Arhiv tekstova

Kada se govori o poljoprivrednoj proizvodnji, primat uvijek imaju osnovne ratarske kulture – kukuruz, pšenica, soja, suncokret i šećerna repa. Razumljivo, jer su i najzastupljenije. Nekakva vijest ili prilog o povrtlarskoj proizvodnji mogu se rijetko pročitati ili vidjeti, a i kada ih ima uglavnom su to priče proizvođača koji se bave ovom proizvodnjom, ili priče o povrtlarima koji bacaju ili zaoravaju svoje proizvode nemoćni nositi se s niskim cijenama povrća iz uvoza. No, povrtlarska je proizvodnja u nas ipak značajna, a uz poticaje i veći skrb države mogla bi donositi još veću zaradu. Povrtlarsto jest intenzivna proizvodnja, ali je samim tim i ostvarena zarada veća. Prema prinosu po jedinici površine, ostvarenom dohotku, neto prihodu i udjelu ljudskog rada, povrtlarstvo može osigurati pet do osam puta veću vrijednost proizvodnje na otvorenom, a u plasteniku 190 do 250 puta u odnosu na pšenicu. Imajući to u vidu, povrtlarstvo bi moglo biti budućnost za gazdinstva s malo zemlje, i to prije svega mlađe obitelji, jer se u toj proizvodnji zahtijeva puno rada. Stručnu pomoć povrtlari mogu dobiti u Vojvođanskom društvu povrtlara na čijem je čelu profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu dr. sc. Žarko Ilin.

HR: Koliko u strukturi poljoprivredne proizvodnje čini povrtlarska proizvodnja i koje se vrste povrća najviše proizvode?

Tijekom proteklih 40 godina povrtlarskom je proizvodnjom bilo obuhvaćeno oko devet posto obradivih površina. Godišnje se povrće posije na 293.000 hektara, a ekstremi u tih 40 godina bili su 260.000 hektara koliko je bilo posijano 1970. godine i 340.000 hektara koliko su proizvođači zasijali 1996. S tih relativno malih površina godišnje se proizvede oko 2, 5 milijuna tona povrća i 852 tona krumpira. Preračunato u eure, godišnja proizvodnja povrća, krumpira, sjemena i sadnog materijala premašuje milijardu eura. Ako promatramo samo proizvodnju povrća i krumpira, ona godišnje iznosi oko 435 milijuna eura. Čist prihod od proizvodnje povrća ili krumpira je minimum 100 eura po toni, što znači da se u proizvodnji povrća i krumpira ostvaruje godišnji čist prihod od 330 milijuna eura. Inače kod nas se najviše gaji krumpir, koji se godišnje sije na oko 90.000 hektara, zatim grah (22.000 hektara), luk (21.000 hektara), kupus, kelj, paprika, rajčica (na po 19.000 hektara). Na začelju ove liste je začinska paprika, koja se sije na oko 3.500 hektara. S agronomskog stajališta najveći značaj ima proizvodnja povrća na otvorenim njivama. S ekonomskog pak stajališta najveći značaj ima  proizvodnja u zaštićenom prostoru kao što su staklenici i plastenici.

 HR: Dominantna je proizvodnja na otvorenom, ali može li se reći kako se sve više povrća gaji u zatvorenom prostoru?

Kada je riječ o proizvodnji u zatvorenom prostoru, kod nas prevladavaju plastenici tunelskog tipa. Povrće u plastenicima tunelskog tipa gaji se na pet do šest tisuća hektara, ali se te površine stalno povećavaju. Važno je reći kako se u tim zatvorenim uvjetima povrće još uvijek sadi ili sije na zemljištu na kojem je plastenik podignut. No, opadanje prinosa i kvalitete povrća vrlo brzo natjerat će proizvođače da  prihvate neki od sustava proizvodnje bez zemlje (kamena vuna, supstrati neorganskog podrijetla) ili da plastenik sele s površine na površinu. U razvijenom svijetu dominira proizvodnja na  neorganskim supstratima i tako je  95 posto proizvodnje u zatvorenom prostoru  u Nizozemskoj na kamenoj vuni. S već spomenutih 6.000 hektara, uz smjenu minimum dvije, a češće tri vrste, godišnje se proizvede 840.000 tona svježeg povrća vrijednog 655 milijuna eura.

HR: Veliki značaj  za povrtlarsku proizvodnju ima navodnjavanje, pa se nameće i pitanje koliko njiva pod povrćem uopće navodnjavamo?

Navodnjavanje je obvezna agrotehnička mjera u proizvodnji povrća,  jer povećava prinos za minimum 30 do 40 posto, a u ekstremno sušnim godinama čak za dva do tri puta. Navodnjavanje je mjera bez koje se ne može zamisliti suvremena povrtlarska proizvodnja. Trenutačno se navodnjava od 150.000 do 160.000 hektara pod povrćem i krumpirom i to iz bunara, sekundarne kanalske mreže, vodotokova ili uređenih sustava.

HR: Koliko je proizvodnja povrća zastupljena u Europskoj uniji i može li ta proizvodnja zadovoljiti tražnju tog tržišta?

