Arhiv tekstova

Od kraja listopada mediji koji nisu prodani u nekoj vrsti su nedefiniranog statusa. Više ne postoje kao državna ili javna poduzeća, nemaju više siguran izvor financiranja, vlasnici tih medija u većini slučajeva nisu postali ni radnici iako su imali pravo na to. U tom statusu je i nacionalna  agencija Tanjug, koja i dalje radi, ali dokle to nitko ne zna, kao ni to kako će se ta priča završiti. Sve ovo posljedica je seta medijskih zakona usvojenih prošlog ljeta, što implicira da su neki mediji primjenu tih zakona dočekali nespremni ili su prosto očekivali da će država ponovno rokove za privatizaciju medija pomjeriti. I tako u nedogled. No, ovoga puta bili su dosljedni i 31. listopada bio je dan D. 

»Imam dojam da je suviše mnogo ljudi suviše dugo vjerovalo da do privatizacije  medija ipak neće doći. Ti mediji, poput Tanjuga, su vjerovali da će se država u posljednjem trenutku predomisliti, pa kada se ispostavilo da neće, uslijedila je jedna vrsta šoka ili ubrzanog pokušaja traženja rješenja, za koje je bilo kasno«, kazala je medijska ekspertkinja Zsuzsanna Szerencses na medijskom skupu Novosadske novinarske škole. Ona smatra da bi proces privatizacije medija u Srbiji sigurno bio uspješniji da su mediji koji su trebali biti privatizirani više energije uložili u vlastitu sudbinu, a ne u uporne pokušaje zaustavljanja privatizacije. 

Privatizacija ili kaos?

 

Ovaj posljednji val privatizacije medija u Srbiji pokazao je, uostalom kao i oni prethodni, da u većini slučajeva kupovina medija nije praćena tržišnom logikom, što implicira da je riječ o kupovini utjecaja, prije svega političkog. To praktički znači da su mediji kupovani zarad jednokratne uporabe. Koliko će medija proći tako znat će se poslije nekoliko mjeseci ili godinu-dvije. Zagovornici ideje da se ne privatiziraju baš svi mediji, već da se zadrže lokalni ili regionalni servisi nisu bili niti dovoljno glasni ni uporni, a što je najvažnije niti ih je imao tko čuti. 

»Upozoravali smo da će se dogoditi sve ovo što se sada događa, ne zato što smo vidoviti, već zašto što smo pratili što se događalo s privatizacijom medija prije desetak godina. Za ovakvo stanje najodgovornija je vlast i medijska zajednica, jer su sve vrijeme inzistirali na tome da Bruxelles traži povlačenje države iz medija, što nije točno. Bruxelles je tražio transparentno vlasništvo i transparentno financiranje. Mi smo dobili netransparentno vlasništvo, jer je sada ozakonjeno da vlasnici medija mogu biti firme iz ‘of shore’ zone i vi više ne znate tko je gazda i da li je i kolika medijska koncentracija«, kaže za Hrvatsku riječ predsjednica Sindikata novinara Srbije Dragana Čabarkapa. 

Ona je rekla da je krajnji cinizam što se neki sada iščuđavaju tko su kupci medija, jer se dobro znalo tko će ih kupovati i zašto. Cilj je jasan – da se upravlja iz jednog centra moći.

 

Iskustva Hrvatske

 

Ono što Srbija sada prolazi glede privatizacije medija Hrvatska je već prošla, i to u vrijeme kada se pripremala da postane članica Europske unije. A priča je gotovo identična onoj srbijanskoj. I u Hrvatskoj je Bruxelles zagovarao privatizaciju medija kako bi se spriječili utjecaji vladajuće političke opcije na medije. Ideja je bila da šarolikost među vlasnicima medija osigura i nepristrano informiranje koje bi zadovoljilo javni interes. Ali kako u svom radu »Privatizacija lokalnih radio stanica u Hrvatskoj i pouke za Beograd« navodi hrvatska novinarka Melisa Skender dogodilo se suprotno. 

»Sa širenjem na istok, u republike bivše Jugoslavije, Bruxelles je pojačao kontrolu u sektoru medija. Kada se Slovenija priključivala bloku 2004. godine, reforma u medijskoj sferi je bila preporučena, ali nije postavljena kao uvjet za priključenje. U slučaju Hrvatske reforma medija je imala isti status kao i pitanja ljudskih prava. Da nije sprovedena, od dogovora o priključenju ne bi bilo ništa. Smjernice Europske unije za reorganizaciju medija u Srbiji jednako su stroge kao što su bile u slučaju Hrvatske – a i rezultati bi mogli biti slični. Da bi ispunila uvjete koje joj je postavila Europska unija, Hrvatska je svoje medije privatizirala – mada nije osigurala preduvjete koji bi garantirali uspjeh ovog procesa. Političari – predstavnici lokalne samouprave i državnih tijela – koriste poticaje i reklamne ugovore za usmjeravanje sredstava iz javnih fondova k određenim medijima. Time što ne primjenjuju predviđene mjere kontrole, dozvoljavaju stvaranje monopola, a povremeno su spremni i progledati kroz prste u slučajevima očigledne prijevare. Mediji uzvraćaju tako što izvršavaju naloge svojih političkih zaštitnika«, navodi Skender shemu ovog začaranog kruga, koji će teško izbjeći i mediji u Srbiji. 

