Arhiv tekstova

U sklopu ligaškog natjecanja u SEHA ligi, nedavno je u Subotici gostovao skopski Vardar za kojeg od ove sezone nastupa i proslavljeni hrvatski rukometaš Blaženko Lacković. Veliki je njegov doprinos svim uspjesima rukometne reprezentacije Hrvatske koja je, izuzev europskog zlata, uspjela osvojiti sve što se osvojiti može. 

HR: Nakon gotovo deset godina igranja u najboljim njemačkim klubovima, karijeru nastavljate u majici Vardara iz Skoplja. Kako Vam izgleda ovaj sportski prijelaz iz Njemačke u Makedoniju ili je li to možda drugi rukometni početak na ovim našim prostorima?

Pa, vidjet ćemo. Poslije zbilja puno godina sam se ponovno vratio na ove naše prostore, u jedan klub koji je vrhunski, ambiciozan i rukometno gledano veliki; koji je u proteklom vremenu napravio ozbiljan iskorak i ima velike ciljeve. Momčad je sastavljena od iskusnih igrača i mlađih potencijala, sve to je jako dobro posloženo i dobro izgleda od početka. Uvjeti za treniranje i igranje su odlični, klub ima dobar rad s mlađim selekcijama i Vardar će zasigurno još dugo trajati, a koliko ću ja biti dugo u njemu, naravno, ovisi o puno toga.

HR: Rukomet je veoma popularan sport u Makedoniji, a dobar dio zasluga za njegov razvoj i uspon imaju upravo Hrvati. Koliko su hrvatski igrači i stručnjaci pridonijeli danas već izuzetno respektabilnom statusu makedonskog rukometa?

Hrvatska priča u Makedoniji je započela s trofejnim hrvatskim izbornikom Linom Červarom koji je Metalurg dignuo na višu rukometnu razinu i prvi uspio jednu makedonsku momčad približiti Europi. Također, aktualni makedonski izbornik Ivica Obrvan nastavlja tu hrvatsku struju, kao i nas nekoliko Hrvata koji igramo za makedonske klubove. Sve skupa doprinos hrvatskog rukometa razvoju makedonskog je zbilja očevidan.

HR: Kako biste usporedili današnji hrvatski i makedonski ligaški rukomet, obzirom na to da u obje države dominiraju dvije momčadi igrački superiornije od ostalih? 

Pojedini hrvatski klubovi su se, na momente, pokušali uzdići na višu razinu poput primjerice Varaždina koji je pokušao ući u SEHA ligu pa nije uspio, ali to je sve prekratko trajalo. Osim neprikosnovenog Zagreba, koji postojano traje u organizacijskoj kvaliteti, još jedino Nexe iz Našica ima taj kontinuitet egzistencijalnog opstajanja u višim rukometnim sferama. No, pomaka u Hrvatskoj ima: istarski ligaši Umag i Poreč su konstantni u svojim pozicijama, ponovno se budi i Metković, Split ima golem potencijal. Općenito, na obje strane, izuzmemo li ove velike klubove, problem su financije i nije jednostavno posložiti vrhunsku priču prije svega od jakih trenera i odličnih igrača, pa sve do svega ostaloga. Zbog toga mi se čini da je Hrvatska još uvijek na višoj rukometnoj razini od Makedonije. 

HR: Spomen hrvatskog rukometa i njegovog razvoja unatrag petnaestak godina nužno vuče paralelu s Vašim imenom i igračkim doprinosima u klupskoj i reprezentativnoj majici. Svojevremeno ste 2003. godine krenuli od ništice, a potom ste osvojili ste sve što se u reprezentativnom rukometu može osvojiti, izuzev tog nesretnog europskog zlata...

Spoznaja kako je upravo s našom reprezentativnom generacijom započela jedna nova rukometna era u Hrvatskoj je zbilja fenomenalan. Nakon dugo godina rezultatske suše uspjeli smo probiti sve barijere pred nama, osvojili smo dva uzastopna zlata na Svjetskom prvenstvu (Portugal 2003.) i Olimpijadi (Grčka 2004.), odigrali brojna finala i polufinala na najvećim svjetskim i europskim natjecanjima, što je u konačnici uvelike pridonijelo razvoju rukometa u Hrvatskoj i zbilja povećanom interesu za ovaj momčadski sport.

HR: Zahvaljujući Vašoj generaciji Hrvatska je, osim nogometaša, postala prepoznatljiv sportski brand u svijetu. Na koji način vidite nastavak tog kontinuiteta u rukometnoj budućnost?

Zbilja je lijepo prisjetiti se svega što smo postigli i što je rezultiralo našom prepoznatljivošću diljem rukometnog svijeta. Ali, veliko je pravilo sporta da ono što je bilo više ne vrijedi ukoliko nema maksimalnog dokazivanja i kontinuiranog svakodnevnog rada. Naš rukomet se tada zbilja iznenada dignuo i još uvijek visoko stoji, ali u pitanju je specifičan sport i ukoliko bi došlo do godinu ili dvije pada, sve bi moglo pasti u vodu. Ono što smo naučili nakon svega, je nauk kako svakodnevno moramo ulagati u sebe, Hrvatski rukometni savez i klubovi moraju ulagati u svoj razvoj kako bi rukomet u konkurenciji svih ostalih sportova išao dalje. Napravili smo zbilja jednu dobru bazu, ali da bi sve to išlo u još boljem smjeru potrebno je mnogo više ulagati nego što se to sada radi. Bez odgovarajućih ulaganja neće biti moguć napredak i nastavak kontinuiteta.

