Arhiv tekstova

Kada u svibnju, mnogima omiljenom mjesecu, drveće i ukrasno šipražje procvjeta, subotičkim ulicama šire se intenzivni mirisi cvjetova bazge (zove) i bagrema (drača), ali i – divlje masline. Činilo se kako je opojan miris ove samonikle biljke žutih cvjetova i sitnih plodova nestao proteklih desetljeća s gradskih ulica, i mlađe generacije ga manje pamte, ali nije. Jedno drvo divlje masline u blizini Radijalca, u Ulici Dušana Petrovića, intenzivni miris svojih cvjetova u svibnju širi i na okolne ulice. Neobičnog je stabla, pri dnu razdvojenog u dva, te u vrhu ponovno sastavljenog, čime oblikom podsjeća na crtež srca. Dolaze ljudi gledati ga, slikati i uživati pod niskom krošnjom. Upućeniji kažu kako je nekada na tlu Subotice bilo mnogo više grmlja i stabala divlje masline. Podsjećanje probuđeno cvatnjom divlje masline u blizini Radijalca, navelo je, čak, poneke na traganje za informacijama o lokacijama gdje ih još ima u gradu, pa i na traganje za izdancima, jer ima zainteresiranih za sadnju ove mirisne biljke u vlastitim vrtovima. Toliko je ova biljka zanimljivog izgleda, uobičajeno nepravilnog, kvrgavog i razgranatog stabla, u cvjetanju opojnog mirisa, a kasnije s plodovima koji se mogu jesti.

Stručniji za biljne vrste i raslinje pojašnjavaju kako je ovoj biljci, zapravo, ime eleagnus, no nalik je maslini zbog boje listova, te je uobičajeno ljudi ovdje nazivaju divljom maslinom, a ima i drugih naziva. Smatra se vrlo otpornom na svakojake uvjete i raste i na manje plodnom tlu.

Mini potraga za stablima divljih maslina (nazovimo ih kako ih ljudi ovdje uobičajeno znaju) za sada je pokazala kako ih ima i oko škole na Majšanskom putu, pouzdano postoji i u jednom dvorištu u susjednoj ulici, i to drvo visoko čak osam metara, u većem broju ih je oko Gradskog stadiona, a vjerojatno rastu i na nekim drugim mjestima u gradu koje ovom potragom još nisu obuhvaćene. Starije generacije pamte opori okus ovih plodova, jer su ih u prolazu brali i jeli, kao što su i cvjetove bagrema ili neke biljke na livadi za koje su o jestivosti znali prema obiteljskom kazivanju. Tada se nije mnogo govorilo o ljekovitosti i vitaminskom sastavu bilja, osim što su djeca znala koje biljke mogu u igri pojesti i zasladiti se. Bile to višnje, trešnje i šljive na ulici (pa i u tuđem dvorištu), ili koprivića (gelegunja, bođoš) i dud, (tuđe) lubenice u njivama, pa i ove divlje masline u šumarcima.

Pouzdano je nekada postojao šumarak pod divljim maslinama i nalazio se na ulazu u Aleksandrovo uz Beogradski put, na prostoru između pruge za Pačir i ograde dvorišta Bolnice. Uz bolničku ogradu na ovom prostoru je osamdesetih godina prošlog stoljeća podignuta zgrada Medicinske škole s pratećim objektima i terenima, a maslinjak se »smjestio« u uspomene. Taj šumarak, inače, pamte mnoga djeca iz Aleksandrova, jer je kroz njega vodio puteljak kojim se kraćim putom moglo stići iz tada novog naselja u blizini Bolnice i pruge, do stadiona.