Arhiv tekstova

Tomislav Žigmanov izabran je za predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Dovoljan povod za razgovor, bez suvišnih riječi u uvodu ovog razgovora. 

HR: Predsjednik svake stranke, pa i manjinske, kao što je DSHV, ima određeni vid moći, a s druge strane preuzima i odgovornost. Što je Vas navelo da se kandidirate za predsjednika stranke? 

Moć svakako nije bila razlogom, a odgovornost se mora uračunavati u svako društveno djelovanje! Više me je razloga nukalo na to da se kandidiram za predsjednika jedine relevantne političke stranke u hrvatskoj zajednici u Srbiji. Prvi je taj, što već dulje vrijeme u kontinuitetu očitujem interes za sudbinu Hrvata u Vojvodini. Podsjetit ću cijenjene čitatelje vašeg lista da sam član stranke postao još 1990., da sam u drugoj polovici 1990-ih bio glavnim urednikom subotičkog dvotjednika Žig, da sam 1998. izabran za prvog glavnog i odgovornog urednika programa na hrvatskom Radio Subotice, da sam 2002. bio glavni koordinatorom inicijative za osnutak Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ i predsjednik Privremenog upravnog odbora koji je imao zadaću pripremiti i realizirati sve radnje koje su prethodile osnutku Ustanove te omogućiti pojavu prvog broja istoimenoga tjednika, te da sam, na koncu, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od osnutka, to jest od 2009., ustanove čiji sam program rada osmislio i upravljao, s brojnim suradnicima koje sam okupio, ostvarenjem istoga. Spomenuo bih u tome kontekstu i dvije, često citirane, sociografske studije i desetak objavljenih znanstvenih i stručnih radnji o društvenom položaju Hrvata u Vojvodini. S druge strane, relativno dugo sam se javljao u javnosti i kao analitičar procesa unutar zajednice, kao osoba koja se nedvosmisleno i jasno očitovala u situacijama kršenja ljudskih i manjinskih prava pripadnika hrvatske zajednice te kao onaj koji je postupno zauzimao i određene važne i odgovorne dužnosti u zajednici, kao što su član srbijanskog dijela Međuvladinog mješovitog odbora za zaštitu manjina ili član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske. U tom smislu, neki bi promatrač sa strane mogao zaključiti kako je mjesto predsjednika DSHV-a zapravo neka vrsta »krune« mog dosadašnjeg angažmana glede »hrvatskoga pitanja« u Vojvodini. Glede takvog tumačenja, rekao bih kako je jedan od razloga situiran i u činjenici izazova koji se preda mnom postavio da se sada u političkome polju okušam u artikuliranju dijela interesa hrvatske zajednice u Vojvodini. Tim prije, jer su taj interes počeli naprasno definirati, pogrešno tumačiti i simulativno ostvarivati oni koji su u hrvatsku zajednicu ili zalutali ili su, pak, poslani da zapriječe bilo koji i bilo kakav razvojni proces! Procese koje su određivali i davali im žigove osobnosti, često utopljene u tragičnost, brojni vrli takmaci koji su djelovali prije nas i čija nam ostvarenja moraju biti uzorna. Na koncu, ali ne i najmanje važno, razlog moje kandidature dolazi i iz naloga onih koji dolaze nakon nas – što ćemo mi kao ljudi u zreloj životnoj dobi ostaviti onima koji dolaze poslije nas! Hoće li generacija kojoj ja pripadam učiniti neki pomak i ostaviti mlađima jedan dio posla odrađen. Jer, bez njihova uračunavanja naše djelovanje uvelike gubi na smislu.

HR: Svaka politička stranka nastoji jačati svoj politički utjecaj. Kako ocjenjujete aktualnu političku snagu DSHV-a, a glede utjecaja na rješavanje problema koji se odnose na ostvarivanje manjinskih prava ovdašnje hrvatske zajednice?

