Arhiv tekstova

Na ovogodišnjem Srem film festu, član žirija bio je i Branko Vilus, redatelj iz Hrvatske. Bila je to prigoda za razgovor s njim o snazi dokumentarnog filma da mijenja neke stvari u društvu pa tako i utječe na bolji odnos dviju susjednih naroda. Branko Vilus rođen je u Zagrebu 1973. godine, gdje je završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, te Pedagoški fakultet. Od 1990. godine aktivan je član Zelene akcije, gdje kao voditelj projekata, počinje snimati kratke aktivističke video materijale. Od 2002. godine radi kao snimatelj, montažer i redatelj, na projektima za više emisija na HTV-u, za Novu TV, za Hrvatski filmski savez i za Associated Press, te projekte za T-com, Vidi-TV, Unicef, UNDP i druge. Osnivač je Sisak Eco film festivala, a njegov prvi autorski dokumentarni film Predsjednički vlak (2009.), prikazan je na šest međunarodnih festivala, a na Luksuz festivalu u Krškom, osvojio je nagradu za najbolji dokumentarni film. Sol, maslina, kamen (2013.) je njegov drugi autorski dokumentarac.

Kako ste se odlučili baviti filmom?

Prije deset godina sam počeo raditi kao ekološki aktivist. Počeo sam snimati ekološke akcije u jednoj organizaciji u Zagrebu u kojoj sam tada radio. Od tada je počeo moj put filmskog autora. Tada su u stvari počela neka moja prva iskustva, potom sam počeo raditi za televiziju i malo pomalo, ušao u taj filmski svijet. Za ovo vrijeme od kako se bavim dokumentarnim filmom, mogu reći da je dokumentarni film postao dosta popularan. U posljednjih deset godina vidno je da raste broj gledatelja, ali i autora koji rade dokumentarni film. Prije je nekako bilo, barem ja imam taj osjećaj, da su autori koji nisu imali dovoljno sredstava i tehničke potpore za igrani film radili dokumentarnu formu, kao neku podvrstu i nešto manje bitno.

Vaš film Predsjednički vlak bavi se situacijom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini...

To je priča snimljena u vlaku koji prometuje između Zagreba i Ploča. Iako povezuje dva grada u Hrvatskoj, ova željeznička linija prolazi gotovo cijelom Bosnom i Hercegovinom, kroz Banja Luku, Sarajevo i Mostar, ponovno povezujući ratom razdvojene narode. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, možda kao nigdje drugdje, u Bosni dijele isti prostor bez obzira na vjeru i narodnost. Ne postoje vagoni ni kupei rezervirani za nacije, postoji samo jedan vlak rezerviran za putnike. Meni je osobno bilo zanimljivo kako na tom putu izgleda i okoliš, ali i naravno i razgovori koji putnici vode na tom putu. Jer u vlaku se više priča nego u drugim prevozima. Nekako više postoji ta prisnost, s obzirom na to da sjede jedni pokraj drugih i jedni naspram drugih. Razmišljao sam što ti ljudi misle o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Pitanje koje sam im postavio bilo je – što biste uradili da ste predsjednik države bez obzira kojoj naciji pripadate? Odgovori su bili vrlo interesantni.

Teme koje obrađujete u dokumentarnom filmu su prevashodno one koje se tiču prirode i zaštite okoliša. Kolika je snaga dokumentarnog filma, može li on promijeniti neke stvari u društvu?

Dobar dokumentarac ima snagu. U principu njegova uloga i jeste da mijenja društvo, a bitno je da ga što veći broj ljudi vidi. Lijepo je vidjeti dobru fotografiju u filmu, a bitno je da ima i neku dublju poruku i da ona na nekoj podsvjesnoj razini čovjeka i gledatelja potakne da pod utjecajem filma mijenjaju svoj pristup prirodi i drugim ljudima, ili čak krenu mijenjati svijet. Što više gledatelja ima, promjena će biti više.

Koliko festivali utječu na osvješćivanje nekih problema, te suradnju autora u tom smislu?

Većina autora dokumentarnih filmova pristupa lokalnim problemima, ali tako da se o njima razmišlja globalno. U tom smislu, ako su ta razmišljanja šira, samim tim je i autorima puno prirodnije surađivati i razmišljati ne samo o problemima kod sebe nego i kod drugih. Upravo na ovakvim međunarodnim festivalima dokumentarnog filma, gdje su uključeni autori iz gotovo cijelog svijeta i gdje se ne postavlja pitanje tko je otkuda, priča se o rješavanju problema na svim razinama. Prilika je to da što više surađujemo i razmjenjujemo iskustva. Drago mi je što je to tako.

U kojoj mjeri dokumentarni film, kao moćno oružje, može pridonijeti rješavanju problema ovdje na Balkanu, za koji možemo reći da je »bure baruta«?

Cilj dokumentarnog filma i jeste da dođe do šire društvene javnosti. On može biti jako dobar, ali i loš. Točno je da je dokumentarni film moćno oružje i mora se dobro paziti kako se pristupa temi, a isto tako treba se i dobro razmisliti kako će film djelovati na gledatelje. Dosta vremena sam radio kao televizijski aktivist, radio više promotivnih video materijala i filmova i imao dosta iskustva upravo u odabiru tema koje su se ticale i politike i okoliša. Svim tim temama pristupao sam s dosta ozbiljnosti i smatram da je to jako važno i da tako moraju raditi i ostali, napose tamo gdje su teme međuljudski odnosi, gdje smo najosjetljiviji.