Arhiv tekstova

Velimir Pleša novi je generalni konzul Republike Hrvatske sa sjedištem u Subotici. Na to mjesto je došao s dužnosti generalnog konzula RH sa sjedištem u Mostaru, koju je obnašao sedam godina. To iskustvo će mu, kaže, dobro doći i u radu u novoj sredini gdje se Hrvati suočavaju sa sličnim problemima kao i Hrvati u BiH, s jednom razlikom da su Hrvati u BiH konstitutivni narod, a Hrvati u Srbiji nacionalna manjina. Generalni konzul poručuje kako će hrvatska zajednica u njemu imati iskrenog partnera i suradnika osobito na planu povezivanja Hrvata u Srbiji s maticom i obrnuto. 

HR: Na dužnost generalnog konzula u Subotici dolazite s dužnosti generalnog konzula u Mostaru, vjerojatno će Vam to iskustvo puno značiti u radu na novoj dužnosti generalnog konzula u Subotici. 

Zaista iskustvo koje nosim iz Bosne i Hercegovine odnosno svog mandata na dužnosti generalnog konzula u Mostaru vrlo dobro će mi doći prije svega na početku mandata i u sagledavanju odnosa kakvi vladaju na području generalnog konzulata Subotice koji teritorijalno obuhvaća područje dvije trećine Vojvodine i na kojem živi najveći broj Hrvata u Republici Srbiji. Upravo zbog toga je u Subotici osnovan Generalni konzulat jer se potreba za generalnim konzulatom upravo i pojavljuje na područjima gdje žive Hrvati. Iako su ti odnosi u BiH između Hrvata i središnje vlasti u Sarajevu podosta različiti od ovih koji su ovdje između Hrvata i središnjih vlasti u Beogradu oni se mogu u neku ruku podvesti pod jednoznačnik i biti komparirani. Naime, iako su u BiH Hrvati konstitutivni narod oni su zaista konstitutivni narod samo na papiru. U stvarnosti je puno bliže ponašanje središnjih vlasti u BiH kao prema manjinskom narodu koji se pokušava »izgurati« na poziciju nacionalne manjine i u tom slučaju bi oni bili u istoj situaciji u kakvoj jesu Hrvati u Srbiji. Duboko sam uvjeren da se to u BiH neće dogoditi obzirom na brojnost Hrvata i obzirom da Hrvati u BiH ipak imaju tu jednu notu žilavosti boraveći na tim prostorima već stoljećima i sigurno će učiniti sve da se promijeni situacija u smjeru da oni postanu i stvarno konstitutivni narod koji će kao jedan tronožac biti oslonac te države. Kad su u pitanju odnosi ovdje, o kojima ja mogu više znati i znam iz nekih pisanih dokumenata, knjiga, edicija koje su mi došle u ruke, a mogu čak reći i na osnovu ova tri tjedna mog boravka u Subotici, da je manjinsko pitanje zaista pitanje koje hrvatsku nacionalnu manjinu opterećuje, a u određenoj mjeri je to pitanje koje zavrjeđuje dostatnu pažnju u odnosima dviju država. 

HR: Može li se usporediti položaj Hrvata u Srbiji s položajem Srba u Hrvatskoj?

Naravno da su nacionalne manjine zapravo bogatstvo jedne države i one bi takve i trebale biti. Mislim da Srbi u Hrvatskoj to stvarno i pravno jesu. Oni jesu u takvoj poziciji da imaju taj položaj i da ih se tako tretira i daj Bože da dođe vrijeme da se Hrvati u Srbiji tretiraju na jednaki način. Gotovo sam pa uvjeren, obzirom na to da je put Srbije usmjeren i prema EU, da će se u tom postupku približavanja i pristupanja EU, neke stvari morati i u zakonskim okvirima ali i u stvarnosti prilagoditi zakonima EU i država Europe i vjerujem, ako ne prije, da će onda to pitanje hrvatske manjine u Srbiji biti riješeno i morati će se početi postupati na drugačiji način.

HR: Koliko to ovisi od same zajednice, a koliko od središnjih vlasti?

Potrebno je da i sami Hrvati kao nacionalna manjina i preko svojih legitimnih političkih predstavnika aktiviziraju svoju poziciju i prema središnjoj državnoj vlasti. U ovom trenutku nemaju zastupnika u državnom parlamentu i toliko dugo dok ga neće imati i dok to neće biti zaista netko tko će znati artikulirati interese Hrvata u Srbiji, dotle se ne može puno niti očekivati u smislu da će s druge strane biti ponuđeno nešto bolje. Uvjeren sam da Hrvati mogu u razdoblju koje je pred nama, u bliskoj budućnosti, naći načina i mogućnosti i ljudskih potencijala koji će na pravilan način predstaviti i artikulirati njihove interese i u središnjoj državnoj vlasti. 

