Arhiv tekstova

Valovi izbjeglica koji mjesecima pristižu u Europu iz Sirije, Afganistana, Sudana i drugih ratom pogođenih područja, svakodnevna su tema informativnih programa. Mnogi su još na putu, a europske države već sada ne znaju na koji način zbrinuti sve te ljude. U Hrvatsku kao tranzitnu zemlju za izbjeglice svakoga sata uđe 220 ljudi o kojima se dva do tri dana skrbi na način da ih se nahrani, pruži elementarna zdravstvena skrb i pomogne u transportu na granične prijelaze susjednih država. Subotičanin Matej Skenderović boravio je na turskoj granici sa Sirijom od lipnja 2013. do srpnja 2014. radeći za francusku  humanitarnu organizaciju Handicap International i osobno svjedočio ratu i teškoćama kroz koje ljudi prolaze. Projekti na kojima je radio bili su vezani za pružanje medicinske skrbi ozlijeđenim i osobama s invaliditetom kao posljedicama rata. Kako svjedoči, skoro četvrtina pacijenata bila su djeca.  

 

RAT U SIRIJI I IZBJEGLIČKA KRIZA

 

O ratu u Siriji Matej govori sljedeće: »Civilni rat u Siriji počeo je 2011. godine, još uvijek traje i ne nazire mu se kraj.  U prvim godinama sukoba, izbjeglice su odlazile u okolne zemlje, većinom u Libanon, Jordan, Tursku, Irak i Egipat, nadajući se kako će borbe brzo prestati i kako će se moći vratiti kućama. Danas međutim, nakon skoro  pet godina konflikata, veliki broj Sirijaca je izgubio nadu, te spas i novi početak traže negdje drugdje. Zato gledamo veliki broj izbjeglica kako preko Turske, Bugarske, Srbije, Hrvatske i Mađarske odlaze u bogatije europske zemlje. Veliki  broj žena i djece su izravno pogođeni krizom u Siriji i imaju ograničeni pristup osnovnim životnim uvjetima: vodi, hrani, zdravstvenoj njezi, obrazovanju i dr. Također, određeni broj djece regrutira se za sudjelovanje u borbama.

Ako uzmemo u obzir da rat traje već pet godina, možemo se upitati koliko se nas stvarno zapitalo šta se to tamo događa dok nisu pokucali na naša vrata. Ljudi imaju tendenciju stvarati neku novu krizu oko sebe i najednom su svi iznenađeni otkuda sad ‘oni’ ovdje. Govorimo kako nismo ništa slutili niti očekivali, a ustvari smo samo žmurili i ignorirali ‘tamo nečije probleme’. Činjenica je da se ovakav razvitak događaja mogao  naslutiti, te da su se Balkan i Europa mogli bolje pripremiti za rješavanje izbjegličke krize.«

 

HUMANOST KAO POZIV

 

Destinacija na granici Turske i Sirije nije prva na kojoj je Matej radio. Njegov humanitarni rad počeo je puno ranije, a odluku o tome da će se njegov život razlikovati od prosjeka donio je još kao dijete. 

»Nikada nisam mogao zamisliti sebe kako ću nakon završenog fakulteta naći posao u struci, kupiti auto i otplaćivati stan sljedećih trideset godina, radeći isti posao na istom mjestu s istim ljudima s vrlo malo šanse za putovanja i biti sretan. Znao sam da hoću živjeti drugačije ili barem pokušati.  Vjerujem u snove i vjerujem u čuda. Moja želja za odlaskom u Afriku javila se rano, još negdje oko desete godine. Ne znam zašto i ne znam kako, ali svakim pogledanim dokumentarcem ili vijesti da tamo nekim ljudima treba pomoć, moja želja je rasla. Nakon završene srednje Medicinske škole u Subotici i završenog studija fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu,  konačno mi se 2008. godine ukazala prilika otići u Afriku, konkretno u Tanzaniju. Moj posao bio je vezan za projekt izgradnje sirotišta u gradu Songea. Volontirao sam za humanitarnju udrugu Kolajna ljubavi iz Hrvatske koju je osnovala moja višegodišnja prijateljica i suradnica Ivana Marasović. U Tanzaniju sam odlazio u tri navrata, te smo izgradili sirotište za pedesetoro djece i vrtić za djecu iz sirotišta i okolice. Iako je u početku boravak u Africi bio veliki kulturološki šok i morao sam se navići na novi i drugačiji mentalitet (najbolje ga opisuje izreka ‘pole pole’ što na svahiliju znači ‘polako polako’), na kraju su Tanzanija i grad Songea postali mjesto u kojem imam prijatelje i mjesto koje me je ‘otkinulo’ od našeg svijeta i pokazalo neki novi, kojem ću se uvijek vraćati.