Kao pravo, vrijedi da se još uvijek u Srbiji malo toga može postići na društvenome planu bez političke organiziranosti. Koncept vladavine prava, kapaciteti demokratskih institucija i kvaliteta javnih politika još su uvijek nedovoljno razvijeni da bi se bez političkoga organiziranja i djelovanja nešto moglo u Srbiji postići. To se, čini se, najbolje da vidjeti na primjeru udžbenika na hrvatskome jeziku – ono se nije ni počelo ostvarivati samo po sebi, to jest po primjeni slova zakona od strane nadležnih ustanova i institucija, nego tek nakon pritisaka, to jest aktivnostima HNV-a, DSHV-a i diplomacije. Stoga se djelovanje iz političkoga polja za manjinske zajednice, napose za hrvatsku, koja ima specifični položaj u Srbiji, nadaje nužnim. Jer, politika je jedina ta koja može, istina vrlo teško i uz nesvakidašnje napore i lukavstva, osigurati pomake u ostvarivanju manjinskih prava, institucionalnom razvoju manjinske infrastrukture i kvaliteti programa koji upražnjavaju manjine u svojem djelovanju. Drugo je, naravno, pitanje kolika je realna politička snaga DSHV-a i kolika glede svega toga ona uopće može biti. Politička relevantnost i značaj su zacijelo umanjeni činjenicom što DSHV nije više parlamentarna stranka. To je dovelo do toga da su Hrvati danas u Srbiji isključeni iz svih procesa donošenja relevantnih odluka. Isto tako, farsa sa zastupništvom u pokrajinskom parlamentu dodatno je oslabila njezin utjecaj. Figuriranje kao čimbenika u lokalnim samoupravama u Srijemskoj Mitrovici i Subotici danas je, u realno-političkom smislu, stvarni utjecaj DSHV-a. Međutim, osim realnoga, ne treba zaboraviti da postoje i neizravni i simbolični politički utjecaji, utjecaji koji svoju snagu crpe iz prava, međunarodnih standarda i širih geopolitičkih konstelacija i pratećih procesa, kao što su, uzmimo za primjer, eurointegracijski procesi. I upravo u tim aspektima društvenoga života temelji se relativno važan utjecaj DSHV-a kada je riječ o društvenom položaju Hrvata u Vojvodini, to jest Republici Srbiji.

HR: Opće je uvjerenje da DSHV nema veću podršku u urbanim sredinama, nasuprot ruralnim sredinama. Je li to točno i zbog čega je to tako? Ako jest točno, kako ojačati poziciju stranke u većim vojvođanskim gradovima?

Možemo postaviti pitanje i je li ova tvrdnja istinita?! Bojim se, naime, da za nju ne postoje ozbiljnije empirijske potkrjepe. S druge strane, danas je, barem u Vojvodini, posve nezahvalno govoriti o oštroj podjeli građana hrvatske nacionalnosti na one iz ruralnih i one iz urbanih sredina. Jesu li, na primjer, žitelji Petrovaradina ruralci? Zacijelo nisu! Isto se ne može reći, recimo, ni za Tavankućane! Istina je da je, za razliku od gradova, u manjim sredinama lakše prepoznati uspjehe hrvatske zajednice, da je u njima, napose u mjestima s većim postotkom hrvatskoga stanovništva, lakše ostvariti određena prava, jednostavnije je artikulirati interese i, na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, bolje posložiti političku organiziranost Hrvata. Naravno, pitanje je servisira li mjesna DSHV »ćelija« sve navedene procese adekvatno. Iskustva su glede toga, čini mi se, različita i ovise o konkretnim prilikama od mjesta do mjesta, a na što utječu brojni faktori: od povijesnog nasljeđa do kvalitete kadra na terenu. Naravno, to ne znači da pred novim vodstvom DSHV-a ne stoji izazov da se, kako ste rekli, »ojača pozicija« u gradovima, na čemu će se morati ozbiljno poraditi. Pri tomu, ne može se reći da je DSHV, recimo, u Srijemskoj Mitrovici slab. Naprotiv! Pogledajte samo njihove rezultate! No, drugi je red stvari zašto ga u, recimo, Šidu uopće nema. Ili Zemunu! Tamo je vjerojatno glavni razlog to što je još uvijek nesigurnost za politički angažman među Hrvatima snažan. Naravno, posebne su prilike u Somboru, koje ne bih ovdje, zbog benignosti i apsurdnosti, posebno elaborirao. Sve to kazuje kako je veoma nezahvalno donositi općenite ocjene, to jest kako je gotovo svaka lokalna situacija specifična. To onda znači da će se i spram svake od njih morati, radi snaženja općenitog utjecaja DSHV-a, djelovati zasebno od mjesta do mjesta. Tako je uostalom u radu većine i drugih političkih stranaka. U tom smislu, pozivam sve one, napose mlade, koji mogu pridonijeti boljem radu DSHV-a, ali i boljitku naše zajednice. Dođite, učlanite se u DSHV i nastavimo raditi s novim žarom u borbi za dostojanstvo i ravnopravnost Hrvata u Vojvodini.

