Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Treba postavljati radikalna pitanja

Ako je točna izreka da je ime znak onog tko ga nosi, akademski slikar Spartak Dulić je pravi primjer. Snažni duh koji traži slobodu i koji opstaje sukobljujući se i motivirajući i druge da se izbore za svoje mjesto pod suncem. Potpuni individualac, koji sazrijevajući otvara nova prostranstva zajedničkih lutanja. Ukoliko ste hrabri da iskoračite iz main-streama, dobili ste odlično društvo. Bivši Subotičanin, nekadašnji ilustrator »Glasa ravnice«, postao je akademski slikar i profesor škole za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku.
 
4Niste odmah nakon srednje škole krenuli na akademiju, kako je to utjecalo da sa nekim promišljanjem uđete u umjetnost i tu izrazite sebe?
To je ispalo slučajno. Još sam u srednjoj školi radio karikature i stripove, ali nisam nikad tome ozbiljno pristupao. No, nekako je došao period i mog osobnog sazrijevanja,  promatrajući opće političke i društvene situacije oko sebe - onda sam skužio što ne želim. Tri puta sam predao prijemni za upis na fakultet, nisam odustajao. Kad vratim svoj feedback, vidim da sam htio otići odatle. Gledajući cijelu tu ekipu koja je ostala, vidio sam da se oni nisu puno pomjerili u tom nekom promišljanju ni svjetskih kretanja, a nažalost niti onog što se dogodilo na ovim prostorima. Kad sam razgovarao sa tim ljudima, vidio sam da većina nije skužila što se dogodilo. To mi je dosta čudno, da li nisu htjeli biti svjesni i prihvatiti da su tu velika zla napravljena, ili sad što ide priča da su svi isto krivi. Ja se s time ne bih složio.
 
4Znači, prvi motivi su bili protivljenje…?
Ne samo protivljenje već i promišljanje, jer protivljenje nema neki smisao. U biti, kada postavljaš radikalna pitanja onda možeš dobiti neki odgovor, kad ne postavljaš kvalitetna pitanja ne možeš dobiti ni odgovore.
 
4Vi mnogo držite do principijelnosti, i kao takvog vas poznaju. Kako biste definirali principe po kojima funkcionirate?
Ako se baviš artom iskreno, a art je iskrena stvar, tu se ne može lagati, jer ako se lažeš, možeš biti feaker neko vrijeme, ali to se pročita kad-tad i to se jednostavno ogleda i na tvom životu. Stoga jednostavno pokušavaš iskreno reagirati na neke stvari, koliko su mogućnosti, Ali to je prvi motiv, jer kakav si u životu, takav si i u artu. Jednostavno iz te priče izlazi taj princip, mada ga ne bih uzimao kao princip, tvrdu priču. Čuj, svoje stavove mijenjaš, na primjer ono što sam radio prije tri četiri godine i kojim sam se vrstama arta bavio, ta stvar je išla i razvijala se, sada je postala nešto drugo. Kada uzmem sebe kakav sam bio prije četiri-pet godina i kakav sam sad, drugačiji sam. Nešto možda znam više, nešto možda znam manje…
 
4Imali ste jednu fazu na početku sa jakim kontrastima crno-bijelo, nekim malo morbidnim motivima…
Da, to je vjerojatno povezano i sa godinama, i sa emocijama, i sa onim što ti se sve dogodi u životu, na što reagiraš. Ja sam promišljao, počeo sam prvo sa tim crtežima, tu je bilo i tog action paintinga, malo kubizma i nadrealizma, a to su klasične akademske priče. Onda kasnije analiziraš, promišljaš, radiš i onda ide onaj najteži dio. Najteži dio je kada diplomiraš, kako preživjeti poslije toga, umjetnički preživjeti. Poslije diplome treba preživjeti tih pet godina, odnosno, ako uspiješ zaboraviti sve ono što si naučio, tu akademsku priču. Znači moraš zaboraviti sve što si naučio i onda rušiti to akademsko. Moraš rušiti i tražiti svoj rukopis, svoj stav naspram nečega u kom ćeš smjeru ići. Ja nisam bio siguran hoću li ostati u Osijeku, jer smatram da sam bio sam ili sa dva-tri čovjeka, da ne bih uspio preživjeti, ali kažem, našlo se tu nas šest-sedam i jednostavno u toj komunikaciji smo jedno drugom pomagali, imali smo vezu sa Zagrebom i mislim da smo uspjeli artistički preživjeti. Treba imati  energije, treba biti u moovingu, pratiti stvar da bi radio na sebi. Jer, kada se zatvoriš u svoj svijet, a mislim da to umjetnik danas ne može, niti ima prava – ja kao nešto slikam, slikam, ali to nitko ne razumije - to je neka romantičarska priča 19. stoljeća, to više nije aktualno.  – taj koncept arta uopće više ne postoji.
 
