Arhiv tekstova

Srbijanski javni prostor, kao i u vrijeme olovnih devedesetih, vrvi ružnim etiketama, koje se šire poput zaraze.   U nedostatku argumenata, kada se protivnik želi diskreditirati, zalijepi mu se etiketa i označi se kao ustaša, komunjara, lopov ili udbaš. Negativnim etiketama pribjegavaju mnogi ovdašnji političari, ali i javne osobe, a takve etikete medijski plasiraju pojedini tabloidi i razne televizije, koji su i sami proizvođači negativnih etiketa. Ne zaboravimo pri ovome kako su novine i elektronički mediji instrument bez presedana za formiranje javnog mnijenja. Cilj je zapravo isti: označiti određene ljude kao nepodobne, izbaciti ih iz »igre«, učiniti ih manje vrijednim. Osim etiketiranja ljudi, etiketiraju se i određene institucije. Mnogo je onih koji su zbog negativnog etiketiranja ne samo gubili posao i ugled, nego i glavu. 

Prisjetimo se ne tako davne prošlosti. U vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije za patriote su bili proglašeni Željko Ražnatović i Milorad Ulemek, a etiketa izdajnika srpstva prilijepljena je brojnim intelektualcima, među ostalima i Srđi Popoviću, Vojinu Dimitrijeviću, Biljani Kovačević Vučo, Ljubiši Rajiću, Bori Ćosiću... Prošle je godine napravljen i popis 30 najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim osobama, koji je sastavio SNP Naši. Na tom su se popisu našli i Svestislav Basara, Mirjana Karanović, Žarko Korać, Goran Marković, Biljana Srbljanović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Latinka Perović, Borka Pavićević...

Svuda »ustaše«

 

Etiketirati nekog kao ustašu prilično se odomaćilo u Srbiji. Kao ustaše devedesetih su godina etiketirani i Srbi. Zvuči suludo, ali evo kako o tom vremenu govori Bogdan Bogdanović za list Nedjelja, studenoga 1990., intelektualac koji je također etiketiran kao ustaša: »Baca nam se u lice bezočna prijetnja – batalite vi istinu, istina je ono što vam mi kažemo! U Beogradu smo do te mjere izloženi pritisku tvrdog lagarenja, tvrdih, džombastih obmana da je teško ne prisjetiti se dr. Goebelsa«. Prisjetimo se još malo i ne tako davne prošlosti. U selu Hrtkovci, gdje su prema popisu iz 1991. Hrvati činili 40 posto od ukupnog broja stanovnika, na mitingu 6. svibnja 1992. Vojislav Šešelj je pročitao imena 17 mještana Hrvata za koje je tvrdio kako su članovi Zbora narodne garde i da se slažu s »progonom« Srba iz Hrvatske. Njima je zaprijećeno da isele, a što jest bio početak progona nesrpskog stanovništva iz vojvođanskog dijela Srijema. Etiketiranje? Surovo, zločinačko! U Hrtkovicma prema popisu stanovništva iz 2002. godine živi tek 7,46 posto Hrvata. 

Etiketiranja ovdašnjih Hrvata kao ustaša su brojna, koliko je samo boje potrošeno na ispisivanje poruke: »Ustaše, napolje!«, a nedavno su srbijanski tabloidi objavili i naslove poput: »Ustaški udar na Srbiju« ili »Protestna nota: kao u doba Pavelića«, povodom migrantske krize. Nazdravlje. Miksati premijera Milanovića s fašizmom jest bedasta glupost, ali glede namjere, jest inteligentna manipulacija. Takvo etiketiranje, iracionalnim mehanizmom u glavama brojnih pojedinaca, često se automatski prelijeva i na jedan cijeli narod – hrvatski. Kako novine odavno više nisu pasivni kontejner za događaje koji u njega ulaze, već aktivni pokretač traganja, koje razotkriva pozadine događaja, i mene interesira što je uzrok negativnog etiketiranja, kao efikasnog načina manipulacije. Odgovora je sigurno mnogo, dakle, različitih. Jedan od odgovora su i riječi Bogdana Bogdanovića, rečene u razgovoru za Start davne 1988. godine: »Jedna od osobina tog našeg primitivnog mentaliteta jest i porazno uskraćivanje prava na osobnost, neprihvaćanje osobnosti, naročito ako je drukčija, druga, drugoslovna. Ako niste ‘naš čovjek’, niste čovjek uopće.« 

