Arhiv tekstova

I Kosovo i Europska unija teza je naših političara, koja sudeći po posljednjim događanjima i vijestima iz Bruxellesa teško »pije« vodu. Hoće li nove vijesti iz Bruxellesa dovesti do prekida pregovora s Unijom i što Srbiju u tom slučaju čeka, ili su izvjesniji daljnji razgovori s Bruxellesom i Berlinom, neke su od tema o kojima smo razgovarali s dr. sc. Ivom Viskovićem, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu. 

HR: Donedavno se govorilo kako će prva poglavlja koja će Srbija u pregovorima s Europskom unijom otvoriti biti poglavlja 23 i 24 (ljudska prava i pravosuđe). Sada je ipak to poglavlje 35. Za zemlje koje su  pristupale Europskoj uniji to je poglavlje dolazilo negdje posljednje na red. Jeste li iznenađeni što se poglavlje 35 u slučaju Srbije otvara prvo?

Bilo bi veoma problematično da kao čovjek koji se stručno bavi analizom međunarodnih odnosa, vanjskom politikom svoje zemlje i odnosima s Europskom unijom ne znam što se može očekivati. Uz to boravio sam u Njemačkoj tako da sam na licu mjesta mogao pratiti događanja, te sam znao kako je jedan od uvjeta koji je Bundestag postavio pred njemačku vladu upravo otvaranje poglavlja 35. Točno je da to poglavlje kod ostalih zemalja nije bilo među prvima i to je zapravo u njihovom slučaju bilo poglavlje koje se nazivalo ostalim pitanjima. U slučaju Srbije to je nešto drugačije. Radi se o jednom ozbiljnom pitanju, o nečemu što je iznimno teško riješiti i zato je izdvojeno u posebno poglavlje. Kod nekih zemalja to je bilo definirano kao odnosi sa susjedima, a ovdje je to izravno pitanje Kosova. Bilo je najava njemačkog Bundestaga da će se to poglavlje prvo otvarati, a Bundestag obvezuje vladu Njemačke i u tom smislu sam znao kakav je slijed događaja. Ali svi smo očekivali da će uz poglavlje 35 biti otvoreno još neko, poglavlje 32 za koje smo bili potpuno spremni, dok su poglavlja 23 i 24 trebala to pratiti.

HR: Znači li to da su naši političari svjesno izbjegavali govoriti o tome?

Istina, o tome se u javnosti nije puno govorilo, ali to već ovisi o samim medijima. Oni koji se time bave, kao što je moja kolegica Tanja Miščević iz Ureda za europske integracije i neki drugi, otvoreno su to najavljivali i trebalo ih je samo pažljivije slušati. Naravno, kada političari nešto kažu, možda ne kažu tako izravno i otvoreno kao oni koji o toj temi govore sa stručne strane. Svakome tko je htio vidjeti bilo je jasno da će se nešto ovako dogoditi.

HR: Ovih smo dana čuli kako nema novih uvjeta, konkretno, to je izjavio veleposlanik Njemačke u Beogradu, a s druge strane predstavnici vlasti pojašnjavali su kako je sve ono što je sadržano u amandmanu Njemačke zapravo put ka priznanju Kosova. Što se točno traži tim amandmanima i je li to nešto novo u odnosu na ono što je već dogovarano u Bruxellesu?

Činjenica je kako u prijedlogu koji je dan ima novina i stvari koje nisu bile pregovarane u Bruxellesu i koje za Srbiju nisu povoljne jer bi priznavanjem tih zahtjeva faktički Srbija priznala Kosovo kao državu. To je nešto što nije očekivano, jer riječ je o stvarima o kojima prethodno u dijalogu Beograda i Prištine nije dogovoreno, a ušle su kao dio pregovaračke platforme Europske unije. I na to je Srbija reagirala. Amandman Njemačke odnosi se samo na jednu stvar. Tim se amandmanom traži da se druga poglavlja ne otvaraju prije nego li se ispuni sve ono što je predviđeno u pregovaračkoj platformi za poglavlje 35. To jest novina, ali to nije prijedlog Njemačke, već Europske unije, odnosno njene službe za vanjske  poslove. U tom smislu veleposlanik Axsel Dittmann je rekao kako Njemačka nije postavila nove uvjete, ali je u svakom slučaju postavila jedan zahtjev koji je za Srbiju vrlo nezgodan, jer zapravo blokira pregovore o ostalim poglavljima. Nije realno očekivati da se zahtjevi iz pregovaračke platforme za poglavlje 35 brzo i lako ispune, što će nama vezati ruke.