4Kakav je koncept današnjice?
E, vidiš. Današnji koncept je zaje**na stvar. Nekada je bio problem, ne znam, Istok-Zapad, a danas ti je izgleda problem ta demokracija, odnosno ta globalizacija, odnosno problem je politika. Danas je politika svjetski problem. I mislim da umjetnost danas ide u tom smjeru. Vidimo što se događa u svjetskoj politici, a mi nismo van te svjetske politike. Ta priča Bush-Saddam! Dogodila se jedna paranoična shizofrenična situacija da ako si protiv rata, praktično si na strani Saddama. Mislim to je to baš paranoično, tako ispada. Opet, ako si za ovu priču američku, neke agresivne politike gdje se institucije mimoilaze poput Ujedinjenih nacija, tako da ti naftni lobiji i anglosaksonski kapital gazi i ruši -  ali to je danas tako - mislim da je to danas svjetski problem. Imamo tu antiglobaliste, imamo dosta toga što se danas propituje u tom smjeru demokracije, odnosno, da li se uopće pod patronatom demokracije stvorio  samo   neki paravan za moderne kolonizacije. Znači više nećemo porobljavati male sa oružjem, nego sa kreditima.
 
4Sada ste spomenuli određenu vezu koja postoji između politike i umjetnosti, i da se to reflektira i na umjetnost. 
Politika i umjetnost - vječni problem oko kojeg su se mnoga koplja lomila. Umjetnost uvijek reagira na društvo i ono je uvijek reakcija na neke stvari, artista mora uvijek biti u nekoj oporbi. Bez obzira kojoj političkoj opciji pripada: konzervativnoj, lijevoj ili desnoj, ali uvijek mora kontrolirati, kužiš. A ne mislim da to treba samo umjetnik raditi, to mora svaki građanin raditi praktički, da uvijek kontroliraš je li to to, ili nije, i da to mijenjaš. Zato kažem da je politika postala problem, jer nisu ovdje građani zbog političara, već suprotno – političar mora biti mali, sitan. On bi morao biti sluga i ponizan, a ne suprotno, ne treba građanin biti političaru sluga. A, to je na ovim prostorima dosta izraženo, no, vjerojatno, i vani, ali nisam bio vani pa to mogu pričati samo iz pretpostavke. No, vidimo da je vani ta reakcija javnosti na neke stvari uvijek žešća. Znači, ta svijest o tome, da on kao građanin čini društvo, je jača nego na ovim prostorima, jer su tu ljudi vjerojatno navikli na taj totalitarni sustav i uvijek traže nekog vođu. Mislim da je to čak i problem političkih stranaka što uvijek sve funkcionira po sistemu vođe. Imaš jednog vođu koji je u jednoj stranci i ljudi očekuju od jednog novog lika – tko je taj novi lik, tko je taj novi Tuđman, tko je taj novi Račan – koji će izvući stvar. To su apsurdi. Ne treba rješenja tražiti u pojedincima nego u programima. A to je prije svega građansko slobodno društvo, koliko se to može. 
 
