, pa ga je prenosila i u svoje obitelji. Učitelji i nastavnici, koji su trebali njegovati lokalne govore, jer se u cijelom svijetu odavno vodi borba za očuvanje tzv. malih jezika i dijalekata, djecu u školama su učili da je sramota divanit ikavicom. Sjećam se da bi nam u vrijeme kad sam bio osnovac za domaću zadaću za Uskrs ili za Božić davali naučiti neke od maratonskih epskih pjesama. Pratili su tko je odlazio u crkvu, pa bi u ponedjeljak bilo propitivanja i veliki broj kečeva. Isto se dešavalo i s govorom. Ukoliko bi nekoga uhvatili da divani, jedinica iz srpskohrvatskog bila bi neminovna. U mojem Dukatu radimo na očuvanju lokalnog govora vaištanskih Šokaca koliko je to moguće. Veliki problem je što je puno riječi koje su prije stotinjak i više godina bile u uporabi jednostavno nestalo. Stari su pomrli, izvorni govor nisu prenijeli na mlađe i asimilacija je učinila svoje. Sada pokušavamo u radu s najmlađim članovima kroz pjesmu, igrokaze i recitiranje na starinskoj ikavici spasti što se može.
Zvonko Tadijan, predsjednik KPZH-a Šokadija, Sonta
Jezik živi i mijenja se
Ikavica, kao najprepoznatljivija odrednica nacionalnog bića podunavskih Hrvata – Šokaca svakako zaslužuje posebno mjesto u radu naše udruge. Svjesni smo da će se gubitkom ovoga specifičnoga govora izgubiti i naš prepoznatljivi identitet na prostorima šokačkog Podunavlja.
Sve nas je manje, mladi u velikom postotku odlaze, kako u urbane sredine, tako i u inozemstvo. Od ratnih devedesetih naovamo nacionalna struktura u podunavskim selima znatno je izmijenjena na štetu naše populacije. Dakako, u takvim uvjetima trpi naš starinski lokalni govor i bojim se da će tiha asimilacija učiniti svoje. Od osnutka Šokadije naglasak na radu upravo nam i jeste na očuvanju našeg nacionalnog identiteta i mislim da to radimo uspješno. Članovi naše literarne sekcije stalni su sudionici Lire naive, a prepoznatljivi su upravo po pisanju na sonćanskoj izvornoj ikavici, na kojoj i dramska sekcija priprema i izvodi svoje predstave. Od prije osam godina otišli smo i korak dalje. U okviru Šokačke večeri raspisali smo natječaj za izbor najljepše neobjavljene pjesme pisane šokačkom ikavicom i to je zaživjelo, pa danas imamo solidan broj sudionika. Znamo da je zaloga za budućnost jedino ono što je zapisano i snimljeno na šokačkoj ikavici. U Šokadiji imamo i jedan broj djece i mladih koji jako dobro divanu šokački, što mi govori da je naš dijalekt u svakidašnjoj uporabi i u njihovim obiteljima. Upravo taj podatak daje mi nadu da će šokački još izvjesno vrijeme u Sonti biti u aktivnoj uporabi.
Željko Šeremešić, predsjednik KUDH-a Bodrog, Bački Monoštor
Divanimo!
Ne smijemo dopustiti da se naš divan izgubi, jer ćemo u tom slučaju izgubiti i našu najprepoznatljiviju osobenost, a vremenom i cjelokupni nacionalni identitet. Povoljnost za rad Bodroga na tom polju jest podatak da je u najvećem broju obitelji monoštorskih Šokaca naša starinska ikavica i danas u uporabi. Činjenica je da svaki živi jezik evoluira, pa ni naš dijalekt ne može biti izuzetak. U Bodrogu imamo vrsne poznavatelje lokalnog šokačkog govora. Njihovo znanje prenosimo na djecu i tako stvaramo dobar potencijal za divan u budućnosti. Naše Kraljice Bodroga na repertoaru imaju stare pučke napjeve na ikavici. Za sva vremena ostat će sačuvani na snimljenim nosačima zvuka. Možemo se pohvaliti i radom članova literarne sekcije na tom polju, jer i oni su višestruko nagrađivani za napisano na ikavici. Prije osam godina započeli smo lokalno druženje pod nazivom Divanim šokački, koje je vremenom preraslo u međunarodnu manifestaciju šokačke ikavice. Tako danas na manifestaciji nastupaju majstori pera starinske ikavice s obiju strana Dunava, pa naša publika, koje je iz godine u godinu sve više, na jednom mjestu može upoznati sličnosti i razlike govora u šokačkim mjestima Bačke, Slavonije i Baranje. Glede perspektive, ikavica bi nam trebala biti početak i kraj svakoga dana. Osobnim primjerom moramo svojoj djeci pokazati put. Koliko će to uspjeti i koliko će trajati ne ovisi isključivo o nama samima, nego i o istrajnosti naše djece u odupiranju vanjskim utjecajima. Kako i koliko skupa s njima budemo istrajni, toliko će i ikavica trajati.
I. A.