HR: Može li se zapravo iz ovoga iščitati kako je Njemačka odlučna da se suštinski riješi pitanje Kosova  i da tek onda krene otvaranje pravih pregovora? 

S punom odgovornošću usuđujem se reći kako nisu svi u Njemačkoj istoga mišljenja. Naravno postoje oni koji imaju tvrđi stav prema Srbiji, za postavljanje oštrijih uvjeta, ali postoje i oni koji su na stajalištu da treba biti realističan i postavljati one zahtjeve koje Srbija može ispuniti i koji ne bi predstavljali ni unutarpolitički, a ni vanjskopolitički problem. Isto tako postoji razlika u stavovima u najbližem okruženje kancelarke Angele Merkel. Neki savjetnici su za tvrđu, a neki za mekšu liniju i očekujem da će se između njih voditi dijalog. O našoj strani ovisi koliko ćemo te ljude uspjeti uvjeriti da je trenutačni prijedlog za Srbiju vrlo nepovoljan, teško prihvatljiv (ako je ikako prihvatljiv) i da bi se trebao promijeniti. U slučaju da se uspije, vjerojatno u kontaktima na najvišoj razini, uvjeriti njemačke kreatore politike, a posebice kancelarku, da je tako nešto za Srbiju neprihvatljivo, mislim da može doći do promjene. Podsjetit ću kako su njemački predstavnici posljednjih mjeseci iskazali mnogo bolje mišljenje o onomu što se u Srbiji radi i kako se postupa po najosjetljivijim pitanjima, nego što su to radili ranije. Mislim kako više nema tvrdoće u stavu, naprotiv bilo je pohvala čak i od ljudi koji su nas ranije kritizirali. Tu vidim prostor da se s Njemačkom može razgovarati i utjecati na to da se njihov stav ublaži.

HR: Hoće li tih pregovora s Njemačkom biti?

Mislim da će sigurno Srbija to pokušati. Nisam pesimist ni u pogledu toga da će Njemačka prihvatiti te razgovore. Hoće li prihvatiti naše argumente to je drugo pitanje, to ovisi o nizu okolnosti. Podsjetit ću vas kako smo proteklih mjeseci imali niz njemačkih pohvala vezano za izbjegličku krizu i po mom mišljenju to nam donosi niz pozitivnih poena u njemačkoj javnosti i političkom establišmentu. U ovom trenutku Njemačka nije narogušena protiv Srbije, naprotiv. Može se zato očekivati da će prihvatiti dijalog, možda neće prihvatiti sve naše zahtjeve, ali očekujem da neke ipak prihvate.

HR: Srpski patrijarh Irinej je rekao: »Ne smijemo žrtvovati Kosovo radi Europe«, predsjednik Tomislav Nikolić: »Priznanje Kosova dovelo bi do građanskog rata«, najavljuje se i mogućnost referenduma. Gdje to sve vodi? Nisu li to prejake i prekrupne riječi koje neće donijeti nikakvo rješenje? Naprotiv.

Ljudi koji su emotivno vezani za pitanje Kosova reagiraju emotivnije nego što bi drugi očekivali. Normalno, tako nešto nije baš dobro kada dolazi od ljudi koji imaju istaknutu ulogu u društvu. Od onih sam koji smatraju kako u svakoj prilici odgovorni političari trebaju smirivati situaciju, a nikako podizati tenziju ili strasti. U tom smislu želio bih da se o ovoj temi  govori mirnije i staloženije da ne bi kod nedovoljno informiranih ljudi izazvalo paniku. S druge strane razumijem ljude koji smatraju da im  je to pitanje bitno, čak i po cijenu  prekida razgovora sa EU. To nije moje mišljenje, to nije mišljenje značajnog broja ljudi u Srbiji, ali treba biti tolerantan i prema drugačijm mišljenjima.

