Arhiv tekstova

Kada se počne pričati o vjeri, većina ljudi reći će kako vjeruje, kako ima snažnu i čvrstu vjeru. Međutim, kada nastupe kušnje vjera posustane pa se ispostavi da nije ni približno velika koliko smo mislili da jeste. Tako je bilo i s vjerom apostola.

 

KUŠNJA VJERE 

UČENIKA

 

Za vrijeme Isusovog javnog djelovanja njegovi učenici su u mnogo situacija bili svjedoci njegovih čudesa. Čuli su mnoštvo njegovih propovijedi, mnoštvo njegovih prispodoba koje im je on često tumačio nasamo kako ne bi ostali zbunjeni. Tako im je razotkrivao svoj identitet. Oni su vjerovali u njega i zato su ga slijedili. Međutim, Isus je odlučio prokušati njihovu vjeru. Evanđelja nam opisuju događaj kada su Isus i njegovi učenici krenuli lađom na drugu stranu jezera. Dok su plovili Isus je zaspao, zadesila ih je strašna oluja, toliko velika da su učenici mislili kako će ih potopiti valovi. Uplašeni za svoje živote stali su ga buditi prigovarajući mu što spava dok im svima prijeti smrtna opasnost (usp. Mk 4, 35-41). No, ta je opasnost bila kušnja njihove vjere na kojoj su pali, zato ih Isus prekorava: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4, 40)

Dok su Isusa pratili i slušali njegovo naučavanje, dok su promatrali kako ozdravlja, kako iskazuje milosrđe odbačenima, bilo im je posve jednostavno i lako vjerovati. Ali, vjera da bi se pokazala kao prava mora biti iskušana. Kušnja na koju je njihova vjera stavljena bila je velika, ali i milosti koje su primili kao učenici Kristovi također su bile velike, kao i zadaci koji će ih u budućnosti čekati. Zato i njihova vjera mora biti snažna. Pokazatelj manjkavosti njihove vjere je strah koji oni u trenutku opasnosti osjećaju iako je Isus bio s njima. Dakle, da su vjerovali ne bi se bojali. To je ono što ih Isus želi poučiti, vjera je  osjećaj sigurnosti zbog Gospodinove prisutnosti. Ova kušnja koju Isus stavlja pred svoje učenike bila im je istovremeno i poduka da su sigurni jer je on među njima, kakve god opasnosti prijetile. »Drugim riječima, vjera i strah se isključuju i on je želio da učenici prođu tu školu. On sam kao čovjek dijelio je ljudski strah, proživljavao ga je u Getsemaniju, ali ga je predanjem u volju Očevu i nadvladao. Kao Uskrsli on je pobjednik nad svime što ugrožava ljudski život i zato donosi mir preplašenim učenicima.«

 

VJERA KRŠĆANA

 

Od samih početaka Crkve, pa do danas kršćani kao Isusovih učenici i nasljedovatelji trebaju imati snažnu i nepokolebljivu vjeru koja odolijeva svim kušnjama. A kroz povijest Crkve kušnji je bilo mnogo. Crkva je prolazila kroz mnoge oluje progona kada su se oni koji slijede Isusa nalazili u stalnoj smrtnoj opasnosti, kroz oluje krivovjerja koje su je iznutra razdirale, pa i danas svojevrsnu oluju suvremenih gibanja, individualizma, pluralizma, sekularizma i sl., koje iskušavaju vjeru suvremenog čovjeka jednako snažno kao što je oluja iskušala vjeru Isusovih učenika.

Međutim, najveća kušnja vjere za današnjeg čovjeka je težina svakodnevnog života. Siromaštvo, bolest, loši obiteljski odnosi sve su okolnosti u kojima se čovjek, koji sebe smatra vjernikom, pita gdje je Isus, obuzima ga strah pred neizvjesnošću. Ali, vidjeli smo na primjeru kušnje učenika da je upravo taj strah pokazatelj nedostatka vjere, ili njene krhkosti. No, ona mora biti snažna, nepokolebljiva kao što je bila vjera mučenika. Različite opasnosti izazivaju u čovjeku strah, jer je to u njegovoj prirodi, no po uzoru na Isusa taj strah treba predati volji Očevoj i tako dopustiti vjeri da ga prevlada.

Vjera je povjerenje u Boga kakvo je imao Abraham kada se zaputio u nepoznato prema Božjem nalogu. Na tom putu naišao je na mnoge teškoće, neizvjesnost bila je njegova pratiteljica, ali ga je vjera pokretala. Takvu vjeru imala je i Marija kada je pristala da bude majka Sina Božjeg. Zato su nam oni danas ostali kao najveći uzori vjere, uzori neizmjernog povjerenja u Boga, osobito u životnim trenucima koji su izvan ljudske kontrole.

No, kao što je u svemu nestalan i slab, čovjek je takav i u vjeri. Lako je o njenoj snazi i veličini pričati dok sve u životu ide glatko. Nedaće su ono što je prokušava. Iako smo sjeme vjere kao dar svi primili od Boga, svatko ga je drugačije razvijao. Na vjeri treba raditi, ona se mora izgrađivati da uzraste do veličine koja neće pasti na prvoj kušnji, a ako i padne, koja će se oporaviti i opet biti čovjekov pozitivan odgovor na pruženu ljubav Božju.