Arhiv tekstova

Pavle Močilac rođen je u Srijemskoj Mitrovici, a 1994. godine skupa sa svojom obitelji i odlazi u Sisak. Nakon završene farmacije odlazi na doktorski studij u Dublin, a trenutačno radi kao znanstveni suradnik na prestižnom Sveučilištu u Manchesteru.

Sjećate li se života u Srijemskoj Mitrovici?

Rođen sam u Srijemskoj Mitrovici, a roditelji su mi sa sela. Živjeli smo u novijem naselju Mitrovice koje se neslužbeno zvalo Blok B. To naselje prije sedamdesetih nije postojalo, a onda je naseljeno obiteljima koje su došle u tada industrijsku Mitrovicu odasvud, ponajviše iz okolnih sela, ali i iz Mačve i Bosne. To je naselje bilo paradigma, slika i prilika Jugoslavije osamdesetih – lijepo osmišljen ali nedovršen kvart bez sadržaja, s jednim malim limenim dućanom. U Mitrovici sam odrastao osamdesetih nikako se ne razlikujući od ostale djece. U naselju je bilo najviše Srba, ali je dakako bilo i ostalih, ali su do kraja osamdesetih svi živjeli skupa, susjed tj. komšija bio je važniji od brata. Jednostavno smo svi živjeli skupa, a ne jedni pokraj drugih. Društvo je tada zapravo bilo homogeno, puno homogenije od današnjih europskih »multikulturalnih« društava u kojima možete sresti narode iz cijeloga svijeta, ali to su heterogena, ne homogena društva, to su društva u kojima više-manje svi žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. Na našoj su terasi gosti bili svi, svi s kojima smo dolazili u kontakt. Prijatelji su bili svi, sve do kasnih osamdesetih. 

U tom trenutku je nacionalizam, prije svega srpski, počeo se »probijati« na sve strane i osjetiti se posvuda: u medijima, u promjeni načina razmišljanja i govoru mnogih oko nas. Ne bih čitatelje zamarao detaljima koji su im jako dobro poznati, ali samo jedna mala crtica kako se etničko-religijska segregacija dogodila: moji su roditelji krajem osamdesetih pjevali u mitrovačkom gradskom zboru. U jednom trenutku je netko odlučio da na repertoaru gradskog zbora budu srpske nacionalističke pjesme.  Mojim roditeljima, koji nisu željeli pjevati nacionalističke pjesme, nije preostalo ništa drugo nego napustiti taj zbor. No, kako im je pjevanje nedostajalo, priključili su se crkvenom zboru mitrovačke katoličke župe. Dakle, to je bilo spontano zatvaranje u vlastiti etno-religijski prostor, ne zbog nekakvog nacionalizma ili religioznosti, nego zato što su bili praktički potjerani od građanskog mainstreama kada je taj mainstream prestao biti građanski i postao monoetnički. Dakle, to je bila reakcija na polarizaciju i raspad građanskog društva nazad u etno-tribalno. Mene je tada, 1990. godine, počela daleko više zanimati znanost i upravo tada, krajem osamdesetih, otkrio sam znanstvenika u sebi. Prvih 5 razreda osnovne škole sam završio u školi Jovan Popović, a posljednje tri u školi Jovan Jovanović Zmaj. I to tri jako burne i neizvjesne godine – 1990., 1991. i 1992. 

Tijekom rata preselili ste se u Hrvatsku.

U onom ratnom košmaru shvatili smo kako nama Hrvatima u Srbiji života uglavnom nema: ili ćemo se pomiriti s tim da ćemo sve vrijeme uglavnom biti građani drugog reda, ili ćemo se preseliti tamo gdje naša etnička pripadnost neće biti problem, tj. tamo gdje smo većina. Godina 1992. je bila iznimno opasna i s ove distance je sasvim jasno kako nismo mogli biti sigurni da nećemo završiti kao Vukovarci, u nekakvoj jami ili u pukom izbjeglištvu s vrećicom u ruci. Osim toga ekonomska situacija je postala, s ove distance gledajući, suluda i nadrealna. Iz Mitrovice smo otišli u ljeto 1994. Ja sam tad imao 16 godina i bio sam prvi razred srednje kemijske škole. 

U Hrvatskoj ste upisali i završili farmaciju, gdje ste se i zaposlili.

