Arhiv tekstova

U voćarstvu, pa tako i u proizvodnji jabuka i bresaka, ništa novo. Ova tvrdnja Antuna Tumbasa iz Tavankuta – koja svojom formom predstavlja parafrazu naslova glasovitog Remarkovog romana – u suštini bi se mogla primijeniti i na sve ostale grane poljoprivrede, a ako ćemo i šire, onda i na sve ostale segmente društva. Recimo, nastavak poticaja za biljnu proizvodnju ili refakcija za naftu, odnosno umjetna gnojiva ni od korova, a poljoprivrednici – koji su i za mnogo parcijalnije stvari znali priprijetiti prosvjedima (otkupne cijene pšenice, suncokreta, maline, mlijeka ili svinja) – šute. Baš kao što šuti i većina društva, zadovoljna sve uočljivijim napretkom, a koji će tek uslijediti nakon što sazriju prvi plodovi stranih investicija posijanih u zemljište i u vodu.

 

Klima vraća na staro

 

»Ništa novo« u slučaju Tumbasa izgleda ovako: rod voća – od čega jabuke čine 90, a breskve 10 posto proizvodnje – na 16 jutara prepolovljen je u odnosu na prošlu godinu, a cijena ista (i za jabuke i za breskve 30 eurocenti za kilogram). Razlozi za to su također stari: vremenske prilike ovoga ljeta s dva-tri sušna i tropski topla razdoblja ostavila su posljedice i na rod i na kvalitetu voća, napose jabuke. Tumbas u razgovoru za Hrvatsku riječ kaže kako su klimatske promjene iz godine u godinu sve uočljivije, dodajući da će se zbog toga voćari vrlo brzo morati vratiti na stare uzgojne oblike, što podrazumijeva rjeđe zasade, napose na slabobujnim podlogama. Za mreže, kojih nema na svom voćnjaku, kaže kako one služe prije svega kao dobra zaštita od tuče, ali ne i od ožegotina plodova. Što se sustava za natapanje tiče, kaže da se bez njega ne može zamisliti suvremeno voćarstvo. Kod njega su, kaže, na jačim podlogama prisutni tifoni, a na slabije bujnim sustav »kap po kap«.

Tijekom 17-18 godina, koliko se bavi voćarstvom, za Tumbasa je postalo i uobičajeno korišćenje usluga stručnjaka. Kada je riječ o tretmanima, sugovornik kaže kako se kod jabuke broj špricanja godišnje kreće između 20 i 22, dok je kod breskve nešto manji. Također, kaže on, na temelju rezultata dobivenih analizom zemljišta određuje se i vrsta mineralnih gnojiva koja se svake godine upotrebljava. Osim umjetnih, Tumbas kaže kako s vremena na vrijeme koristi i stajsko gnojivo koje je zbog svojih prirodnih svojstava dragocjeno za svako zemljište.

 

Staro za novo

 

U slučaju tržišta prije bi se mogla upotrijebiti deviza »staro za novo«. Naime, kako već odavno ne postoji jači organizirani otkup domaćih prerađivača, većim voćarima tržište u Rusiji je poput »Zemlje Dembelije«. Tumbas, koji je i član Upravnog odbora »Voćka« iz Tavankuta kaže kako najveći dio proizvedenog voća preko ove zemljoradničke zadruge završi upravo na tom tržištu. Za razliku od već spomenutih klimatskih promjena, on je zadovoljan kako to funkcionira, posebno ističući činjenicu da ova zadruga radi organizirano i vrlo dobro. Tijekom više godina kako svoje proizvode prodaju u Rusiju imao je priliku primijetiti kako su se i standardi kod kupaca promijenili. Sada je već, kaže, posve normalno da u Rusiju mora ići roba isključivo najbolje kvalitete, jer svaka isporuka s oštećenjima (ožegotine, plod koji odstupa od standarda ili ga je napala bolest...) sa sobom nosi i rizik ne samo da bude slabije plaćena (obvezno) nego i da bude vraćena.

Poseban dio ove priče, bar kada je riječ o riziku, čini neplaćanje isporučene robe. Tumbas kaže da je to u slučaju trgovine s ruskim kupcima »sastavni dio posla«, jer se (posebno ranije) nerijetko događalo da kupac jednostavno ne plati robu koju je odnio. Poučeni takvim iskustvima, kaže Tumbas, i domaći su se proizvođači izvještili, pa svoje voće prodaju isključivo poznatim i provjerenim kupcima. Međutim, i pored toga, on kaže kako samo »Voćko« svake godine ostane uskraćen za 10 do 15 tisuća eura koje im ruski kupci nisu platili. Ni obraćanje odvjetničkim komorama koje se bave međunarodnim sporovima, kaže on, ne donose mnogo rezultata, jer njihovo zanimanje za slučaj« počinje tek kada iznos dosegne brojku od sto tisuća eura, pa naviše. A kako su – i pored već uhodanih mehanizama – stvari u trgovini s Rusijom zapravo pravi poligon za mahinacije možda najbolje pokazuje primjer embarga koji je Europska unija zbog rata u Ukrajini uvela prema najvećoj zemlji na svijetu i svom donedavno ogromnom trgovinskom partneru. Tumbas, naime, kaže kako je Srbija, zbog toga što nije uvela sankcije na izvoz robe u Rusiju, »otkrivena« kao zemlja pogodna za šverc voća iz Europske unije u tu zemlju. On potvrđuje da je i »Voćko« dobivao ponude za takvu vrstu »prodaje«, ali i dodaje kako se ova zemljoradnička zadruga takvim stvarima nikada nije bavila niti će se baviti.

 

Staro za novo – 2

 

Već odavno »stara priča« je i ona koja se tiče radne snage. Tumbas kaže kako je do nje sve teže doći, pa je već godinama unazad posve normalno da u vrijeme berbe u njegovim voćnjacima rade i ljudi iz Čantavira, Bačke Topole i drugih mjesta i po pedesetak kilometara udaljenih od Tavankuta. Što je još gore, kaže on, teško je doći do kvalitetne radne snage među kojima bi se našli oni na koje bi se domaćin mogao osloniti u samoj organizaciji posla. Inače, sama berba jabuka u sezoni traje oko šest tjedana, naravno pod uvjetom da su vremenske prilike pogodne za to. Što se rezidbe voća tiče, on kaže da je tu nešto lakše, jer se upravo zbog duljine ovog posla (i nekoliko mjeseci) ti problemi lakše prevladavaju.

I pored toga što je domaći otkup voća već odavno »stara priča«, Tumbas kaže da plodovi koji svojom kvalitetom ne zadovoljavaju standarde tržišta u Rusiji također bez problema nađu svog kupca. Kako navodi, industrijsko voće, od čega najveći dio čine jabuke, 21 član »Voćka« nosi u zadrugu otkuda se ono dalje distribuira u Mađarsku i Austriju. Takvo voće, kaže sugovornik, može se prodati »u neograničenim količinama«, vjerojatno i zbog toga što mu je cijena sedam dinara za kilogram. Naravno, dio tog voća završi i u kazanima za pečenje rakije, ali je to ipak neznatna količina u odnosu na ono što se proda kao prvoklasna ili industrijska roba. Razlog tomu je, kaže Tumbas, i zbog toga što je tržište za prodaju rakije praktično svedeno na domaći teren, a broj proizvođača (od kojih mnogi ni nisu voćari) je sve veći.