Prvu polovicu 2015. godine proveo sam na jugu Kine u provinciji Yunnan, gdje sam radio na projektu nakon velikog potresa 2014. godine. Moj posao je bio pokrenuti odjele za fizioterapiju u nekoliko bolnica, rad s pacijentima, te pomoć Crvenom križu Hong Konga. Od druge polovice 2015. godine nalazim se u južnom Sudanu gdje radim na provedbi nutricionističkih projekata (za djecu mlađu od 5 godina starosti, njihove majke i šire obitelji) za američku humanitaru organizaciju Action Against Hunger«., govori Matej o svojim humanitarnim misijama.

 

IZAZOVI MISIJSKOG HUMANITARNOG RADA

 

Humanitarni rad na terenu mladima se može učiniti privlačnim jer u sebi nosi izazov i jednu dozu avanturizma. Matej skreće pozornost da ući u humanitarni svijet nije lako, već da čovijek to mora čvrsto odlučiti, posvetiti se i biti spreman na rizike i opasnosti.

»Interes za humanitarni rad je vjerojatno puno veći nego što mislimo, međutim mogućnosti su ograničene. Nije lako doći do toga. Ne postoji netko kome se možete javiti, pa će vam oni to lako omogućiti. Prvi korak je odlučiti da je to nešto što stvarno želite i nakon toga donositi odluke koje će vas voditi u tom smjeru. Iznenadit ćete se koliko vrata će se otvoriti ukoliko ostanete ustrajni. Dobar savjet, istrajnost, strpljenje, borba, velika želja, znanje i iskustvo drugih ljudi će vam biti najbolji saveznici na tom putu.  Ponekad uvjeti života mogu biti prilično oskudni, i vrlo opasni ako se nalazite na područjima zahvaćenim ratom. Možete se razboljeti, npr. od malarije koju prebolite desetak puta (u mom slučaju). Odvojeni ste od obitelji, a tu su i druge žrtve koje ovakav način života zahtijeva od vas. Definitivno to nije posao za svakoga. 

Svaki put kada se suočimo s teškom situacijom, čovjek ima potrebu vratiti se tamo gdje je siguran, gde ima podršku u obiteljski dom. I sam sam bio u takvim situacijama, ali bez obzira na opasnosti, uvjerenje da je to što radim ispravno i vrijedno mog truda i na kraju nečijeg života, čini da prepreke nestanu i da nastavim dalje. Nedavno sam osnovao svoju humanitarnu organizaciju Africana koja trenutačno radi u Tanzaniji na projektima vezanim za zdravstvo, zaštitu djece, inkluziju djece s invaliditetom u društvo i borbu protiv siromaštva. Iako je sve u začecima, nadam se da ću se tome posvijetiti nakon misije u južnom Sudanu«.

Matej je odlučio život posvijetiti humanitarnom radu pomažući ljudima širom svijeta. Međutim, ako hoćemo pomoći ne trebamo otići u Afriku. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i vidjeti kako oko nas ima puno ljudi u potrebi. Ili za početak, možemo jednostavno biti dobri jedni prema drugima, bez toga da od lijepe riječi očekujemo neku nagradu.