HR: Ima mnogo primjedbi da se ne čuje glas onih Hrvata, koji su zastupnici u lokalnom, subotičkom parlamentu. Hoćete li nastojati to promijeniti? Valjda nije tako teško da se čuje glas tih zastupnika i kad je riječ o komunalnoj problematici?

Ne može se reći da se njihov glas ne čuje. Možda bi se prije toga moglo reći da nisu dovoljno glasni. A kako bi bili kada su dio, istina gotovo neznatni, vladajuće većine? Bilo kako bilo, Vaše pitanje više spada u neposrednu nadležnost Podružnice u Subotici, to jest njihovo djelovanje prosuđuju tijela i vodstvo Podružnice, dok ja nerado govorim o svojim dojmovima. Koliko sam upoznat, do sada nije bilo većih prigovora na njihov rad od strane prijašnjeg vodstva subotičke Podružnice. Hoće li, pak, oni dobiti druge smjernice za svoj rad, hoće li biti angažiraniji u skupštinskim klupama, ovisit će o stajalištima i politici novoga vodstva subotičke Podružnice DSHV-a.

HR: U proteklom periodu DSHV se deklarirao kao stranka desnice. Hoće li se i dalje nastaviti tim putem? Znači li to da za ovdašnje Hrvate, koji imaju drugačija politička uvjerenja, nema mjesta u stranci, čiji ste predsjednik?

Kada je riječ o političkim strankama nacionalnih manjina bojim se da pitanje, danas inače uvelike prevladane i nejasne, »distinkcije« na desnicu i ljevicu, nije od presudne važnosti. Daleko je, naime, važnije, pitanje je li njihova misija i zalaganje za konkretne interese pripadnika zajednice, njihov društveni položaj, kvalitetu prava koja uživaju autentično ili nije! Drugim riječima, od suštinskog je značenja zalaže li se uistinu i koliko neka manjinska stranka za opći boljitak pripadnika vlastite zajednice ili je pak svoje djelovanje podčinila interesima otuđene elite, djeluje li na štetu zajednice, vodi li politiku na načelima simulacije… To, dakle, znači da su u DSHV dobrodošli svi oni kojima je stalo do napretka i prosperiteta Hrvata u Vojvodini, to jest Srbiji.

HR: Prilikom nastupa, kao predsjedničkog kandidata, na izbornim skupštinama mjesnih odbora stranke, rekli ste i kako je jedan od vaših ciljeva obnova dijaloga s crkvom. Što je cilj te obnove, već ako jest prekinuta? Dakle, pitanje je o cilju, jer politika je društvena aktivnost koja podrazumijeva postizanje cilja.

Da, dijalog s Crkvom mora postojati! I suradnja! Jednostavno, ne možete se ozbiljnije baviti politikom na planu zaštite i artikuliranja interesa jedne manjinske zajednice ukoliko ne postoji dijalog sa svim segmentima njezine organiziranosti. Kao prvo, Crkva je integralni dio društva i kao takva se mora posve uračunavati u javno djelovanje. Kao drugo, bitna odrednica Hrvata u Vojvodini kao manjinske zajednice jest i to što oni i u konfesionalnom smislu nisu dio većine. To onda znači da i u tom segmentu svojega društvenoga života imaju vlastitu atipičnost te da Katolička crkva kao manjinska u Srbiji ima određenu specifičnost i da zbog toga ima vlastite značajke svojega položaja u srbijanskom društvu. Uzmimo, na primjer, povrat imovine: u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu nanesene su joj glede toga nepravde! Kao treće, Crkva ima veoma važnu ulogu u brojnim segmentima života Hrvata – ako se čak i zanemari njezina vodeća uloga u duhovnom životu onih Hrvata koji su vjernici, ne mogu joj se nikako osporiti brojne druge funkcije i sastavnice u društvenome životu, napose onom kulturnom i prosvjetnom. Sve su to, zapravo, onda nalozi koji vas jednostavno nukaju na to da dijalog pa i suradnja s Katoličkom crkvom moraju biti programski sadržaji u političkoj agendi svake političke stranke u hrvatskoj zajednici kojoj je stalo do ozbiljnosti. Naravno, to ne znači da ta suradnja treba imati, s bilo koje strane, supremacijske ili paternalističke kvalifikative, već bi se jednostavno, svakom u svojoj primarnoj i legitimnoj domeni djelovanja, morali uz dijalog nekako nadopunjavati radi općeg dobra ne samo pripadnika hrvatske zajednice nego dobra za sve članove društva.

