Arhiv tekstova

Kada govorimo o medijskoj kulturi, jedna od nezaobilaznih tema je i ona o medijskoj pismenosti, koja se najčešće definira kao sposobnost razumijevanja, čitanja i pronicanja u srž medijskih tekstova, a što znači sposobnost da se na različite načine sagledavaju, analiziraju, ali i kreiraju medijske poruke. Rečeno na jednostavan način, medijski pismena osoba mora znati kritički misliti.

Prilikom pisanja ovoga teksta, ne razmišljam samo o čitateljima, gledateljima ili slušateljima, i na njihovo zauzimanje pozicije u odnosu na razne medijske proizvode, nego i o onima, koji stvaraju medijske sadržaje, jer je u  svoj ovoj priči veoma važna i vještina proizvodnje medijskih tekstova. 

Medijski i politički analitičar Christophoros Crhristophorou napisao je i sljedeće: »Spoznaja o potencijalima medija u širenju informacija i ideja, najvećem mogućem broju ljudi, nametnula je zahtjev da mediji djeluju kao pravični posrednici, odnosno, brokeri u službi demokracije.« Naravno, otuda i nedvojben zahtjev da državne vlasti, izravno ili posredno, ne smiju ograničavati ulogu medija kao privilegirana sredstva društvenog dijaloga – ili onu »psa čuvara demokracije«, a pri ovome terminu misli se na novinare, no, nije ovdje u pitanju pejorativna odrednica, nego engleska kovanica koja se koristi u novinarskom žargonu – watchdog. 

Također, razvijanje kritičke svijesti novinarima i dalje treba biti cilj, čak i za one koji u ovome trenutku posustaju, zbog sumnje da njihova riječ ne može biti djelotvorna, usprkos činjenici da se taj pojam kritičke svijesti »danas smatra prevaziđenim i suviše u duhu nekih ‘prevaziđenih’ ideologija«, kako tvrdi profesorica dr. Jelena Đorđević, navodeći i kako postoji bezbroj mogućnosti za izražavanje »mikrootpora« u sitnim »kapilarima« društva. Naravno, ostaje otvoreno pitanje i koliko su čitatelji, slušatelji i gledatelji svjesni svoje moći glede medija, u smislu da ih kritički konzumiraju ili da ih poimaju kao otvoreni, potencijalni, prostor javne rasprave.

U tržišno prenapregnutom okruženju i dominaciji globalne kulture, različitost i posebnost je jedina mogućnost opstanka kreativnog identiteta određene zajednice, pa tako i naše, ovdašnje manjinske, hrvatske zajednice, što se itetako odnosi i na manjinsku medijsku produkciju.

Jedno je sigurno: hrpa informacija s kojom se danas susrećemo je ogromna i zbog toga obrazovanje za medije mora trajati permanentno, a radi se o procesu u kojemu se stiču znanja neophodna za razumijevanje fenomena masovnih medija i djelotvorno ponašanje s njima i u odnosu na njih.