Godine 1997. završio sam srednju kemijsku školu u Zagrebu, koja se danas zove Prirodoslovna škola Vladimir Prelog. Ona je tada, uz varaždinsku, bila najbolja kemijska usmjerena škola u Hrvatskoj i davala solidne temelje za bilo koji studij gdje je kemija bila važna. Dalje je bio fakultet. Ali koji? Većina mojih školskih kolega je upisivala kemijsko inženjerstvo, dakle studij usmjeren prema kemijskoj industriji. Gledajući Sisak i situaciju u Sisku bilo mi je jasno kako je kemijskoj industriji u Hrvatskoj došla »smrtna vura«, da je situacija loša, te da vjerojatno taj studij ne nudi dobru perspektivu. Bio sam u pravu. Ono malo kemijske industrije u Hrvatskoj što je 1997. bilo aktivno sada je sasvim umrlo ili je na izdisaju. Osim naravno farmaceutske industrije. Moje konačno dvoumljenje bilo je između farmacije, koja je izgledala perspektivno, i studija općenito, znanstvene kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Pragmatično sam odabrao farmaciju računajući kako je farmacija perspektivnija. Pliva je tada bila gigant bez premca u državi, praktički država u državi, sa svojim azitromicinom izgledala je kao svjetska tvrtka u malenoj Hrvatskoj. Pliva je tada otvarala novi istraživački institut i činilo se kako mi je perspektiva, sa zavšenim studijem farmacije, zajamčena. Svi koje sam pitao za mišljenje zdušno su podržavali da odaberem studij farmacije. No, studij farmacije je tada bio prestižan studij kojeg su upisivali dobrim dijelom oni čiji su roditelji imali privatne ljekarne ili strana zastupništva. To je bio jedan, u tzv. klasnom smislu, sasvim drugi svijet, jako, jako daleko od moje socio-ekonomske klase. Tada je za upis na fakultet bilo potrebno položiti vrlo težak prijamni ispit, ali sam briljirao i od 500 kandidata rangirao se u sam vrh, na 4. mjesto, što mi je osiguralo državnu stipendiju (tada je tih 700 kuna značilo iznimno puno mojoj siromašnoj obitelji). Iako su me neki moji dobri prijatelji uvjeravali kako farmaceutska struka nije za mene i da bih ipak trebao studirati kemiju na PMF-u, pragmatizam i privid prestiža, bolje perspektive, te mogućnost dobivanja stipendije je učinilo svoje. Odbaciti studij farmacije radi studija kemije izgledalo je tada suludo. Ali pokazalo se kako su ti moji prijatelji bili u pravu. Farmaciju sam završio 2002. godine, u roku. Moja velika želja, od samog početka, bilo je istraživanje i dizajn novih lijekova, takozvani »structure-based drug design«. Jedino mjesto za tako nešto u Hrvatskoj bio je Istraživački institut tvrtke Pliva. No, ona me prosto – nije htjela. Pokušao sam se zaposliti u Plivi, ali sam naišao na odbijenicu. Bilo kakve mogućnosti da nađem vezu, kako se tada radilo, bile su uzaludne. Korupcija i nepotizam čvrsto su vladali Hrvatskom i ja sam se vrlo brzo otrijeznio. 

Umjesto u Plivi radio sam jedno vrijeme u Belupu, potom u ljekarnama i manjim tvrtkama koje su se bavile razvojem informatike za ljekarne, ili u kliničkim istraživanjima, međutim, moja želja je i dalje bila znanost, iako u Hrvatskoj to jednostavno nije bilo moguće. Vremenom sam shvatio kako sve što u Hrvatskoj mogu dobiti jest neki oblik prodaje: zastupništva ili ljekarne. Osobno se nisam nalazio u takvim poslovima, niti sam u takvim poslovima mogao dati ono najbolje od sebe, ali to su bili poslovi koje sam jedino mogao dobiti, iako jednostavno nisu bili za mene. Štoviše, većina znanja koje sam stekao tijekom studija na tim poslovima uglavnom mi je bila nepotrebna. Godine koje sam proveo u Hrvatskoj radeći, dakle od 2002. do 2008. bile su izgubljenih 6 godina.

Nakon Hrvatske odlučili ste otići u u Irsku na doktorski sudij.

