Arhiv tekstova

Danas, za razliku od nekih prošlih vremena, uglavnom se svi priznaju vjernicima. Ali, po čemu se mi koji vjerujemo razlikujemo od onih koji ne vjeruju, utiče li vjera na naš svakodnevni život? Je li pravo vjerničko ponašanje sjetiti se Boga samo kad nas stignu životne nevolje?

 

VJERA U TRPLJENJU

 

Vjera znači povjerenje. Ako nekom vjerujemo imamo u njega povjerenja, a ako ne vjerujemo iz nepovjerenja odbacujemo i svaku njegovu nakanu da nam učini dobro. Ništa drugačije nije ni u odnosu s Bogom. Vjera nije samo priznati da Bog postoji, nego imati povjerenja u njega, u njegove nakane s našim životom. Ali, upravo na tome pada vjera mnogih vjernika. Kada čovjeka snađu nevolje onda se počne pitati gdje je Bog, zašto ovo ili ono, počinje preispitivati Božje nakane s njim. No, Knjiga mudrosti poučava nas da Bog s nama uvijek ima dobre nakane, tj. on nam uvijek želi dobro: »Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti« (Mudr 1, 13. 2, 23). Pisac Knjige mudrosti može nas zbuniti ovim svojim riječima, jer čovjek trpi i umire, a Bog ne, On je po svojoj naravi besmrtan. Međutim, u Isusu Kristu Bog nam pokazuje da mu nije svejedno što će biti s bilo kojim čovjekom, kako onim uglednim i u društvu važnim, tako i s onim za kojeg nitko od ljudi ne mari. Upravo to je razlog zašto je Bog postao jedan od nas, trpio i umro osjetivši na sebi svu okrutnost i okorjelost ljudskog srca, osjetivši i tjelesnu i duhovnu patnju te je na kraju u toj agoniji umro. Međutim, Isus nije došao među nas da bi trpio i umro, nego da bi nakon toga uskrsnuo i donio nam spasenje. Tako vrhunac njegove ljubavi nije u smrti, nego se ona nastavlja u uskrsnuću.

Isus je iz ljubavi prema čovjeku preuzeo na sebe bol i patnju i preobrazio je. To čini sa svakom ljudskom patnjom, preobražava je i iz nje čini nešto novo. O tome nam govori evanđelje. Umrla je kćer nadstojnika sinagoge, a Isus je oživio. U istom odlomku spominje se i žena koja je potrošila i godine i novca na svoje liječenje, a i Isus je izliječio (usp. Mk 5, 21-43). Tu su teški trenuci bola, patnje i umiranja doživjeli svoju preobrazbu i postali očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku. No, ništa nije besplatno. Isus je u trenutku izlječenja  žene osjetio kao da je »iz njega izašla sila«. Osjetio je mnogo puta, osobito na koncu svog života da ljubav prema čovjeku košta mnogo snage, strpljenja, vremena, podsmjeha, nerazumijevanja, odbacivanja te na kraju i umiranja. Bez vjere sve bi te situacije završile neuspjehom i razočarenjem. Ali, u svim tim trenucima vjerovao je sam Isus u Očevu dobrotu i svemoć, a vjerovali su i oni koji su nestrpljivo očekivali čas kada će im Gospodin iskazati svoju neizmjernu ljubav.1

 

PRIHVATITI PATNJU I PRUŽITI LJUBAV

 

Od Isusa učimo kako vjera, ljubav, ali i trpljenje idu uvijek zajedno. To nas treba voditi i u našem vjerskom životu. Prije svega vjerovati Bogu i onda kada trpimo. Bog će našu patnju preobraziti svojom ljubavlju. Patnja treba biti vrijeme potpunog predanja Bogu i iskrenog povjerenja u Njega. Kao što je mnogo puta hrabrio svoje suvremenike Isus hrabri i nas »Ne boj se! Samo vjeruj«, »Vjera te tvoja spasila«. Međutim, čovjekov je problem što su mu želje vezane samo za ovaj svijet, pa su mu molitve i očekivanja od Boga usmjerena samo na ovozemaljsko. Ali, Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi za nas želi vječnu radost, vječni život i želi nas k tom cilju usmjeriti. On vidi ono što mi ne vidimo i zna ono što mi ne znamo. Stoga mi ne možemo uvijek razumjeti njegovo djelovanje, osobito kada ono znači dopuštenje ljudske patnje. Ono što trebamo imati je povjerenje da će ta patnja biti preobražena, ako ne u ovom, onda sigurno na onom svijetu za koji se u prolaznosti ovog života pripremamo.

Važan dio te pripreme je ljubav. Vjera i ljubav jednostavno se prožimaju. Vjerujemo u Boga i ljubimo ga, tj. uzvraćamo mu ljubav, a ljubimo i drugog čovjeka, jer vjerujemo da Bog i njega ljubi jednako kao i nas same. Kao što iz vlastitog iskustva znamo, a vidimo najbolje na Isusovom primjeru, ljubav znači mnogo trpljenja i patnje. Ljubiti drugog znači zanemariti ponekad svoje želje, umrijeti sebi radi drugog. To nije jednostavno, ali čovjek vjere može to ostvariti jer ima uzor i izvor snage u Isusovoj ljubavi i njegovom umiranju koje je put u uskrsnuće.