Arhiv tekstova

Lutkarsko umijeće Ljubice Suturović i Arsena Ćosića, kreativnog tandema iz Subotice, nadaleko je poznato, što najbolje potvrđuje njihov angažman u organizaciji PIF-a, Međunarodnog festivala kazališta lutaka u Zagrebu. Što se sve događalo tijekom festivalskih dana, u kojima su lutke bile u glavnim ulogama, »iz prve ruke« ispričali su nam njihovi kreatori.

Na početku razgovora o lutkama našem čitateljstvu pojasnite što je to PIF?

Arsen: Danas PIF mnogi prepoznaju kao kraticu za Puppet international festival, međutim, PIF je zapravo kratica od Pupteatra internacia festivalo nastale1968. godine kada je to bio festival predstava na esperantu. I danas nagrada za predstavu koja ima najhumaniju poruku nosi ime našeg sugrađanina i esperantista Tibora Sekelja. Inače, Grad prix festivala posvećen je Milanu Čečuku, znamenitom hrvatskom lutkaru i teoretičaru lutkarstva. Ove godine održan je 48. po redu Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, što ga čini najstarijim lutkarskim festivalom na području bivše Jugoslavije. Održava se uvijek u Zagrebu, a svake godine na njemu sudjeluje desetak kazališta s petnaestak predstava. Također, postoje i prateći programi u koje smo uključeni Ljubica i ja kao selektori i organizatori. Festival započinje svečanom povorkom koju predvodi maskota Pifko, a kreće se od Tkalčičeve ulice, preko Trga bana Josipa Jelačića do Cvjetnog trga i natrag. 

Što podrazumijeva vašu ulogu na ovom međunarodnom lutkarskom festivalu?

Arsen: PIF ima stručni savjet koji ima savjetodavni utjecaj, ravnatelja festivala koji je i ravnatelj Kulturnog centra Travno, umjetničkog selektora, koji vrši odabir predstava, a sve ostalo radimo Ljubica i ja. To uključuje organiziranje dvorana u kojima će se predstave odigravati, smještaj sudionika, organiziranje satnica, prehranu sudionika i dr. Također, organiziramo povorku i sve vanjske programe. U suradnji s prof. Livijom Kroflin, doktoricom lutkarstva na osječkoj Akademiji drame i lutkarstva vršimo odabir nekih predstava u službenoj konkurenciji, a to su najčešće predstave koje smo gledali na subotičkom festivalu dječjih kazališta ili na nekom drugom festivalu. Ove godine iz Srbije je gostovalo Kazalište mladih iz Novog Sada s predstavom Kako je izmišljeno letenje. Predstava je primljena jako dobro, čak je organizirana i reprizna predstava u Dječjem kazalištu u Dubravi.

Kako ste prvi put našli na PIF-u i što radite u pratećim programima festivala?

Arsen: Prvi put smo kao gosti bili na 35. PIF-u. U to vrijeme i ranije organizirali smo likovne radionice i radionice za izradu lutaka u Šibeniku. To se jako dopalo Josipu Forjanu, ravnatelju Kulturnog centra u Travnom koji nas je pozvao da držimo radionice na PIF-u. Prvobitno smo osmislili dvije radionice za djecu školske i predškolske dobi. Radi velikog interesa uvijek smo dodavali po još koju radionicu, tako da smo ove godine imali 8 radionica. Sad već imamo neke stalne suradnike koji očekuju radionice. Uveli smo praksu održavanja radionica za učitelje i nastavnike, a od prošle godine smo na preporuku Zlatka Boureka, tvorca crtića Baltazar, uveli i radionice za treću dob. To je bilo izuzetno iskustvo, veselo i s puno smijeha. Festival obično traje oko šest dana, a dnevno imamo po dvije do tri radionice. Radionice su prvobitno zamišljene kao dodatna aktivnost za one koji su došli na predstavu, da ukoliko imaju vremena u narednih sat vremena izrade lutku. S odgojiteljima i učiteljima smo radili lutkarske tehnike koje su zahtjevnije. Trudimo se naučiti ih profesionalnom pristupu lutki i kako izraditi lutku koja zaista funkcionira. Ove godine smo s učiteljima radili marionetu od recikliranih materijala, gdje je akcent bio na tome kako lutku postaviti na konce. U lutkarstvu je zanatski vrh odrediti lutki težište. Spojiti je na konce i omogućiti joj kretanje. To je ono što je i profesionalnim lutkarima izazov. 

