Arhiv tekstova

Ovaj znanstveni rad problematizira higijenske navike bunjevačkih Hrvata od kraja XIX. do prve polovice XX. stoljeća u gradu Subotici i okolnim salašima. Govori o higijenskim navikama ljudi, te o tome koliki su značaj žene pridavale njezi i dotjerivanju lica. Uz higijenu i kozmetiku, govori se o odjeći  kao sredstvu uljepšavanja žena. Rad je u cijelosti objavljen u zborniku Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca 2014. godine.

 

UVOD

 

Opisujući izgled bunjevačkih Hrvata (pripadnici hrvatske manjine u Vojvodini) u knjizi Bački Hrvati, dr. Ante Sekulić navodi sljedeće:

»...Muškarci su kršni, stasiti, žene pak uglavnom nižeg rasta i nježnije tjelesne građe. Čiste puti, muškarci su obično nosili brkove, a žene su plele kose u pletenice. Muški svijet nije običavao nositi bradu. U hodu bio je uspravan, ponosit. Ljepota djevojke pak brzo se gubila nakon udaje...«

Posebnu pozornost privukla mi je posljednja rečenica citata, napose zato jer su se djevojke u vrijeme do Drugog svjetskog rata, pa i kasnije, udavala mlade, što bi značilo da su već s trideset godina poružnjele. Nemoguće je utvrditi točnost navoda dr. Sekulića o brzom gubitku ljepote žena nakon udaje, međutim, ono što možemo je analizirati čimbenike koji neminovno utječu na ljepotu žene, a to su uvjeti života i radni angažman žena na salašima i u gradu, održavanje higijene tijela i odjeće, odijevanje, njega lica, korištenje preparata za uljepšavanje lica.

Istraživanje je bilo usmjereno  na Suboticu i okolicu u razdoblju od konca XIX. do kraja prve polovice XX. stoljeća. Podaci su prikupljeni u Subotici, putem otvorenog razgovora sa ženama i muškarcima starije životne dobi, od kojih su neki rođeni i odrasli u gradu, a neki su rođeni na salašu gdje su proveli djetinjstvo i dio mladosti, a sada žive u gradu. Razgovaralo se na temu održavanja higijene, te o tome što su žene činile kako bi sebe učinile ljepima. 

Ranija etnološka istraživanja (Sekulić, Černelić) koja su se bavila organizacijom života na salašima govore puno o obujmu poslova žena na salašu i njihovom položaju  u patrijarhalnim obiteljima. Također, u tekstu koji slijedi ne namjerava se govoriti o nošnji Bunjevki na način opisivanja pojedinih njezinih dijelova. Haljine se  promatraju kao simbol bogatstva, a način na koji je djevojka haljinu nosila zorno je oslikavao njezinu uredost.

U tjednom tisku Bunjevaca i Šokaca, Subotičkim novinama – bunjevačko - šokačkom nediljnom listu od 1893. do 1939. godine, nalaze se tekstovi koji govore o temi ljepote. Također, postoje i oglasi za prodaju preparata za njegu tijela, uljepšavanje, te prodaju modne odjeće. Nametnulo se pitanje: jesu  li Bunjevci – Hrvati tada koristili takve preparate?

Pretraživanjem interneta lako je saznati o modnim trendovima u svijetu od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća, te o pojavi pojedinih kozmetičkih preparata za njegu i uljepšavanje lica kao štu su ruž za usne, kreme za lice, paste za zube i sl. Jesu li  Subotičani bili u trendu, ili su se držali strogog, konzervativnog načina života koji nije tolerirao šminku i kraće haljine? 

 

1) POLOŽAJ ŽENE U BUNJEVAČKOJ OBITELJI NA SALAŠU I U GRADU

 

U drugoj polovici XIX. stoljeća u bunjevačkim obiteljima žena je u odnosu na muškarca imala podređeni položaj. Prema navodima Ante Sekulića: »Žene su bile ne samo podložne u poslušnosti ‘starešini’ nego im je položaj općenito bio teži, jer odlučivale nisu ni o čemu, pa se nisu ni udavale bez baćina dopuštenja.« Muškarci su uglavnom radili na zemlji i vodili računa o sjetvi, prodaji uroda i krupne stoke, dok je žena uglavnom boravila na salašu, što znači da su gotovo svi poslovi u kući i oko nje bili na ženi. Žene su obavljale poslove reduše (poslovi po kući): spremale, kuhale, prale rublje i glačale, šile robu, poslove stanarice (poslovi izvan kuće): kopanje i okopavanje u vrtu, uzgoj peradi. Također, tkale su platno, prele vunu, te skrbile o djeci. Žena je cijeli dan bila angažirana i imala je malo vremena za sebe. Međutim, urednost žene se cijenila, bilo da se to odnosilo na nju osobno ili na cijelo kućanstvo. Jedan od kazivača tako govori:

»Odlika žena Bunjevki je bila to da su bile veoma uredne, živeli su uredno i držali do sebe. Sačuvaj bože da ženu vide raščupanu. Ujutro kada je ustala, prvo se pomolila Bogu, sebe je dotirala ured, i onda počela s poslovima.« 

Na salašima se cijenila uredna i vrijedna kućanica. Kod odabira buduće snahe nije se primarno gledala njezina vanjska ljepota, već njezina narav i sposobnost obavljanja svih poslova u kućanstvu, te tal (miraz) koji nosi. 

Nastavit će se