HR: Što se može desiti ukoliko Srbija prekine pregovore s Europskom unijom i zapravo je li tako nešto uopće izvjesno?

Prekidanje pregovora s Europskom unijom zadnja je stvar koja se smije dogoditi. U ovom trenutku tako nešto nije niti potrebno, a niti korisno za Srbiju. Kada se takav korak uradi praktički nema nazad. Ja zbog toga ne očekujem da će s naše  strane biti neke vrste reakcije koja bi išla k tome. Naprotiv, mislim kako ćemo se itekako truditi da se pregovori nastave i da ćemo se truditi da se ovaj  uvjet koji je postavljen na neki način prevlada kako bismo mogli otvarati nova poglavlja, jer za mnoga smo spremni. Mislim da pregovori s Europskom unijom neće biti prekinuti, jer ako bi se to dogodilo Srbija bi morala duboko promisliti što je njena strategija. Možemo li biti čardak ni na nebu ni na zemlji, jer teško je očekivati da Srbija bude priznata kao neutralna zemlja. Čak i kada bi se to dogodilo pitanje je koliko bi nam to koristilo. Srbija, naravno, ima različite alternative na raspolaganju, ali po mom  mišljenju nema boljeg puta za nas od integracije u Europsku uniju. Sve drugo je lošije i zbog ekonomskih, geopolitičkih, demokratskih i civilizacijskih razloga. Ne možemo od drugih očekivati niti dobiti više nego što smo dobili od Europske unije.   

HR: Ukoliko bi došlo do zastoja u pregovorima s EU, koliko bi Srbija izgubila?

Po mom uvjerenju bilo bi to jako loše, jer ne vidim da nam bilo tko drugi može više pomoći od Europske unije. Radi se ne samo o financijskim sredstvima, ne samo iz pretpristupnih fondova, već o ljudskim i demokratskim vrijednostima, standardima koje od jedne zemlje čine državu koja se smatra razvijenom demokratskom zemljom u smislu prave demokracije koja u društvu vlada. Na nekoj drugoj strani možda bismo mogli dobiti veću financijsku pomoć, ali ne bismo dobili sve te europske vrijednosti, a za Srbiju je to itekako bitno. Mislim da veliki broj ljudi to shvaća. S druge srane ulaskom u EU nama se otvara šansa da riješimo jedno od gorućih pitanja, a to je pitanje nezaposlenosti. Otvaranje novih radnih mjesta ide sporo i teško i nemojmo očekivati da će se to ubrzati. Integracije u EU omogućile bi našim ljudima da se zapošljavaju širom Europe, što je način da se riješi pitanje nezaposlenosti kod nas. Naravno nije najbolje rješenje da ljudi odlaze iz zemlje da bi našli posao, ali tako nešto se događa i u Hrvatskoj i drugim manje razvijenim članicama EU. To otvaranje takozvanog europskog tržišta radne snage je nešto što Srbiji može pomoći. Uz to strani kapital bi dolazio mnogo brže nego što je to sada slučaj, što je uvjet za gospodarski napredak i zapošljavanje.

HR: Može li eventualno prekidanje pregovora Srbiju vratiti u »paket« s ostalim zemljama zapadnog Balkana i što bi to značilo?

Tako nešto ne odgovara Srbiji i Srbija se o tome i izjasnila. Čekati sve ostale zemlje da bismo u »paketu« s njima bili primljeni nije dobro za nas, jer Srbija je ipak u nekim stvarima daleko ispred nekih drugih zemalja zapadnog Balkana. U svakom slučaju ako bi se prekinuli pregovori onda bismo potpuno izgubili šansu. Ako bi se otegla situacija može se dogoditi da neki drugi prije nas otvaraju poglavlja ili čak i završe pregovore. Mislim da bi to za Srbiju značilo samo gubljenje vremena. Svojim studentima volim reći kako je  svaki izgubljeni dan izgubljeni mjesec, svaki izgubljeni mjesec je izgubljena godina, a svaka izgubljena godina je kao izgubljeno desetljeće s obzirom na to koliko smo izgubili 90-ih godina.

HR: Postoji li opasnost da Srbiju dočeka sudbinu Turske da bude vječiti kandidat za EU?   

