Arhiv tekstova

Čak 1.000 dinara koštalo je tri litre soka od jabuke na nedavno održanom Biofestu, festivalu organske hrane kojeg je u Subotici već 11. put organizirala udruga Terras. Zaista puno, s ozbirom da se ta količina u jednoj obitelji popije za dan i pol, a pogotovo što sokova od organske jabuke ima i u dućanima, po cijeni od oko 150 dinara. 

Zašto je onda toliko skupo? Organski proizvodi, proizvedeni bez kemijskih preparata, često su znatno skuplji od onih proizvedenih na konvencionalan način. Razloga je nekoliko. Dušanka Đukić iz Zrenjanina uzgaja jabuke i marelice već 9 godina. Njezin voćnjak je od samog osnivanja u organskoj proizvodnji i ona objašnjava kako je: »organska proizvodnja skuplja jer ne smijete koristiti herbicide, a korov se mora kositi ili okopavati. Za zaštitu od bolesti bio preparati su mnogo skuplji. Gnojiva moraju biti organska, što je daleko skuplje od umjetnih mineralnih gnojiva. Zemljište mora proći kroz period konverzije da bi se očistilo od eventualnih ostataka pesticida i mineralnih gnojiva. Za voćarsku proizvodnju to je tri godine i tek u četvrtoj godini dobivate certifikat. I u tom periodu (konverzije) imate trošak i gubitak, a ne možete prodavati proizvode kao organske jer to još nisu, iako imate sve troškove radne snage i ostalog. To sve u konačnici uzrokuje i veću cijenu«.   

 

Srbija: 10 hiljada hektara zemlje u organskoj proizvodnji

 

U Srbiji se obrađuje oko 10 tisuća hektara u organskoj proizvodnji, što je jako malo jer zemlja ima na raspolaganju oko 4 i pol milijuna hektara. Zbog toga i prozvodi dostižu velike cijene. »Organski proizvodi su ‘elitistički’ zato što imamo simbolične površine koje se obrađuju u organskoj proizvodnji. S druge strane, mislim da su to neki globalni trendovi. Ta proizvodnja ima veliku dozu živog rada, obveze kontroliranja, obveze certifikacije, obveze pakiranja u skladu s propisima i to zasigurno diže prag cijene proizvodnje, pa su ti proizvodi i skuplji«, kaže Nenad Novaković, direktor Organic Control System, jedne od sedam organizacija u Srbiji koje se bave kontrolom organske proizvodnje.  

U Srbiji nema ni 300 proizvođača koji imaju certifikate za organsku proizvodnju. Međutim, oni rade s različitim kooperantima, često malim gazdinstvima, pa zapravo proizvođača ima puno više, odnosno 1868, kažu u Ministarstvu poljoprivrede. To i nije mali broj, no proizvođači smatraju da bi se više ljudi odlučilo za organsku proizvodnju kada bi poticaji bili veći i kada bi distribucija proizvoda bila organizirana. Otvaranjem IPARD programa Europske unije (vidjeti okvir) sigurno će poticaji biti veći, jer je pomoć države, kažu proizvođači, jako mala. 

 

Najveći problem distribucija i plasman proizvoda

 

»Srbija daje poticaje od 8 tisuća dinara po hektaru. To je jako malo. Bilo bi sigurno više organskih proizvođača da se organizira otkup. Ako svi imamo plasman i ne moramo se mučiti time i drugi će onda ući u organsku proizvodnju. Treba prvo osigurati plasman. I na ovom Biofestu bila su predavanja o kanalima distribucije, ali na kraju je sve na nama samima«, kaže Dušanka Đukić.

S time se slaže i Miroslav Gabrić, vlasnik farme koza u okolici Subotice na kojoj proizvode organski sir i surutku. »Distribucija? U suštini kod nas nema nikakve pomoći, prepušten si sam sebi, pa tko uspije, tko ne uspije. Sve je stvar snalaženja. Nažalost, u takvoj državi živimo gdje još nije sve postavljeno na svoje mjesto pa oni koji su sposobniji i jači opstaju«, smatra Gabrić. Kaže da je njegov sir jedini organski kozji sir u Srbiji i uspio ga je plasirati na police velikih trgovačkih lanaca. Planira i proširenje farme. »Imam 900 koza, a plan je da imamo 2800 koza, jer bi s tim kapacitetom mogli izaći na tržišta Rusije i arapskih zemalja, gdje je ovaj proizvod tražen i dostiže puno bolju cijenu nego kod nas«, zaključuje Gabrić. 

Organska proizvodnja raste iz godine u godinu za 5 do 10 posto. Često se organski proizvodi i uvoze iz inozemstva i mogu se naći u dućanima. I ima ljudi koji će to i kupiti jer ne žele jesti hranu prskanu pesticidima i drugim kemijama. »Ja odem na tržnicu, stanem kod proizvođača koji proizvodi jabuku, pomirišem je i pogledam i on kaže – ‘Da, te flekice koje vidite, to su fleke od ditana’. To je fungicid koji sprječava truljenje jabuka. Sve su kemije štetne. Sve su kemijski sintetizirani preparati apsolutno štetni ukoliko se ne koriste pravilno«, kaže Novaković. 

 

Kakve veze ima Papa s ovim?

 

Na panelu STOP GMO – ekonomski i ekološki аspekti u poljoprivredi na ovogodišnjem Biofestu govorio je i svećenik Dragan Muharem. Neobično, jer kakve veze Crkva ima s GMO hranom, organskom proizvodnjom i zaštitom okoliša? Muharem je predstavio encikliku pape Franje Laudato si, koja je okarakterizirana kao ekološka enciklika. Po prvi put u povijesti vjerski poglavar priča o ekologiji i dotiče se genetski modificiranih proizvoda, rekao je Muharem. »Postavlja pitanje kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Djeci koja odrastaju? Prvo poglavlje odmah na početku Biblije govori o stvaranju svijeta, kako Bog stvara svijet. Tu priču možemo uzeti kao mitološku, naravno da nije doslovna. Ali poruke te priče su jako važne. Bog na koncu stvara čovjeka i, nažalost, mnogi prijevodi su preveli da je Bog stvorio čovjeka da vlada zemljom i svim stvorenjima. Međutim, glagol vladati na hebrejskom znači i služiti. Tu je nažalost problem, jer smo mi uzeli to da mi vladamo, a ne da služimo. Papa u encikliki poziva na mijenjanje sebe, jer ekologija počinje tu«, zaključio je Muharem. Ovom enciklikom vjerska perspektiva postala je dio diskursa o zaštiti okoliša, te katoličko učenje sada uključuje i obrazovanje o ekologiji i okolišu, a znanstvena istraživanja, na koje Papa poziva, trebaju biti i hvaljena i korištena.