 

Proizvoljni transfer značenja riječi

 

Postoje i etikete s kojima se susrećemo svaki dan, otisnute su na proizvodima. Varijante su razne, šarolikog dizajna, proizvodnja takvih etiketa je biznis i one imaju industrijsko-trgovačko značenje. Zamislite život u kojem bi se etikete lijepile samo na stvari...

No, pođimo redom glede negativnog etiketiranja osoba. Postoji etiketiranje koje se zove globalno, a karakterizira ga negativno vrednovanje jedne specifične osobine, ponašanja ili aktivnosti neke osobe, nakon čega takvu procjenu proširujemo na čitavu osobu. Primjera je mnogo, evo jednog: ako netko padne na ispitu pa ga etiketirate kao glupog, to jedino može dovesti do samopodcjenjivanja te osobe ili njenog obrambenog ponašanja, ali i do depresije te mlade osobe. Olako se lijepe etikete, poput one: ona je neurotičarka. Također je rašireno i etiketiranje samoga sebe. Opće je poznati primjer sadržan u rečenici: moj brak je katastrofa. Rješenja za nadvladavanje negativnog globalnog etiketiranja općim oznakama su jednostavna. U slučaju kada vaše dijete ne položi ispit, trebali biste ga motivirati i ukazati: razmisli malo, možda trebaš više učiti. 

O etiketama koje su danas sve više u uporabi, a koje se zalijepe pojedinim ljudima, razgovarali smo s novinarom Ljubomirom Živkovim. 

»Lijepljene etiketa je zanat najstariji. U osnovnoj školi već pljušte uvrede, u moje vrijeme, dakle prije pedeset pet godina, bilo je: izdajica, drveni advokat, filozof!; ukoliko je onaj tko titulu smisli i izgovori dovoljno rječit ili da kažemo karizmatičan, pridobit će dovoljno pristaša i ocrnjivanje ili omalovažavanje će uspjeti. Etiketiranje je lako i besplatno, autoru oduzima pola minute razmišljanja: koju bih iz kompleta priručnih uvreda priljepio na čije čelo? Etiketiranje se zasniva najviše na tome što pojmovi nisu određeni: pod izdajicom možete podrazumijevati što god vam drago: čovjeka koji je odao hajduka sakrivenog u vajatu, osobu koja je izigrala nečije povjerenje, osobu koja je odstupila od negdašnjih zajedničkih vrednota, može nešto četvrto, peto... Nema u etiketiranju dokaznog postupka, ne traži se dokazni materijal, nisu potrebni očevici, sudski vještaci, forenzičari, etiketiranje je presuda prijekog i samoproglašenog suda, kad ti je netko priljepi to je kao da te je leprozni bolesnik filmski poljubio, zaražen si i gledaj kako ćeš podnijeti inkubaciju i daljnji tijek bolesti«, kaže Živkov.

Umjesto otpora građana i neprihvaćanja negativnih   etiketa, medijski sadržaji etiketiranja se prihvaćaju u ne malom broju od strane konzumenata. Tijekom razgovora, pitao sam Živkova o praksi proizvoljnog transfera značenja riječi ustaša.