Na žalost odnosi unutar hrvatske zajednice u dodatnoj mjeri usložnjavaju poziciju Hrvata u Srbiji. Previranja, odnosi unutar Hrvatskog nacionalnog vijeća, pa sad izbori u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini – to je povezano pupčanom vrpcom jedno s drugim. Neka sad prođu izbori unutar DSHV-a, neka se izabere novo vodstvo i neka se krene, ne ispočetka jer je to nemoguće, ali neka se krene u nekakvu utrku s tim da se dostignu možda neke druge manjine koje nemaju takvih problema, i preko svojih izabranih političkih predstavnika mogu u potpunosti artikulirati svoje pozicije. Mislim da je jednostavno neprihvatljivo, to je moj osobni stav, da se u ova tri tjedna unazad koliko sam ovdje, toliko posvećuje pažnje odnosima unutar HNV-a, mislim pri tome na to s ovim mladim dečkom oko toga gdje je bio, gdje nije bio…, to su stvari koje stvarno jesu za uho, za oko, za tisak, medije jako popularne i na njima se može puno vijesti napraviti, ali za sam položaj Hrvata su potpuno beznačajne i štete im. Mislim da je pred hrvatskom zajednicom veliki posao i osobno mogu obećati da ću stajati kao partner u tome gdje će to zajednica tražiti. Ja ne mogu niti želim nametnuti svoje razmišljanje ali da svakome hoću iskreno i od srca reći da to nije dobro, koristim i ovu prigodu. I velim nije dobro da su na takav način zavađeni. Ne znam sasvim sigurno sve detalje, zbog čega je to tako. Ali mislim da je unutar svakog društva, unutar svake zajednice, najpotrebnija kultura – kultura međusobnog razumijevanja, kultura razgovora u konačnici, a ne kultura svađe. Kultura svađe nikada nije niti jedno društvo, niti jednu zajednicu dovela do nečeg dobrog, pa neće ni hrvatsku zajednicu u Srbiji.

HR: Kako se među Hrvatima u BiH postiglo zajedništvo nakon duljeg vremena nesloge, rascjepkanosti?

Oni su zapravo 2010. godine nakon općih izbora dosegli dno-dna u političkom pogledu i došli u poziciju da na razini državne, federalne i županijskih vlasti, osim u Hercegovačko-neretvanskoj županiji gdje su većina, te naravno u Zapadno-hercegovačkoj koja je etnički potpuno homogena, nikada nigdje drugdje nisu mogli utjecati ni na kakvo donošenje odluka. I upravo ih je ta nemoć koju su osjetili, da gube tlo pod nogama, natjerala na jedan kompromis, dogovor, zajedništvo. Dvije hrvatske stranke se nisu formalno spojile ali su u svojim nastupima putem zastupnika na pojedinim razinama počeli zagovarati jednaku, zajedničku politiku. Oni su u jednom trenutku zakopali, reklo bi se slikovito, te svoje ratne sjekire i svi su puhnuli u isti rog. I to javno, jer tajno ne možete doprijeti niti do svojeg članstva, niti do svakog Hrvata koji živi na tom prostoru, ali kada javno krenete zajedno onda i pokazujete to zajedništvo.

HR: U kojoj mjeri sukobi prisutni u hrvatskoj zajednici usložnjavaju posao generalnog konzula?