HR: Smatrate li da DSHV treba imati i kulturnu politiku, imati aktivan odnos spram, kako se to obično kaže - očuvanja materijalne i nematerijalne naše kulturne baštine? Stvaranje i razvijanje snažne nacionalne kulture, ne ide bez politike ili se možda ne slažete s tim stanovištem?

Naravno da i DSHV kao politička stranka mora imati svoju kulturnu politiku kao dio vlastitoga programa! Ona, naravno, ne bi smjela biti ni u kakvoj koliziji s kulturnim politikama drugih čimbenika u zajednici, napose Hrvatskoga nacionalnog vijeća, već bi morala s njima biti uvelike usuglašena. Tim prije, jer se tako mogu polučiti bolji rezultati. No, to ne znači da DSHV mora biti nositelj te politike – prostor kulture unutar zajednice treba biti autonoman, a nositelji iste moraju biti kulturne institucije, udruge kulture i pojedinci. Vrijeme »komiteta« je davno prošlo! Politika danas u demokraciji, a spram toga se mora ravnati i DSHV, treba biti instanca koja omogućuje da se osigura koliko, kako ste naveli, »očuvanje materijalne i nematerijalne naše kulturne baštine«, toliko i omogući razvoj kulturnog stvaralaštva, napose onoga koji dolazi iz područja umjetnosti i znanosti. Drugim riječima, ovdje je uloga politike tek, recimo to tako, uslužna: ona treba omogućavati razvoj kulture i čuvanje kulturne baštine. I na tome planu, kada je riječ o kulturnoj politici DSHV-a, ima još dosta posla, spomenimo primjerice kazališnu praksu. Ne možemo se miriti s činjenicom da je hrvatska zajednica u Vojvodini danas jedina zajednica koja nema profesionalno kazalište! Ili kada je riječ o kroatistici – zar smijemo pristati na to da budemo zajednica koja neće na razini sveučilišta imati studij vlastitoga jezika, književnosti, kulture… Odgovornost da se na tome planu nešto promijeni na bolje, među ostalim, spada i na DSHV, to jest na onaj dio koji se odnosi na stranačku kulturnu politiku. Glede toga, čini se uzornim, jest postupanje i djelovanje DSHV-a kada je riječ o osnutku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

HR: Može li DSHV utjecati na razvijanje gospodarske suradnje između ovdašnjih ljudi koji se bave biznisom s onima iz matice, kao i s onima u drugim susjednim zemljama?

Vjerujem da može! Ali, ne u dijelu koji se tiče kreiranja ambijenta za poslovanje, nego u dijelu koji podrazumijeva dinamiku »socijalnog kapitala« u području ekonomije. Gospodarski je segment u hrvatskoj zajednici vjerojatno segment s najviše nepoznanica. Zna se tu i tamo, napose iz tekstova koji se objavljuju u Hrvatskoj riječi, da postoje ugledni i uspješni gospodarstvenici. Štoviše, bilježe se i problemi u njihovom poslovanju zbog toga što su Hrvati, kao što smo vidjeli na primjeru Stanka Krstina. Sve to zahtijeva jedan pomniji pristup, točnije mapiranje onih gospodarstvenika koji su Hrvati, njihovo umrežavanje i povezivanje… Njihova iskustva mogu nam biti od odsutne važnosti kada je riječ o sastavnicama gospodarske politike DSHV-a. Recimo i to da neke dosadašnje spoznaje govore kako i u poljoprivredi postoji veliki broj uspješnih te da je poljoprivreda važan resurs za gospodarski napredak i uopće boljitak Hrvata u Vojvodini.