»U etiketiranju ima proizvoljnog transfera značenja riječi. Ako je u Srbiji riječ ’ustaša’ neka vrsta zamjene za riječ ’neprijatelj’, ’dušmanin’ ili ’zločinac’, onda će ona ući u opticaj, iako među tim pojmovima ima razlike: imamo i neprijatelje koji nisu ustaše, ali je svaki ustaša i neprijatelj, dušmanin i zlikovac – može dakle fino poslužiti!, a navijači je mogu u Beogradu uzvikivati sucu koji nije ustaša, koji je Srbin, koji sudi na utakmici gdje snage odmjeravaju dva srpska tima, ako jedna tribina smatra da su njihovi ljubimci oštećeni, oni će mu vikati ’ustašo’. Ako se ne varam i predsjednik Nikolić je prije nego što se zapredsjedničio govorio kako je Boris Tadić ustaša, možda je samo htio reći da potonji nije dobar Srbin.«

Jedno od pitanja u svezi s etiketiranjem koje me odavno kopka jest kako objasniti, ako se to uopće može objasniti, da u negativne etikete, ovdje i sada, spada, i to ne od danas, i odrednica – seljak?

»Seljak je stari, dobri, provjereni način omalovažavanja, koristi se i ’seljačina’, ili ’ljakse’, zasniva se na pretpostavci da primitivizam stanuje u selu, odakle se tu i tamo iskrade, preruši se i ide po gradu, ali ga rođeni građani nepogrešivo prepoznaju i vraćaju ga tamo gdje mu je mjesto«, kaže Živkov.

 

Jedna subotička, lo-kalna etiketa

 

Olovnih devedestih godina godina u Subotici, imali smo svoja geta, lokale Gustav i Speak easy, gdje su se okupljali književnici, slikari, novinari, glumice i glumci, rokenrol glazbenici. Živjeli smo tada u duhovnom getu, jednim dijelom kod svojih kuća, a jednim dijelom u tim lokalima, kao mjestima sastajališta. Živjeti u getu nije lagodno. Uvijek se osjeća pritisak iz vana, prijetnja. Ipak, bili smo zaštićeni u tim mjestima susreta, kao u nekakvom magijskom krugu, a u stvari štitilo nas je ozračje i prije svega duhovni sadržaj tih mjesta koji su stvarale osobe. Tako je većina nas u to vrijeme uspjela sačuvati zdrav razum. Ludilo je bilo svugdje oko nas i htjelo nas je usisati. 

O tom vremenu Bora Ćosić je napisao i sljedeće u knjizi Barokno oko: »Zemlju koja je bila moja, okupirao je njen vlastiti narod, dio po dio i do posljednje zamisli koju jedna zemlja, još neosvojena, prije svog osvajanja u sebi može imati«. Naravno, etiketa tih lokala nije izostala, koji su etiketirani kao okupljališta narkomana. Mogli ste u tim lokalima tijekom jedne večeri razgovarati s književnicima Lazarom Merkovićem, Vojislavom Sekeljem, sociolozima Zlatkom Šramom i Dušanom Torbicom, profesorom Tomislavom Žigmanovom, s umjetnicima Spartakom Dulićem i Miroslavom Mandićem, redateljem Kokanom Mladenovićem, političkim aktivistom Đorđem Subotićem... Jedan narkoman veći od drugog, zar ne!? No, etiketa je »etiketa«, a pri ovoj temi u jedno sam siguran: etiketiranje je štetna mentalna navika.

 

Etiketa fašista – frazeologija ili upozorenje?

 

Ta etiketa – narkomani, ipak je samo luk i voda spram prozivačke etikete – fašist. Prišiva li se danas ta etiketa nekima, najčešće od onih koji su vrednote kozmopolitizma, interkulturalizma, antirasizma, antifašizma, egalitarizma, tolerancije, dakle tečevine demokracije, ustvari instrumentalizirali u političke svrhe? 

»Takav oblik antifašizma, zastrašivanja, nastoji riješiti sve probleme etiketiranjem i zastrašivanjem političkih oporbenjaka, neistomišljenika dominantnog sustava, nazivajući ih fašistima. U tom svijetu mržnje i slogana umjesto civiliziranih rasprava, Habermasovog konverzacijskog djelovanja, prevladava intelektualni rat koji obnavlja totalitarne metode prozivanja, kriminalizacije, diskvalifikacije, procesa itd.«, napisao je politolog Jure Vujić na Večernjakovoj blog sferi.