Meni je to prije svega žao, osjećam se osobno zbog toga žalosnim jer nailazim na takve sukobe. S druge strane to je vrlo negativno. Vi ne možete primijetiti kad idete ulicom da se ljudi zbog toga vesele, ali u razgovorima s ljudima možete osjetiti da vele, pa dobro među Hrvatima ovdje je sada takvo stanje, pa neka ostane tako – a to je status quo koji nikako nije dobar. Čelnici hrvatske zajednice ovdje moraju odigrati veliku ulogu, kao i hrvatski političari u Vojvodini, ali i čelni ljudi svih udruga koji imaju velikog značaja za formiranje javnog mnijenja. Ako je to moguće trebaju zajednički nastupati prema ključnom problemu, a to je iznjedriti bolji položaj hrvatske zajednice u Srbiji. Jer sasvim sigurno nije to mala zajednica. Bez obzira na svakogodišnje smanjenje broja Hrvata koji žive u Srbiji još uvijek je to jedna dosta značajna zajednica koja ima, sasvim sam siguran, jedan ljudski, intelektualni, gospodarski i kulturni potencijal. Opće je poznato da u tom jednom distonalitetu odnosa koji postoji između pojedinih udruga uspijevaju se stvarati kulturna događanja koja pokazuju vrijednost hrvatskog naroda. A moj posao generalnog konzula doživljavam kao potrebu stvaranja i gradnje mostova ove zajednice prema matičnoj državi i obrnuto matične države prema ovoj zajednici. Službeni kanali komunikacije, da li u direktnim odnosima određenih institucija ili u odnosima dviju država, znaju se često začepiti, kao aorta u čovječjem organizmu pa dolazi do infarkta – ne može krv dalje. Ali dragi Bog je dao i to da tada krv jednostavno pronađe kapilare sa strane zaobiđe takvo začepljenje. Mislim da su kultura i gospodarstvo te kapilare u odnosu hrvatske manjine prema matici i matice prema hrvatskoj manjini. Mislim da je to ostvariva ideja. Čuo sam puno definicija politike, ali jedna od pravih i vjerodostojnih je ona kako je ona umijeće mogućega. Zato i ja ovaj posao doživljavam i pokušavam složiti kao umijeće mogućeg, a mogućnosti su izvjesnije kroz kulturno i gospodarsko povezivanje koje će onda povući i ono povezivanje koje svi toliko želimo. Želim kao diplomat pomoći na relaksiranju i poboljšavanju tih odnosa.

HR: Hrvati u dijaspori kao i pripadnici autohtonih hrvatskih manjina često iznose svoje nezadovoljstvo brigom matične države. 

Ne mogu pristati na to da matica ne brine premda se takav dojam stvara, i on će vjerojatno uvijek biti takav kada se gleda s ove strane. Kad razgovarate o tome u Zagrebu čuti ćete da se brine koliko je moguće. E sad je li to dovoljno ili dosta ostaje objektivno procijeniti. Negdje u sredini je istina sasvim sigurno. Ako uzmemo odnos Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske mislim da taj odnos u pogledu vojvođanskih Hrvata, općenito Hrvata u Srbiji, treba biti odmah na drugom mjestu iza Hrvata u BiH. Jer, nemoguće je komparirati hrvatsku manjinu u Srbiji niti s jednom drugom manjinom u cijelome svijetu. Tu postoji još puno prostora za djelovanje..

HR: Kakva je uloga generalnog konzulata u tome. Možete li pomoći da se ti kanali učine prohodnim? 

Ja se toplo nadam da mogu. Nadam se da će Hrvati ovdje u Srbiji u meni kao generalnom konzulu i predstavniku matice države Hrvatske prepoznati iskrenost mojih težnji i da će zaista tražiti suradnika u tome da se u nekim poslovima koje oni po svojim linijama rade ili trebaju raditi, uključe gdje misle da je potrebno i zatraže moju pomoć. Na taj način ću pokušati nastupati. Želim da je uvijek ta pomoć zbog vas, a ne pomoć zbog mene. Na primjer, ukoliko je potrebno vama doći do Ureda predsjednice države, predsjednika Vlade, nekog od ministara, zbog nekih programa ili potreba koji trebaju takav kontakt ja želim pomoći. Jer, iskreno govoreći, koliko sam uspio popratiti u posljednje vrijeme, u zadnjih nekoliko godina nije bilo susreta između političkih predstavnika Hrvata u Srbiji i političkog vrha izvršne vlasti u Zagrebu. A moralo je biti.. Zbog izravnog kontakta kojim ćete upoznati vlast matice države Hrvatske izravno sa situacijom kakva jeste. Tu vidim također svoju ulogu generalnog konzula. Naravno u svemu tome ću nastojati povezivati preko »kapilara« o kojima sam govorio kulturu i gospodarstvo.  Kroz kulturu sasvim sigurno jer je to najostvarljivije, ljude to i najviše interesira u samom startu i bezpogovorno reklo bi se – da se ljudi povežu, da se izmjenjuju grupe, KUD-ovi Hrvata da odu u Međimurje na primjer a Međimurci da dođu ovdje. Jer nije ih puno bilo ovdje a u biti smo vrlo slični i po povijesnom naslijeđu, i po geografskoj širini a i po temperamentu.