Kako ste i kada prvi puta došli u kontakt s lutkama?

Ljubica: »U PU Naša radost je 1992. godine, u čast vrtića Sanda Marijanović, organiziran znanstveni skup na temu Lutke u vrtiću. Moja je zadaća bila napraviti lutkarsku predstavu s djecom. Zvala se Nevidljivi zec. Imali smo set tvorničkih lutaka, ali nam je nedostajala žabica. Djeca su me nagovorila da lutku napravim ja, a kako si odgojitelj u vrtiću ne smije dozvoliti da nešto ne zna, odlučila sam je napraviti s djecom«, otkriva nam Ljubica i nastavlja: »Od komada spužve sam pred djecom oblikovala žabicu kako sam znala, zelenu, buljavu s ogromnim crvenim ustima. Predstavu smo snimili i predstavili je na skupu. Gost skupa bio je Miša Radaković, tvorac Lutkomendije, koji je prepoznao moj talent i nakon predstave prišao mi i rekao: ‘Vi se morate baviti lutkarstvom’. Kako škola lutkarstva ne postoji na ovim prostorima, dao mi je knjigu o tome i uputio me u Dječje kazalište, gde su se u podrumu radile lutke. Tamo sam upoznala Đulu Hajnala koji je vrlo rado prenio svoje iskustvo na mene. Za mene je to bio fascinantan svijet potpuno različit od onog koji je obilježio devedesete godine. Tamo sam provela sate i sate učeći izradu lutaka. Kasnije se pridružio i Arsen, a Đusika nas je svojom energijom i nesebičnim davanjem zarazio lutkarstvom. Drugi su također prepoznali naš rad, među prvima redateljica Nina Kleflin, s kojom smo 2001. radili lutke za predstavu Mačak Marko u Dječjem kazalištu u Osijeku. To nam je bio prvi profesionalni angažman. Nakon toga došli su Šibenik i PIF Zagreb«.

Kakav je vaš odnos s lutkama?

Ljubica: »Uvijek ima onih za koje se više emotivno vežeš, ali su mi sve drage. Svaka nastaje u nekom razdoblju života i u ovisnosti od toga kako se osjećaš, tu energiju razmjenjuješ s lutkom. Znali smo raditi do kasno u noć, završavati lutke do 3-4 sata, a kazalište bi dolazilo po njih u 7 sati. Za izradu lutke treba otprilike 100 sati efektivnog rada, bez obzira na njenu veličinu i jasno je da se nju tijekom tog vremena emotivno vežeš. Bolan je oproštaj od svih lutaka, svaku sam oplakala. Utjeha mi je bila da one zapravo odlaze u neki novi život.« 

Arsen: »Lutkarstvo sam zavolio radeći lutke za predstavu Pingvin Pin kazališta u Novom Sadu, tako da su meni te lutke najdraže.«

Kako kreirate likove lutaka i na koncu same lutke?

Ljubica: »Uglavnom sami smislimo izgled lutaka, ali ponekad radimo i po tuđim kreacijama. Lutke izrađujemo za kazališta diljem regije. Ono na što smo posebno ponosni je replika  lutke Kuku Todore, koju smo izradili po narudžbi Slobodana Markovića, direktora subotičkog festivala. Ta lutka je danas u Moskvi u najvećem i najpoznatijem muzeju lutkarstva Obrascov.«