Za oko 500 milijuna ljudi EU godišnje se proizvode oko 55 milijuna tona povrća. Najveći proizvođači su Italija, Španjolska, Francuska, Nizozemska. Od novijih članica Unije značajan proizvođač povrća je Poljska. Inače, u EU se povrće gaji na pet posto obradivih površina, ali u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji sudjeluje s 15 posto. Proizvodnja povrća u zemljama EU veća je od potreba stanovništva. Mjerama agrarne politike u EU skrbe o vlastitoj proizvodnji i za svoje potrebe i za izvoz. To se može najbolje vidjeti kroz dobru ponudu i potrošnju  velikog broja povrtlarskih vrsta tijekom cijele godine. Potiče se i subvencionira proizvodnja, ali i potrošnja posebice svježeg povrća.

HR: Koliko naša zemlja može izvesti povrća i uspijeva li te viškove plasirati na inozemno tržište?

Značajni smo proizvođač povrća, kako za svoje potrebe tako i za izvoz. Godišnja vrijednost izvoza je oko 96 milijuna eura. Četvrtinu izvoza čini konzervirano povrće, a isto toliki je i udio izvoza smrznutog povrća. Ali procjene su kako će do 2037. godine doći do pada površina pod povrćem. Blagi rast moguć je kod proizvodnje krastavaca i začinske paprike. Do  2037. godine proizvodnja povrća past će na oko 197.000 hektara, ali se istodobno očekuje značajno povećanje prinosa po hektaru, pa samim tim i veća ukupna proizvodnja. Isto se tako očekuje da će u idućih 25 godina površine pod plastenicima i staklenicima dostići 10.000 hektara.

HR: Može li proizvodnja povrća biti perspektiva, prije svega za mala poljoprivredna gospodarstva koja ne obrađuju stotine hektara zemlje nego 10, 20 hektara?

Nažalost, proizvodnja hrane, a posebice povrća, prepuštena je nemilosrdnom tržištu. Izravni poticaji puno su manji nego što je o u regiji, a napose u zemljama EU. Proizvodnja povrća je ozbiljan i dugoročan obiteljski komercijalni posao. Intenzivna proizvodnja zapošljava dodatnu radnu snagu. U uvjetima bez dodatnog navodnjavanja dnevno je potrebno do 1,5 radnika po hektaru, a u intenzivnoj proizvodnji u uvjetima navodnjavanja i do četiri radnika dnevno po hektaru. U zaštićenom prostoru taj broj angažiranih radnika, ovisno o stupnju automatizacije, zahtijeva četiri do 10 radnika dnevno po hektaru. Trenutačno, domaća proizvodnja može biti na granici konkurentnosti samo uz povećanje izravnih davanja (poticaja) po hektaru za minimum tri puta i uz regresiranje repromaterijala, prije svega, dizela, gnojiva, sjemena, rasada i zaštitnih sredstava, što trenutačno u povrtlarstvu nije slučaj.

Intenzivna proizvodnja organizirana na otvorenom zahtijeva dobru organizaciju i specijalizaciju proizvodnje. Takva proizvodnja podrazumijeva proizvodnju povrća kao glavnog  usjeva, kao što su paprika, luk, rajčica, mrkva, peršin, krastavac, zatim naknadnih usjeva (kupus) u postrnoj sjetvi ili sadnji i predzimskoj sjetvi (zimski luk, spanać).

HR: Kakve mjere agrarne politike mogu povećati konkurentnost proizvodnje?

Mjere agrarne politike u proizvodnji hrane, napose u najintenzivnijim granama poljoprivrede kao što je proizvodnja, čuvanje, prerada i distribucija povrća, moraju biti sveobuhvatne i što je možda još važnije – na što duži rok, utemeljene na zakonu, a ne na uredbama. Konkurentnost domaće proizvodnje povrća omogućit će mjere agrarne politike primijenjene na način i sukladno mjerama agrarne politike u zemljama EU. Ove su mjere u funkciji opstanka i razvoja sela (takozvani ruralni razvoj), a podrazumijevaju izravnu potporu proizvođačima povrća plaćanjem po hektaru, mjere potpore koje su usmjerene k razvoju sela i institucionalnu potporu razvoju povrtlarstva financiranjem novih tehnologija, mehanizacije i suvremene opreme za proizvodnju povrća, kako na otvorenom tako i u zaštićenom prostoru. Mjere agrarne politike u proizvodnji trebaju osigurati konkurentnost proizvodnje u odnosu na okruženje, ali i na zemlje EU, napose u odnosu na zemlje iznad 45 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine. Osim konkurentnosti proizvodnje važno je mjerama agrarne politike osigurati količinu, kontinuitet i kvalitetu proizvedenog povrća za svježu potrošnju, toplu i hladnu preradu, kiseljenje, dehidraciju ili sušenje, proizvodnju polu i gotovih jela i proizvodnju dječje hrane u prvom redu za domaće tržište, ali i za izvoz. Kao što sam već rekao, trenutačno domaća proizvodnja može biti na granici konkurentnosti samo uz povećanje izravnih poticaja po hektaru za minimum tri puta i uz regresiranje repromaterijala, a što trenutačno u povrtlarstvu nije slučaj. Problem za naše povrtlare je i jednostrana primjena Sporazuma o pridruživanju EU, što je dovelo s jedne strane do ukidanja carina, ali s druge strane nisu razvijene druge mjere zaštite naše proizvodnje koje dopušta Svjetska trgovinska organizacija. Isto tako rujna 2010. godine na snagu je stupio sporazum o slobodnoj trgovini s Turskom, koja proizvodi veoma jeftino povrće zbog povoljnih klimatskih uvjeta i jeftine radne snage, a to je ono s čime se naši povrtlari ne mogu nositi.