Vidite, sve to vrijeme osjećao sam kako to nije to i da sam rastao za nešto drugo. Vremenom su se sve moje iluzije raspršile i shvatio sam kako Hrvatska nije za mene. Krajem 2007. godine čvrsto sam odlučio otići iz Hrvatske i pokušati naći doktorat negdje u EU te se vratiti u znanost. U ožujku 2008. odlazim u Irsku na Dublin City University gdje sam započeo doktorat u okviru PhD programa »Targeted therapeutics and theranostics«. To je bilo prije velike ekonomske krize koja je pogodila Irsku točno godinu dana nakon mog dolaska. No, kada sam došao irska je znanost plivala u novcu i činilo se kako su uvjeti za bavljanje znanošću savršeni. Sušta suprotnost životarenju hrvatskih znanstvenih institucija. Irska je tada doista davala dojam ekonomskog tigra. No sve se raspršilo 2009. kad je Irska upala u krizu i kad su i poslovi i novac jednostavno nestali. To mene nije previše kačilo, naime usredotočio sam se na svoj projekt strukturalne sistematike: istraživanje utjecanja substituenata i izomera na pakiranje u kristalnoj strukturi jednostavnih molekula derivata 4-aminopiridina (koji se pokazao kao potencijalni lijek za liječenje multiple skleroze) i koncept izomernih mreža (»isomer grids«). Rezultati tog projekta su me inspirirali da pokušam razviti sasvim novu vrstu imidnihtetramernih makrocikličkih spojeva. Na kraju, razvio sam ne jednu nego dvije nove vrste imidnih makrocikličkih spojeva koje smo nazvali tenimidi i trezimidi. To je već bilo područje makrocikličke i supramolekularne kemije. Rezultati su objavljeni u renomiranim međunarodnim znanstvenim časopisima.  

Ubrzo nakon doktorata uslijediο je postdoktorski studij.

U znanosti je to uobičajeni razvoj karijere: nakon doktorskog studija slijedi postdoktorski. To u biti nisu klasični studiji nego nastavak razvoja karijere istraživačkim radom u istom, sličnom ili sasvim drugačijem području ovisno o afinitetima. Postdoktorski studij je obično kratak – jednu do tri godine. Ja sam odlučio nastaviti se baviti makrocikličkom i supramolekularnom kemijom. Nakon doktorata, 2012. dobio sam priliku pridružiti se Insitutu za organsku kemiju i biokemiju u Pragu. U pitanju je jedan od najboljih i najproduktivnijih znanstvenih instituta u centralnoj Europi. Projekt na kojem sam radio bio je razvoj molekulskih nosača lijekova, posebnih cikličkih molekula, derivata ciklodekstrina koji su sposobni olakšati prolaz lijekovima za liječenje HIV-a u zaražene stanice. Također sam razvio i spojeve koji bi mogli poslužiti kao netoksični genski vektori za prijenos gena u stanicu – u pitanju je uobičajena procedura u genetičkom modificiranju i genetičkom inženjeringu. Boravak u srcu Češke znanosti omogućio mi je da izbliza vidim i upoznam češku znanost i njihove institute, te ih usporedim s viđenim stanjem u Hrvatskoj. Situacija je takva da Hrvatska Češkoj sada već teško može parirati – Česi su u potpunosti iskoristili sve mogućnosti koje je članstvo u EU pružalo i sad je respektabilna znanstvena zemlja, što se nikako ne može reći za Hrvatsku koja je znanstvena provincija. Nakon uspješnog projekta u Češkoj pružila mi se mogućnost nastaviti postdoktorski studij na svjetski poznatom Sveučilištu u Manchesteru, jednom od najboljih i najcjenjenijih sveučilišta Velike Britanije. Područje rada je opet slično, makrociklička i supramolekularna kemija, ali ovaj put s primjenom u nuklearnoj kemiji. 

Koji su vaši planovi za budućnost?

U svakom slučaju volio bih ostati u Manchesteru, koji nudi izvrsne mogućnosti za napredovanje i razvoj karijere, volio bih nastaviti istraživačku i akademsku karijeru, iako to nije nimalo lako. Srijem i Mitrovica ostaju dijelom mojih sjećanja na jedno lijepo i bezbrižno, ratom naglo prekinuto djetinjstvo, tamo još imam dosta starih prijatelja i poznanika iz djetinjstva, društvene mreže nas danas zbližavaju i pomažu da ne zaboravimo stare prijatelje, ali život ide dalje, pa s Mitrovicom i Srijemom povezanost kopni. Rat je bio grub i strašan, ali moj odlazak iz Mitrovice me je naučio kako ne treba u životu stalno biti na jednom mjestu, najbolje šanse u životu se otvaraju onima koji su hrabri početi iznova i koji tragaju za svojim dječačkim snovima.