Delimir Rešicki (1960.) književnik je, esejist, rock kritičar, najznačajniji pjesnik uopće, postmodernoga hrvatskoga pjesništva. Uvršten u niz antologija i pregleda hrvatske poezije i proze. Kao samostalne knjige objelodanio: »Gnomi« (poezija), Zagreb, 1985., »Tišina« (tekstualna potraga), Osijek, 1985., »Sretne ulice« (poezija), Osijek, 1987., »Die, die my darling« (poezija), Zagreb, 1990., »Sagrada familia« (proza), Zagreb, 1993., »Ogledi o tuzi« (esejistika), Zagreb-Osijek, 1995., »Knjiga o anđelima« (poezija), Zagreb, 1997., »Bližnji« (prikazi i ogledi) Osijek, 1998.
Mjesto koje danas zauzima poezija i proza Delimira Rešickog, mjesto je poetičkog oslonca mnogih mlađih autora prijelaza osamdesetih u devedesete. Rešicki u svojim pjesmama pokazuje izniman osjećaj za spajanje fluidne blagosti i intenzivne, gotovo tragične tamnosti. Taj će susret tamnoga i intenzivnoga s blagošću, utjeloviti poetiku prve mu zbirke pjesama, naslovljene »Gnomi«, dok se njegova sljedeća knjiga »Tišina«, dade prepoznati kao jedno od rijetkih mjesta u književnosti osamdesetih, na kojemu se pohranjuju i tragovi A. B. Šimića i rock and rolla. Posebnu pozornost izazvala je zbirka »Sretne ulice«, nakon koje je uslijedio već spomenuti niz odgovora drugih autora na snažnu i inspirativnu intermedijalnu vrpcu, koju je nudila ta knjiga. Književnost koja nastaje krajem stoljeća rezultat je kondenziranja iskustava medija, te se sve više govori o transmedijalnosti kao pojmu koji podrazumijeva korespondenciju literatura »ne samo s vizualnim medijima, već i sa svim drugim oblicima medijski posredovane stvarnosti uz izravno referiranje na zbilju«, kako piše Sanja Jukić u svom tekstu »Transmedijalnost u poetici Delimira Rešickog«. U istom tekstu upozorila je na korespondenciju s audiovizualnim medijima (rock.glazba, film, video), te načelo citatnosti, kao temeljna načela gradnje tekstova ovog spisatelja. U njegovoj književnoj proizvodnji postoji tendencija žanrovske nedefiniranosti tekstova i intertekstualna pozicija, te fragmentarnost iskaza. Poetika Rešickog upućuje na sinkretizam postmodernoga vremena i njegovu sklonost detabuiranju. Za razumijevanje ovakovoga koncepta poezije i proze, potrebno je uputiti na situaciju u književnosti za koju Branko Čegec kaže da je zahvaćena procesom među-žanrovskoga prožimanja, te »da smo sve bliži situaciji kada ćemo morati češće govoriti o sintetičkoj literarnoj vrsti, u kojoj ćemo prepoznavati naučene simptome, ali koje nećemo moći jednostavno zvati romanom, pjesmom ili pričom«.
Delimir Rešicki je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva. Živi u Osijeku.
SRETNE ULICE
II.
ovaj je trg
maloumni trgovački papir
sumrak tek repetiran plebiscit svjetlosti
mirno
mekim šumovima erotičnog šinjela
potpisan u tvojim prohladnim venama
tamo gdje prestaje đubrište
niču montažne cvjećarne
u kojima se prodaju nezaboravna slova:
tvoje sunčane naočale
ekstatičan rafal
umilna gitareska ljeta
njegov dugi, dugi revolverski poljubac
uspavan na barikadama
kiromant con bendit
u barkama tvoje usne
na otvorenoj pučini
IV.
na svome hrbatu
po svojim stegnima
u haustoru u komu su klinci
vulvu naslikali kao romboid
kineskog zmaja po sredini svemira
u koga se vinula valera
na svome stomaku
po svojim očima
po zemljovidima mehaničara
koji putuju zemljom
otkupljujući užad
satkanu od tvojih bespolnih glasnica
na svome potiljku
po aortama ljubavnika
u kojima ključaju
taximetri otmjene prostitucije
kada suludi sekreti jeseni
plaču u očima prodavača kino karata
za brončanim prahom božanske grete
koja cijele noći obilazi napuštenu dvoranu i
s ulegnutih stolica
otire tragove svojih usana
i nikada neće umrijeti
na formularima u čijim se pagodama
specijalno testiraju inteligencija i
kičmena moždina
po grilandama i gondolama
smirenim
slikovnicama predgrađa
sasvim blizu k tebi
kako bih mogao gledati
kako se u teškim mukama
ispod mirne površine vode
rađaju koralji i genocid
zato napiši, napiši me
bilo čime ulico
pisati znači depilirati
tvoje podatne jezike
Pripremio: Z. S.