4Sredstva, načini izražavanja umjetnika su tako oslobođena - to više nije samo jedno platno, to može biti neka elektronska instalacija ili materijali, performansi…
Može, može, zašto ne. Nije umjetnost samo vješanja slika za zid, nije nikad ni bila. Od pojave moderne do impresionizma, koji je završio tim tvrdim akademizmom, i koji je počeo samo svjetlo proučavati kao problem, kao estetiku, i onda kubizam koji je počeo proučavati neke druge društvene pojave, prije svega tu industrijsku revoluciju, koja je bila kada se pojavio kubizam. Kasnije, pojavom psihoanalize i Sigmunda Freuda imamo nadrealizam koji je reagirao, i to tako ide. Imamo kasnije osamdesetih u Americi pop-art. Imamo dakle Warhola  sa pojavom tih velikih supermarketa koji se praktično tek sad otvaraju kod nas. Ovdje se tek stvaraju uvjeti za pop-art, to su dosta zanimljive stvari. Na Zapadu se neke stvari već propituju, taj kapitalistički sustav oni sad pokušavaju mijenjati. A mi ovdje -  jedan se sustav srušio, mi moramo usvojiti taj zapadni sistem, a ujedno ga Zapad već propituje. I, sada je takva situacija da moramo biti dosta brzi. Ako mali narodi žele opstati, moraju biti dosta brzi i fleksibilni, a to dosta teško ide, i veliki su otpori, i ljudi nisu navikli na promjene. Teško je ljude mijenjati. Naravno, svaka promjena izaziva u ljudima osjećaj straha i neugode. E, sad kako biti u cijeloj toj priči elastičan u tom nekom likovnom jeziku?
 
4Da li je umjetnost možda taj most koji pomaže individualcu da se promjeni, ali isto tako i da svojom promjenom pomogne promjeni jedne...
To je utopistička ideja da se preko arta može mijenjati društvo. Ne može se preko arta mijenjati društvo, može se samo ukazivati na neke stvari, reagirati, ali da možeš mijenjati, to ne. Jer zamislimo sad da je taj Pariz, koji je početkom 19. stoljeća okup-ljao mnoge umjetnike, ostavio tu priču idućih sto godina. Nije mogao nastaviti sto godina. Zamisli neki grad u kojem samo umjetnici funkcioniraju, književnici, pisci - to bi bio grad luđaka, uopće ne bi mogao funkcionirati, on bi se veoma brzo urušio. Tako, da nekada je to bio Pariz, pa je nakon Drugog svjetskog rata tu priču preuzeo NewYork,  pa je raspadom istočnog i zapadnog bloka preuzeo Berlin, danas je to London, ti se centri uvijek mijenjaju. Ali da se preko arta može mijenjati društvo, to ne.
 
4Koja je vaša poruka učenicima?
Ja radim u školi, imam nastavni plan i program koji mi propisuje ministarstvo obrazovanja. Držim se nastavnog plana i programa, i to je sada isto jedna luđačka situacija da sam prije podne činovnik, a popodne umjetnik. To je jedna cik-cik shizofrenija, kao da imam prekidač u sebi, kao u Startreku, samo se teleportiram: sada sam činovnik, sad sam državni službenik, imam svoje zadatke, svoje obaveze, a onda poslijepodne si umjetnik. E, sad dokle će to trajati, nemam pojma. Najgore ako to potraje cijeli život. Ali hvala Bogu, ja se evo krijem iza institucija, radim u instituciji. To je malo smiješno, zaje**vaš iz institucije. Onda ti ne mogu reći ah, anarhist, trash… Ovako j**i ga, imaš elitističku pozadinu.
 
4Koje su još poteškoće artističkog djelovanja?
Mnogi dužnosnici korijene uvijek vuku još iz socrealizma, i dočekuju umjetnike sa onim »oh, dobrodošli omladino, evo vam partijske knjižice, bilo bi dobro da se učlanite u neku stranku, pa da se mi sa vama fotografiramo, pa da tu skupljamo dnevno-političke bodove«. Mislim da su naša društva toliko kontaminirana politikom da to, hvala, ne prihvaćam. Mada preko toga možeš najbolje prosperirati. Vidi, jedan saborski zastupnik ima mirovinu 8.000 – 9.000 kuna, a jedan akademik 3.500. Znači, ako se postavi takav sustav vrijednosti, onda je teško djelovati. Normalne su stvari postale nenormalne. Normalno je da ljudi iz nekih manjih sredina odlaze, to je kao normalno, jer on je kvalitetan. Ali, mislim da je to nenormalna situacija, zašto ti kvalitetni ljudi ne bi ostajali, zašto im se ne bi omogućilo da ostanu, jer pojedinac čini instituciju, pojedinac čini jedno društvo koje može svojim kreativnim idejama to društvo dodatno obogatiti.  
  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay