Arhiv tekstova

Jedna od rubrika koju rado pročitam u lokalnom tjedniku je i rubrika »Pisma čitatelja«. Odmah da se razumijemo nisu to ona pisma čitatelja tipa »nesretno sam zaljubljena, što da radim« i slično, već pisma ili bolje reći tekstovi u kojima građani ukazuju na neke probleme, pohvale nekoga ako ima razloga, osvrću se kritički na neka događanja u Somboru, predlažu nešto. Ovog tjedna pažnju mi je privuklo poduže pismo u kojoj jedna anonimna Somborka iznosi jedno svoje prosto nevjerojtano iskustvo iz koga proizilazi da se danas nikome ne može i ne smije vjerovati. A priča počinje sasvim bezazleno, na ulici ispred njezine kuće gdje se ona pred put u Novi Sada, čekajući supruga da izveze automobil, našla u priči sa susjedom. Tom razgovoru priključila se nepoznata gospođa koja se, niotkuda, tu stvorila sa mlađim muškarcem. To što se upustila u priču s njom autorica pravda svojom prirodnom ljubaznošću, dok bi oni sumnjičaviji to nazvali neopreznošću. Nije trebalo dugo da se drska nepoznata žena uputi u dvorište akterke naše priče uz riječi »da vidim što ste stvorili za 10 godina«. Nije napravila ni nekoliko koraka u dvorište, a na nju je skočio pas ovih vlasnika kuće. Ponuđenu pomoć, pregled u hitnoj pomoći i zvanje policije odbili su uz riječi – da će to riješiti na svoj način. No, nisu prošla ni dva dana, a pred kapijom vlasnika psa pojavio se mladić (onaj isti), predstavljajući se kao sin žene koju je napao pas. Obavijestio je vlasnike da je slučaj prijavio, ali da je u prijavi naveo da ga je ugrizao nepoznati pas. Vlasnici su ga ispratili riječima da onda novac traži od općine i ako hoće novac, neka uzme odvjetnika i neka ih tuži. Tortura ovih ljudi nastavila se i dalje telefonskim pozivima kojih je bilo nekoliko puta dnevno, da bi na kraju u poštanskom sandučiću našli poruku u kojoj im se prijeti tužbom, te da se dobro raspitaju koliko će ih sve to stajati. Očajna žena kaže da im se život posljednih tjedana pretvorio u pravi horor, a sve to zato što je nepozvana u njihovo dvorište ušetala nepozvana žena, iako stoji jasno upozorenje na kapiji. Svoju neopreznost ova žena sada skupo plaća, ali je svoje iskustvo odlučila podijeliti s drugima, kako im se ne bi dogodilo nešto slično. Naravno, opreznosti nikada na odmet; možda nam je treba i više nego li  smo toga svjesni. Zato nije ni čudo što ljudi na ulici prosto zaziru kada im se obrati nepoznati prolaznik, uputi neku lijepu riječ. Zato nije ni čudo što svi odmahuju glavom kada  nepoznati čovjek zatraži neku pomoć. Kako je krenulo, hoćemo li uskoro moći vjerovati i sami sebi?