S ovim je suglasan i predsjednik Hrvatskog društva novinara Saša Leković, koji za naš tjednik kaže da ni privatizirani mediji nisu imuni na uplive politike, oglašivača, pa se ne može reći da je privatizacija automatski stvorila preduvjete za poštenu tržišnu utakmicu i nesmetan profesionalni rad. Za razliku  od Srbije gdje se nacionalna agencija, kako sada stvari stoje, gasi, Hrvatska ima državnu agenciju. 

»HINA je javni servis, ali istovremeno i prodaje svoje sadržaje zainteresiranim korisnicima. Posljednjih nekoliko godina posluje pozitivno. Mislim da nacionalne novinske agencije nisu problematične same po sebi, ako djeluju na profesionalnim načelima i nemaju povlašten položaj na tržištu. Svakako, ta je dva uvjeta teško postići«, kaže Leković

 

Javni servis(i)

 

Kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji najveći dio novca koji prolazi kroz medije i dalje potiče iz državnih poduzeća. No, između Srbije i Hrvatske ima i neke razlike. Hrvatska je u okviru nacionalne Hrvatske radio-televizije zadržala i regionalne televizijske i radio centre koji se financiraju iz pristojbe koju HRT naplaćuje, a koja mjesečno iznosi 80 kuna. Tako se iz pristojbe, koju su dužna plaćati sva kućanstva koja imaju radijski ili televizijski prijamnik, osim HRT-ova četiri TV i tri radijska programa financira i program devet radio postaja (Osijek, Split, Knin, Pula, Zadar, Sljeme, Rijeka, Dubrovnik, Glas Hrvatske), te programe osam HRT centara (HRT centar – Osijek, Pula, Rijeka, Zadar, Knin i Šibenik, Split, Dubrovnik, Čakovec i Varaždin). I još jedna bitna razlika: preko Fonda za pluralizam medija HRT sufinancira rad 150 radijskih i 27 TV lokalnih postaja u Hrvatskoj. 

U Srbiji je priča posve drugačija. Dvogodišnje razdoblje u kome su po odluci Vlade javni servisi financirani, umjesto iz pretplate, iz državnog proračuna ističe, pa je dalje financiranje postalo upitno ili točnije problem koji se mora rješavati. Da podsjetimo, zbog slabe naplate, koja nije mogla osigurati održivost javnih servisa, pretplata je ukinuta, a novac je umjesto izravno iz džepova građana stizao neizravno preko državnog proračuna. Zakon o javnim servisima je jasan: 1. siječnja 2016. godine treba prestati financiranje javnih servisa iz proračuna. Kako se taj datum približava, proteklih tjedana počelo se u javnosti govoriti o pretplati. Ponovno se pominjala brojka od 500 dinara (odluku o tome donio je nadležni UO RTS-a), koliko je pretplata iznosila i prije dvije godine, ali čini se da je osiromašenim građanima tih 500 dinara sada još teže izdvojiti, što znači da bi postotak naplate jedanko bio loš (i gori) kao i u vrijeme kada je ona ukinuta. Je li to bio razlog ili nešto drugo, tek premijer Aleksandar Vučić objavio je prije desetak dana da će pretplate biti, ali ne u iznosi od 500 već 150 dinara, ali će zato javni servisi iz proračuna dobiti četiri milijarde dinara. Na tu najavu odmah su reagirali NUNS i NDNV, ocjenjujući kako »nastavak financiranja iz proračuna predstavlja ‘omču oko vrata’ javnih servisa koju država, odnosno vlast može zatezati po potrebi, u slučaju da nisu dovoljno ‘kooperativni’, odnosno ukoliko svoju uređivačku politiku usmjeravaju građanima a ne vladajućoj eliti«. Ove novinarske udruge smatraju da je tragično što je propuštena cijela godina da se obave sve pripremne aktivnosti za uvođenje pretplate, odnosno takse, i da se kroz široku društvenu akciju ukaže građanima da će oni svakako plaćati rad javnih servisa, svejedno da li izravno ili iz proračuna. Također, propuštena je prilika da se građanima objasni da izravno plaćanje pretplate javnim servisima stvara uvjete da oni rade, prije svega u njihovom, a ne u interesu predstavnika elite (na to će se kod nas morati još dugo čekati). 

Sve što su rekli je točno, ali s druge strane postavlja se opravdano pitanje koliki bi bio postotak naplate pretplate i kojim bi mehanizmom država natjerala građane da mjesečno izdvajaju po 500 dinara. Da li bi ih tužili ili možda oduzimali i stanove zbog pretplate? I kakav bi bez novca program pravili javni servisi? Nažalost, daleko smo od toga da je naplata RTV pretplate veća od 90 postotaka, a tim postotokom mogu se pohvaliti u Hrvatskoj. Ali nije sve idealno ni kada ima dovoljno novca. 

»HRT, po mojoj ocjeni, i ne samo mojoj, nije dovoljno u funkciji građana, posebno kada govorimo o TV programu. Programske izmjene u posljednje vrijeme idu u pravcu natjecanja s dvjema komercijalnim televizijama s nacionalnom frekvencijom (RTL i Nova TV) što je na štetu kvalitete sadržaja i što ne bi smio biti cilj javnog medijskog servisa«, zaključuje Leković. 

Slično se dešava i u Srbiji, samo što se RTS i RTV moraju nadmetati s mnogo više nacionalnih emitera.