Iskreno mislim da ne. Turska je sama u velikoj mjeri svojim unutarpolitičkim zbivanjima, nedostatkom demokracije i poštovanja ljudskih prava bila odgovorna za to. Tako da su oni sami onemogućavali da se neka poglavlja otvore. Bilo je i onih zemalja koje su smatrale da Turska civilizacijski ne pripada Europskoj uniji. Ne mislim da je Srbija u poziciji da bude kao Turska. Ali se naravno može dogoditi da, ukoliko se ne nađe rješenje za ovako postavljenu pregovaračku platformu EU za poglavlje 35, da dugo čekamo na otvaranje nekog novog poglavlja.

HR: Jesu li i druge zemlje imale prepreka i sličnih problema pri ulasku u EU ili je Srbija tu iznimka?

Bilo je takvih slučajeva, naravno ne identičnih kao u Srbiji. Naš susjed Makedonija godinama čeka da dobije status kandidata, jer se Grčka zbog imena tome protivi. U vrijeme premijera Mečijara u Slovačkoj zemlje EU njegovu politiku nisu smatrale prihvatljivom i demokratskom za Europsku uniju i  zbog toga je Slovačka morala čekati promjenu vlasti da bi bila primljena. Postoje dakle primjeri nekih zemalja prema kojima se postupalo oštrije iz sasvim konkretnih razloga i u tom smislu Srbija nije iznimka. U javnosti bi zato trebalo izbjegavati čak i naznake da je u ovom slučaju riječ o nekakvoj mržnji prema Srbiji. To je jednostavno jedan politički stav, jer zemlje članice EU žele da se u Uniju ulazi po njihovim uvjetima. Nama naravno to nije često u interesu i otuda te razlike. 

HR: Mogu li se dati neke procjene – koji će biti sljedeći koraci Beograda, Bruxellesa, pa i Berlina?

Očekujem intenzivnu diplomatsku reakciju posebice s naše strane i mislim da to mora biti više od diplomatske ofenzive. To mora biti jedna dobro promišljena i iznimno angažirana politička akcija kojom bi se pokušalo utjecati na naše partnere u razgovorima da razumiju našu situaciju i da na neki način prilagode svoje zahtjeve. Ja sam od onih koji smatraju kako je uvijek kada se postave nerealni zahtjevi šteta obostrana. U ovom slučaju  šteta bi bila veća za nas, ali nije dobro ni za Europsku uniju. Čak i da ne dođe do katastrofičnih predviđanja, kao što su najave građanskog rata, doći će do velikog nezadovoljstva, apatije ljudi, a pokazalo kako nije lako ponovno pokrenuti ljude i stvoriti društvenu energiju koja je potrebna da se načine promjene za ulazak u EU. Izgubiti to u ovom trenutku bilo bi loše. 

HR: Može li se na Srbiju i Kosovo primijeniti »recept« nekadašnje Istočne i Zapadne Njemačke?

To jest njemačka ideja, a jedan od zagovornika te ideje je bivši veleposlanik Volfgang Ischinger. No, mislim da je to ipak bilo specifično rješenje koje je bilo sjajno pronađeno za situaciju u kojoj su bile dvije Njemačke, ali je teško primjenjivo za Srbiju i Kosovo. U njemačkom slučaju radilo se o razjedinjenosti jednog naroda koji je doista  želio živjeti zajedno. U našem slučaju radi se o dvama narodima, od kojih jedan ne želi živjeti s drugim. To je ta bitna razlika. No, način na koji je riješen odnos dvije Njemačke može biti koristan, jer se  nizom praktičnih postupaka normalizirao život običnih ljudi. Da ljudi slobodno prelaze iz jedne sredine u drugu, da ekonomski i kulturno surađuju, a da se formalno ne da priznanje. Drugim riječima Kosovo i dalje za Srbiju formalno ne bi bilo država, ali bi se razvijali najnormalniji odnosi uključujući i pitanja koja na neki način zadiru u samu državnost. To je najdelikatnije. Kako naći tu granicu. Mislim da je potrebno naći neko rješenje koje bi se oslanjalo na taj njemačko-njemački model, ali se on nikako ne može jednostavno prekopirati.