HR: Kulturna suradnja i razmjena sada već se ustalila i razvila ali u pogledu gospodarstva je vrlo malo konkretno do sada učinjeno, a to frustrira mnoge pogotovu kada vidimo kako Mađarska uspješno to radi i povezuje gospodarstvenike.

Imam ideju, koja se naravno ne može ostvariti sutra, ali ću krenuti u to odmah nakon izbora u Hrvatskoj. Izbori su i za nas dio posla koji želimo raditi na najbolji način i zahtjevaju maksimalnu pažnju svih nas u generalnom konzulatu. Nakon što se izbori u Hrvatskoj održe želim se susresti s čelništvom lokalne samouprave i sigurno ću uspjeti dogovoriti određene modalitete suradnje. Npr. zašto ne bi došao jedan manji autobus gospodarstvenika, poslovnih ljudi i predstavnika lokalne zajednice iz Međimurja recimo na jedan vikend i da ih povežemo s Hrvatima gospodarstvenicima ali i s lokalnom samoupravom. Poznato mi je da neki sigurno imaju interesa raditi s poduzećima u Srbiji, zbog čisto pragmatičnih razloga, primjerice zbog rada sa CEFTOM. Ili primjer, kojeg vidim i za koji čujem da se tu zadnjih godina puno pažnje posvećuje vinogradarstvu i vinarstvu. U Međimurju je to isto slučaj. Zašto ne imati suradnju vinogradara i vinara. 

Na taj način to mislim činiti.

HR: Slijede izbori u Hrvatskoj na kojoj mogu glasovati i Hrvati u dijaspori u 11. izbornoj jedinici. Što ima novoga u pogledu glasovanja?  

Zakon je mijenjan 2011. godine kojim je izregulirano da se izbori u inozemstvu isključivo rade u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava, a to je ovdje u Beogradu i Subotici. To je podložno komentarima i spojeno s masom problema ali mi smo tu nemoćni i to je zakon na taj način odredio. Novina je da se u ovom trenutku izmjenama zakona ove godine uvelo preferencijalno glasovanje gdje se ne bira samo lista već i pojedini kandidat koji mora dobiti najmanje 10 posto glasova od ukupnog broja glasova koliko je dobila lista, da bi bio izabran a drugo se izračunava proporcionalno prema broju glasova koliko je dobila pojedina lista. Za 11. izbornu jedinicu za hrvatske državljane koji žive u inozemstvu bira se fiksno tri zastupnika. I dalje ostaje aktivna registracija za svake izbore kao i ove, koja je trajala do 28. listopada, a oni koji se nisu registrirali mogu doći na biračko mjesto i na sam dan izbora ali moraju zatražiti potvrdu o glasovanju a to izdavanje potvrde traje od 5 do 15 minuta dok cijeli proces može trajati do pola sata. 

HR: Na kom planu ćete biti aktivni poslije izbora za Hrvatski sabor?

Ići ću svugdje gdje osjetim da je to potrebno i da to može pridonijeti i popravljanju nekih loših odnosa između bilo koga i bilo kojih strana. Nikad nisam bio onaj koji će dijeliti ljude po nekakvim svjetonazorima. Moj svjetonazor je poznat i ja ga nikad nisam skrivao i neću skrivati ali isto tako ljudi koji su drugačijeg svjetonazora kad je posao u pitanju su meni sugovornici i ja s njima moram i hoću i želim razgovarati. Naravno kako oni brane svoj, tako ću i ja braniti svoj svjetonazor. To je zapravo dobro i takvi odnosi su dobri i tako bi trebalo biti i unutar jedne organizacije. Vraćam se HNV-u – kada su bili izbori za HNV postojale su dvije liste i izabrana je jedna koja ima apsolutnu većinu i druga koja je u manjini. I sada se rade međusobni sukobi između ovih kojih ima 21 i onih kojih ima 8. Pobjednik se zna. No, ne moraju niti svi jednako misliti i mislim da nije baš dobro kad bi svi jednako mislili. Ali koliko sam uspio pratiti oni se ne nadmeću u tome je li neko njihovo mišljenje za nekakvu dobrobit i put do toga sada različit nego se prijepori, ma ne prijepori već sukobi, i »ratovi« u malom, i optužbe i to dosta teške upućuju s jedne prema drugoj strani i to nije dobro. Smatram da imam dovoljno godina i dovoljno iskustva, da znam kako ne bi bilo dobro uključivati se u te sukobe niti na jednoj strani. Ali razgovarati i pomoći da.