Arhiv tekstova

Nakon duže i teške drame Smrt je 17. lipnja konačno spustila pokrov na životnu pozornicu glumca Vlastimira Stojiljkovića. Ali, i taj posljednji čin biološkog trajanja – kao i uvijek kada je o velikim ljudima reč – rodio je jedan novi oblik života: osvježeno sjećanje milijuna poštovalaca na desetke njegovih uloga.

Đuza ili Rođo, kako je u javnosti bio nazivan, bio je glumac koji je svojom pojavom odavao gospodštinu i učenost, a njegov prepoznatljiv glas i dikcija i danas mogu služiti kao zvučni udžbenik pravilnog, lijepog i odmjerenog govora. Kako je, opisujući ga, rekao jedan prijatelj: »Rođo je bio glumac koji je režirao svoje uloge.« Bilo je, naravno, još takvih velikana glumišta s prostora bivše SFRJ, od kojih je svatko u svojoj karijeri ostavio originalnu masku, a Đuzi je uspjelo i u takvoj konkurenciji iza sebe ostaviti neponovljivi karakter od koga se može samo učiti.

Najveći broj njegovih fanova zna ga preko serije Pozorište u kući u kojoj je iz epizode u epizodu maestralnu tumačio lik Rodoljuba Petrovića, zeta provincijskog podrijetla u braku s Olgom (Stanislava Pešić), nasljednicom predratne starobeogradske plemenitaške loze Nikolajevičevih. To urbano remek djelo scenariste Novaka Novaka i redatelja Dejana Ćorkovića o svakodnevici jedne obitelji iz sedamdesetih godina postojeće više srednje klase ne bi bilo zamislivo bez Rođinog prepoznatljivog »Pa, Boga mu poljubim«. Ne bi, posebno djeci, bio zamisliv ni glas Patka Dače da mu ga u domaćoj sinkronizaiji nije posudio Đuza, kao što ni emisija Radio Beograda Zabavnik ne bi imala taj specifičan ton bez Rođe.

Beograđani, pa još oni stari (poput Snežane Nikolajevič) s odnjegovanom navikom odlaska u kazalište, imali su sreću gledati ga u brojnim ulogama u Beogradskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212.

Osim po dvjestotinjak uloga, Vlastimir Stojiljković ostat će upamćen po zauvijek svježoj pjesmi Devojko mala. Ta oda mladosti i ljepote popularna je od svog rođenja (1957.), a jedna od njezinih temeljnih vrlina je, ne samo da ona ne stari nego da se uz nju i njezini vršnjaci nekako podmlađuju.

Ipak, ono što je ovog velikog glumca uvijek krasilo je njegova ljudskost. Ne sjećam se nijednog njegovog intervjua ili izjave iz ne tako davnog vremena, kada su neljudi i iz njegove profesije skinuli maske i pokazali svoje pravo lice, u kom je rekao nešto nečasno. Jer, Rođo je, na sreću, stekao dovoljno iskustva da ljude o zlu poučava isključivo kroz glumu kako im ono u životu ne bi postalo karakterna osobina.