Arhiv tekstova

Dogodilo se to jednog poslijepodneva. Gledala sam TV kad mi je mama ljutito prišla i počela vikati na mene. Nisam je jasno razumjela jer se i TV čuo istovremeno, ali sam razabrala da je pričala o lektiri. Poslije kratkog vremena mama se smirila, a potom ugasila TV. Dala mi je jaknu i člansku iskaznicu od knjižnice. Shvatila sam da želi da odem po lektiru. Uzdahnula sam, malo se namrštila i potom krenula. Usput sam svratila na sladoled i malo se zadržala, ali ne duže od 20 minuta. No, ipak je bilo dosta kasno. Polako sam ušla u knjižnicu i počela razgledati knjige. Nisam nalazila ništa zanimljivo pri ulazu u knjižnicu pa sam ušla malo dublje u prostoriju. Minute su samo prolazile, a ljudi u knjižnici je bilo sve manje. Uskoro sam bila jedina osoba u knjižnici pored knjižničarke, ali to se ubrzo promijenilo. Kad sam se spremala da odnesem knjigu knjižničarki, svjetla su se ugasila. Malo sam se uplašila, ali sam se sjetila da bi nestanak struje bilo logično objašnjenje. Krenula sam k izlazu, ali vrata se nisu mogla otvoriti, pored toga, nigdje nije bilo knjižničarke. Shvatila sam da sam zarobljena u knjižnici!

Počela sam paničariti. Lupala sam vrata, prozore i vikala iz sveg glasa, ali nitko nije dolazio. Pala sam na pod, počela plakati i zamišljati sve najgore stvari koje bi se mogle dogoditi. Pomislila sam da ću umrijeti od gladi, da me nikada neće naći i još dosta grozota. Plakala sam, rekla bih, pola sata, pa sam se pribrala. Shvatila sam da mi plakanje neće pomoći, iako je to tada bila najbolja opcija pa sam počela tražiti prekidač. Uskoro sam ga našla i upalila svjetlo. Odjednom nije sve bilo tako crno, bukvalno. Zatim mi je osmijeh prekrio lice čim sam ugledala knjižničarkino računalo. Odmah sam sjela na stolicu i upalila ga. Nažalost, imao je Windows xp i nije imao igrice. Moja sljedeća opcija bila je, spala sam stvarno nisko, čitanje knjiga. Stala sam ispred svih tih knjiga i nijemo ih gledala. Bilo ih je više od 1.000.000 rekla bih, (dobro, možda manje). Osvrtala sam se oko sebe i svuda su bile knjige, knjige i samo knjige. Tog trena mi je zapao za oko odjeljak gdje su bili stripovi. »Ovo možda bude i zanimljivo«, pomislila sam. To zapravo i jeste bilo zanimljivo. Bilo je raznih stripova: ljubavnih, kriminalističkih, akcijskih... Kad su mi stripovi dosadili, otišla sam u odjeljak s romanima. Te knjige su bile još zanimljivije. Pročitala sam roman (ljubavni) od 300 strana za sat vremena!

Kako je vrijeme prolazilo, suze iz mojih očiju su nestajale, a osmijeh i uzbuđenje je raslo. Čitala sam i čitala... Začudilo me što me glava nije zaboljela od toga. Iskreno, na tulumu bih se zabavila, ali ovo je bilo još bolje! Kako je vrijeme prolazilo, naišla sam i na knjigu za lektiru. Bila je velika, od 500 stranica sa zlatnim koricama. Oči su mi zasjale kad sam je ugledala. »Toliko detalja, toliko avantura...«, rekla sam. Polako i pažljivo sam je spustila na stol, ali baš kad sam se spremala da je otvorim, jarko svjetlo mi je opeklo oči. To je bilo svjetlo dana koje je ulazilo kroz ulazna vrata, a ispred njega je bila ta sjena. Protrljala sam oči i vidjela da je ta sjena ustvari knjižničarka. Bez razmišljanja je potrčala k meni i počela mi se ispričavati. Rekla je da će uraditi sve da joj oprostim, a ja, ja sam imala nešto na umu. Tako sam se toga jutra vratila kući s lektirom i VIP članskom iskaznicom za knjižnicu.

Ivana Imrić, 

6. h, OŠ Matko Vuković,

Subotica