Mišljenja, kao i uvijek, ima raznih. Tako Slobodan Radosavljević u tekstu objavljenom u internetskom magazinu za liberalnu Srbiju Katalaksija, piše i sljedeće: »Osuđivati fašizam je vjerojatno najlagodnije političko deklariranje u civiliziranom svijetu: ’fašizam’ je diskurzivna kvalifikacija čija se upotrebna suština iscrpljuje u funkciji diskvalifikacije entiteta na koji se referira – najjednostavnije moguće isključivanje prostim etiketiranjem.« 

Razgovor s Ljubomirom Živkovom nastavili smo o ovoj prozivačkoj etiketi – fašist.

»Odaberite desetero građana nasumice i pitajte ih što je fašizam, dobit ćete pet ili šest međusobno proturječnih, plitkih, pogrešnih, glupih odgovora, dok troje ili četvero neće biti u stanju svojim riječima opisati fašizam. S ovim pojmom imamo dvostruki problem: jedni olako svoje neistomišljenike ocrnjuju kao fašiste, drugi pak ne umiju prepoznati fašizam, jer taj pojam vezuju samo za kukasti križ, za određeni dizajn kacige, odore, za motocikl s prikolicom i za vučjake koji predvode potjeru za ranjenim pripadnikom pokreta otpora. A fašizam može biti odjeven u kakvo vam drago ruho, on nije likovna kategorija i nemaju Nijemci na njega nikakvu tapiju. Oni ga čak danas bolje nego mi prepoznaju, koliko god se fašisti izdavali za nešto drugo.« 

Uslijedilo je i pitanje: je li u stvari današnji antifašizam tek sredstvo za marginaliziranje političkih neistomišljenika, predstavljanjem fiktivnih prijetnji crnokošuljaških aveti prošlosti, koje omogućuje prekrivanje aktualnih problema u određenim društvima? Je li to danas tek frazeologija kojom se nastoji prekriti porast siromaštva u cijelome svijetu?

»Ako mene pitate, u Srbiji i u Hrvatskoj danas imamo pokrete, pa i konkretne poteze vladajuće klase, koji imaju elemente fašizma: gdje se pripadnicima vlastite nacije gleda kroz prste za zločine počinjene nad pripadnicima drugog naroda ili nad ideološkim protivnicima; kad rehabilitiramo i slavimo osobe koje su za vrijeme rata tamanile civile druge nacije ili vjere, mi uzdižemo vlastitu naciju na razinu više rase; u ime čistote te rase, te neupitne svetinje, tzv. zlikovci su smjeli i štoviše morali uzeti na sebe grijeh ubojstva, masovnog ubijanja, istrebljivanja i sličnoga. 

Osobno smatram svojom dužnošću prepoznati i razotkrivati fašizam; time ne pokušavam umanjiti činjenicu da je siromašnih ljudi sve više, dapače, ja u okviru svojih mogućnosti ukazujem na krajnje nepravednu i neizdržljivu raspodjelu onoga što ovaj planet, kakav je da je, ipak pruža.

Istina je da se pojedinci i grupe bogate, jedni na račun svog fašizma, drugi na račun antifašizma, netko je unovčio i izbjegličku krizu, netko zaradi na zemljotresu, etničkom čišćenju, netko se izdržava time što drži stranu kršćanstvu, netko zarađuje na tome što kršćanstvo podriva, tako je sa svakom bogovjetnom pojavom, po mojemu mišljenju, ta tehnika okretanja svega živog, pa dakle i antifašizma na vlastitu vodenicu - ‘ja sam antifašist, red je da mi se za tu moju ispravnost i za moje vječito stražarenje i razotkrivanje novofašista dobro plati!’, ne spada u razgovor o etiketima, nego bi prije tema imala biti obrađena u Općoj teoriji manipulacije, mimikrije i promišljenog, takoreći na znanost oslonjenog obmanjivanja lakovjeraca. Taj bih predmet mogao predložiti našem cijenjenom Sveučilištu, te bih štoviše volio osnovati katedru kojom bih dakako osobno i rukovodio«, kaže Ljubomir Živkov.