Arhiv tekstova

Na mnogo mnogo mjesta evanđelja nam donose prispodobe kojima Isus želi bliže predstaviti i opisati Božje kraljevstvo. Dvije takve prispodobe donosi nam liturgija jedanaeste nedjelje kroz godinu.

 

DVIJE PRISPODOBE

 

U središtu ovotjednih Isusovih prispodoba je sjeme koje jednom posijano samo od sebe raste i donosi rod, te sjeme gorušičino koje, iako najmanje među sjemenjem, izraste u veliko stablo (usp. Mk 4, 26-34). Ovim prispodobama Isus ohrabruje svoje slušatelje, a kasnije i evanđelist Marko zapisujući ih ohrabruje one kojima je evanđelje namijenjeno, jer nije lako biti kršćanin. Klica kraljevstva Božjeg na zemlji je Crkva, novi Božji narod. Njen rast ne ovisi o čovjeku, nego o Nekom drugom koji djeluje dajući joj da uzraste i donese plod poput posijanog sjemena. Svi znamo kako su počeci Crkve bili skromni, kako su prvi Isusovi učenici bili ljudi od kojih se iz ljudske perspektive nije moglo mnogo očekivati. Pa i sam Isus bio je skroman, čovjek bez položaja i imanja, bez ugledne obitelji. Kada se tome pribroji i način na koji je okončao svoj život, sve skupa po ovozemaljskim parametrima ne može značiti uspjeh.  Ali, Bog se kroz skromnost proslavlja, kao što daje da iz malog sjemena gorušice izraste veliko stablo. Njemu svjetovna veličina nije potrebna da u ovom svijetu učini velika djela. Tko je unatoč skromnom početku učinio od Crkve velik Božji narod koji se proširio po svim kontinentima, došao među sve narode, te unatoč svim teškoćama i ljudskim opiranjima postoji i danas.

Međutim, kraljevstvo Božje i Crkva nisu isto. Crkva je samo njegovo ostvarenje na zemlji, ali ona teži svom konačnom ispunjenju na nebu. No, kroz Crkvu kao ispunjenje kraljevstva na zemlji Bog je iskazao svoju veličinu i snagu, jer »Isusovi učenici su predstavljali šačicu slabih ljudi, ali oni su bili oboružani nevidljivom snagom preobrazbe ovoga svijeta. Ta snaga bila je jamstvo da će malo sjeme riječi Božje izrasti u veliko stablo njegova kraljevstva. Taj rast ni danas nije dovršen, iako je Crkva rasprostranjena po svem svijetu. Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu identični. Crkva je sredstvo ostvarenja kraljevstva Božjeg, a ono je njezin konačni cilj i punina.« Zar nam treba veći razlog za pripadnost Crkvi, ali ne samo onu nominalnu, običajnu, već pripadnost srcem, izraženu po vjeri. Iako je naše društvo takvo da normalnim podrazumijeva krštenje, koje je čin priključivanja Crkvi, a istovremeno kao normalno ne prihvaća življenje te pripadnosti u svim njezinim dimenzijama, kršćani su unatoč tome pozvani, ne obazirući se na mišljenje većine, nego kao što su apostoli učinili, pouzdati se u Boga. Preko tog pouzdanja, preko života s Crkvom i u Crkvi, osiguravamo sebi put do kraljevstva Božjeg u vječnosti. Svojim snagama i sposobnostima ne možemo se oduprijeti svijetu, jer smo neznatni poput zrna gorušice, ali Onaj koji daje da to malo zrno izraste u veliko stablo, uz našu vjeru i pouzdanje dat će i nama mudrosti i snage da ne podlegnemo kušnjama.

 

POTREBNA JE VJERA

 

Od onih kojima je naviještena riječ Božja i naviješteno njegovo kraljevstvo traži se da se pouzdaju u Boga i njegovu odlučnost da ostvari svoje kraljevstvo među ljudima. »Kršćani moraju računati sa snagom njegove riječi i onda kada se sve čini bezizglednim. I povijest Crkve nas uči da Crkvi nisu najviše koristili najsposobniji i najokretniji, već oni koji su se najviše oslanjali na Isusovu riječ i njegova obećanja.« To su oni koji su imali najviše vjere. Čitajući životopise svetaca uviđamo kako njihove vrline nisu bile neke sposobnosti cijenjene među ljudima, već snaga vjere koju su u srcu nosili. Međutim, vjerovati nekad znači osjećaj Božje odsutnosti, osjećaj tapkanja u mraku, a iskustvo svetih i tu nas poučava kako nam je i tada Bog blizu.

Kraljevstvo Božje na zemlji gradi se vjerom, a tako se i zaslužuju gore na nebu. Samo njome smo u službi Kraljevstva, a tada sve što čini ovozemaljske uspjehe postaje nevažno, moć, novac, slava, gube svoju cijenu. Zato smo pozvani staviti sebe i svoju vjeru u službu Božjeg kraljevstva i Crkve. Ali, nemojmo se zavaravati zamkom materijalizma da je dovoljno davati materijalne priloge, ulagati novac, a sebe držati podalje, vjeru čuvati u strogoj privatnosti. Vjera je način života, a njeno življenje na način na koji nas je Isus učio i kakav su nam primjer dali prvi kršćani, a kasnije i mnogi sveci, je dio širenja Božjeg kraljevstva.