HR: Kad se već vraćamo u bogatu prošlost hrvatskog reprezentativnog rukometa podijelite s našim čitateljima neke Vaše opservacije na to razdoblje velikih uspjeha. Tko je bio najnezgodniji protivnik? Je li to Francuska?

Ispada tako. Nažalost. Igra francuske reprezentacije uvijek nam je predstavljala najveći problem i nismo uspijevali pronaći način kako je pobijediti.

HR: Najdraži susret?

Uh, ima ih više od jednog: olimpijsko finale, polufinale Svjetskog prvenstva. U biti u izborničkim erama Červara i Goluže zbilja je bilo mnogo mečeva koji će zauvijek ostati pod posebnom emotivnom paskom. Igrali smo jedan dominantan rukomet...

HR: Najteži poraz?

I njih ima dosta. Općenito, mene svaki poraz boli i uvijek ti ostaju nekako u negativnom sjećanju, ali dva posebna su recimo finale Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj i polufinale Olimpijskih igara u Londonu. Njih se često sjetim i sjećat ću ih se zauvijek.

 HR: Po godinama ste već gotovo veteran, ali suvremeni sport više ne priznaje vremenske odrednice nego isključivo prikazanu kvalitetu i mogućnost postizanja najboljih rezultata. Gdje vidite sebe i svojih skorašnjih tridesetpet godina u srazu s mnogo mlađim rivalima? 

Realno gledamo, što si stariji puno je teže nositi se s mladim snagama. No, uz vrhunski trening i odlične uvjete za rad, mi stariji igrači, ukoliko smo zdravi, ipak imamo određenu prednost u odnosu na njih. Prije svega, imamo golemo igračko iskustvo koje često presudno u brojnim odsudnim trenucima i od kojih ovisi konačan rezultat utakmice. Ipak, moram naglasiti kako je kod svakog starijeg sportaša zdravstveni bilten presudan za daljnje vrhunsko bavljenje sportom, potom veliki stupanj motivacije i spremnosti za svakodnevni mukotrpni trening i naporne susrete na domaćoj i međunarodnoj sceni. Kada se sve to poklopi, mislim kako stariji igrači ipak imaju prednost u odnosu na mlađe, a moji brojni vršnjaci u drugim sportovima to svakodnevno potvrđuju. Osobno uživam u ovom igračkom dijelu svoje karijere, osobito nakon teške ozljede koju sam imao prošle godine jer je trebalo dosta snage volje i odricanja da se vratim u puni igrački pogon. Imam volje i želje, pa dok budem mogao pratiti svu zahtjevnost igranja na najvišoj razini i, naravno, dok me treneri budu trebali na terenu, dotle ću igrati. 

HR: Prvi puta igrate u natjecanju SEHA lige, no dok ste još bili član Zagreba igrali ste u nekom sličnom međunarodnom natjecanju koje je predstavljalo pionirski pokušaj stvaranja jakog i organiziranog rukometa u ovom dijelu Europe. Kakvi su dojmovi glede nastupa u SEHA ligi?

Ideja je jako dobra, koncept natjecanja je vrhunski i zbilja je odlično što je liga zaživjela. Temeljna postavka je da svaka država ima barem dva jaka kluba, koji sudjeluju u ovom vidu ligaški organiziranog natjecanja, jer objektivno gledano u ovom trenutku više nije ni moguće. Budućnost SEHA lige je u pripajanju još nekoliko jakih momčadi pod njezino okrilje, poput primjerice mađarskog Szegeda, turskog Beşiktaşa i momčadi iz Slovenije, što bi još više pridonijelo njezinom afirmiranju i jačanju. Ovakvo natjecanje, osim Lige prvaka, otvara puno mogućnosti za odigravanje dobrih i jakih susreta, a sve u cilju populariziranja rukometa.

HR: Može li Vardar otići i do kraja u SEHA ligi i osvojiti naslov najbolje regionalne momčadi?

Mislim da bi mogao. Ipak nemojmo zaboraviti kako u SEHA ligi igra dosta momčadi iz Lige prvaka i da na koncu mogu odlučivati detalji.

HR: Kako Vam je igrati protiv svog nekadašnjeg kluba Zagreba, jednog od glavnih favorita za osvajanje naslova prvaka SEHA lige?

Puno puta sam tijekom svoje karijere već igrao protiv Zagreba, ja sam ipak profesionalac i nema tu mjesta za velike emocije. Ipak, izuzetno je lijepo igrati u prepunoj zagrebačkoj Areni i uživam u cijelom tom trenutku.

HR: Maloprije smo spomenuli Vaše godine, a uz njih se neminovno nameće i jedno drugo pitanje. Vidite li sebe, nakon okončanja aktivne igračke karijere, i dalje u rukometu i u kojoj ulozi?

Vidim se, definitivno, i dalje u rukometu. Želio bih svoje iskustvo i rukometno znanje prenositi dalje, no iskreno još uvijek ne znam u kojoj će to formi biti konkretizirano. Još uvijek su moje primarne misli vezane uz aktivnu igračku karijeru, a postupno ću uvidjeti na koji način ću ostati povezan s rukometom kada ga ne budem više igrao. Sada se tek upućujem u pojedine stvari, a budućnost će pokazati hoće li moj angažman biti u svezi organizacijskih struktura ili trenerskog posla. Ideja imam, ali će one još malo pričekati.