Arhiv tekstova

Za razliku od mnogih, Sonćani Agica i Vinko Đanić svoje najdraže uspomene čuvaju u uredno složenim albumima. Na jednoj strani su obiteljski, na drugoj, kako Agica s osmjehom kaže, »šovinističko« muškoj, sportski. Brojne fotografije i isto tako brojni isječci iz starih novina svjedoče o jednoj vrlo uspješnoj nogometnoj karijeri. Vinko, za sva vremena jedan od najboljih izdanaka sonćanskoga Dinama, danas trener u matičnom klubu, teško se može odlučiti za jednu konkretnu fotografiju, za jednu konkretnu situaciju. 

 

Na Detelinari kod trenera Aroka

 

Na koncu, album ostaje otvoren na strani s tri fotografije i dva novinska isječka. U kraćem, objavljenom u novosadskom Dnevniku, može se saznati da su 1980. godine, na Insel – kupu u Mannheimu, u konkurenciji osam europskih klubova, omladinci NK Novi Sad osvojili prvo mjesto. Tako su na najbolji način pokazali koliko se dobro radi s mladima na Detelinari. Među osvajačima ovoga trofeja bio je i Vinko Đanić. Ovaj daroviti dječak nogometni zanat je počeo učiti u djetinjstvu, na ulici, a nastavio u najmlađim kategorijama Dinama, kod trenera Josipa Matina. U prvu ekipu  plavih kročio je već u sedamnaestoj godini, a poslije uspješno odigrane sezone, životni put ga je odveo u Novi Sad, u istoimeni nogometni klub. »Nogomet je za mene bio životni izazov, pa sam potražio jaču sredinu. Otišao sam u Novi Sad za mojim zemljakom Acom Kozlinom, kasnijim nogometašem splitskog Hajduka i prijavio se na trening Ferencu Ároku. Jednostavno sam mu rekao tko sam i da sam došao na probu. Toga dana igrala se trening utakmica. Lopta me je slušala, dao sam dva zgoditka Markoviću, kasnijem vrataru beogradskog Partizana, a uz to sam imao još nekoliko vrlo ozbiljnih šuteva i asistencija. Po odluci trenera Ároka, ostao sam u Novom Sadu«, priča Đanić.

 

Prvo mjesto u Mannheimu

 

Daroviti nogometaš imao je već tada duboko usađene radne navike i svi su mu proricali lijepu nogometnu budućnost. Marljivo je trenirao i brzo napredovao. Kao jedan od oslonaca mlade ekipe,  otputovao je na turnir u Mannheimu, a osvojeni pobjednički pokal bio mu je prvi u nizu velikih priznanja. Mladu ekipu Novog Sada na turniru je vodio trener Pirmajer, a igrali su: Ognjenović, Marić, Novaković, Grahovac, Đanić, Nikolić, Leđanac, Pajić, Teodorović, Bičkai, Pantelić, Vučkov, Radaković, Kapriš, Brusin, Milanov, Lončar i Medić. Novosađani su u finalu svladali vrlo jaku ekipu Mannheima rezultatom 2:1, zgodicima našega sugovornika Đanića i Pajića. Prethodno su u prvoj skupini svladali Stuttgart s 2:1, Mechelen (Belgija) s 1:0 i odigrali neodlučno 1:1 protiv Mainza i osvojili prvo mjesto. Konačni plasman bio je: 1. Novi Sad, 2. Mannheim, 3. Osnabrück, 4. Stuttgart, 5. Mainz, 6. Rotterdam, 7. Mechelen i 8. Rems. 

»Nije nam bilo lako. Na ovom, tada najpoznatijem  turniru mladih ekipa, sudjelovali su klubovi čije su nogometne škole bile vrlo cijenjene u cijeloj Europi. Najživlje sjećanje veže me za jednu odista smiješnu situaciju na dodjeli osvojenih pokala. Mi smo dobili najveći, za osvojeno prvo mjesto. Kad ga je jedan od mojih suigrača podignuo zbog fotoreportera, uradio je to toliko žustro i pomalo nespretno, da je poklopac skliznuo i završio na glavi drugoga, znatno nižega suigrača, sad već ne znam kojega. Svi smo prsnuli u zarazni smijeh, smijali su se i nazočni dužnosnici i novinari. Nama to nije smetalo, bili smo vrlo raspoloženi i ponosni na svoj uspjeh. Sjećam se još jedne crtice. Na zajedničkoj večeri prišao mi je trener francuskog prvoligaša Remsa, čestitao i glasno izrekao procjenu da sam po njemu bio najbolji igrač turnira. Veće priznanje nisam mogao dobiti i te situacije ću se, valjda, uvijek sjećati«, završava priču Vinko Đanić.