Arhiv tekstova

Ljudi govore kako vjeruju u Boga, ali nailaze na poteškoće kada treba prihvatiti Božje zahtjeve i njegov način djelovanja. Božje djelovanje i njegovi zahtjevi u ljudskim su očima često neobični i nelogični. Tada čovjek zaboravi svoj položaj u odnosu na Boga pa zloporabi slobodu koju je od njega primio, što ga vodi u grijeh. Tako je bilo, kako nam svjedoči Sveto pismo, već od samog početka.

 

GRIJEH PRVIH LJUDI

 

Stvorivši čovjeka, Bog mu je sve stvoreno stavio na raspolaganje, uz uskratu plodova sa samo jednog stabla. No, čovjek svoju slobodu ne koristi ispravno, na prvom iskušenju posustaje i zanemaruje Boga koji mu je poklonio cijeli vrt te pada pred prvom zamkom zla(usp. Post 3, 9-15). Želja da postane kao Bog koji ga je stvorio postaje izvor grijeha i odbacivanja svoje ovisnosti o njemu. No, vrlo brzo čovjek osjeća posljedice. Kada ga Bog nakon prekršaja dobivene zabrane traži, čovjek se krije jer je gol. Golotinja je simbol čovjekovog srama nakon učinjena grijeha, simbol grižnje savjesti. Čovjek odjednom uviđa svoju slabost i malenost te se osjeća nedostojnim susresti se s Bogom, zato se skriva. Dok nije posegnuo za onim što je Božje čovjek se osjećao kao slika Božja, a nakon što je to učinio gubi svoje dostojanstvo, otkriva svoju sramotu i bijedu pred Stvoriteljem.

No, jedan grijeh za sobom vuče i drugi, pa čovjeka uvlači sve dublje u zlo koje je napravio. Ono najteže je priznati krivicu. Zato čovjek za svoj prijestup okrivljuje ženu, ali i Boga koji mu je ženu dao, a žena svoj dio krivice prebacuje na zmiju: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo« (Post 3, 12) »Zmija me prevarila pa sam jela« (Post 3, 13). Čovjek uvijek želi pronaći krivca za svoje pogreške, čuvajući pred samim sobom iluzijo o svojoj dobroti i pravednosti. No, Božja su pravila vrlo jednostavna, njegovi zahtjevi vrlo jasno izrečeni, a čovjek svoju poslušnost i vjernost Bogu iskazuje jedino ako poštuje Božje zahtjeve i ne dopušta da poklekne iskušenjima. Prisutnost zla u svijetu nas stalno iskušava kao što je iskušalo prvog čovjeka, ali isto kao što je prvi čovjek znao koja je Božja zapovijed znamo i mi, zato ne smije dopustiti da nas ponese oholost i želja za neovisnošću. A kada se to dogodi, poput prvog čovjeka, brzo shvatimo da smo maleni, nedostojni pred Bogom, da se stvorenje nikako ne može izjednačiti sa svojim Stvoriteljem.

Poslije pada u grijeh, a potom i nijekanja odgovornosti, Bog kažnjava prve ljude, međutim ne ostavlja ih same u kazni, nego im obećava spasenje. Božje obećanje izraz je njegove velikodušnosti i ljubavi prema svojim stvorenjima, jer ono nije usmjereno samo na neke, već na cijelo čovječanstvo. A prihvatiti ovo obećanje znači vjernički optimizam da zlo i grijeh u ovom svijetu ne mogu imati zadnju riječ.

 

NEPRIHVAĆENI ISUS

 

Stari zavjet na više nam mjesta svjedoči kao su ljudi odbacivali Boga i njegove zapovijedi. A kada se Bog utjelovio i postao čovjekom, kada su ga ljudi mogli vidjeti ne samo očima svoje vjere nego i tjelesnim očima, ni onda ga nisu potpuno prihvatili. O tome nam izvještavaju sva evanđelja, a Marko donosi i jednu zgodu u kojoj spominje da ni Isusova obitelj nije prihvatila njega i njegov navještaj (usp. Mk 3, 20-35). Isusov je navještaj bio revolucionaran, drugačiji od svega što su njegovi suvremenici dotada čuli od proroka i učitelja. Mnogi su ga prihvatili, ali mnogi i odbacili. U odbacivanju i osuđivanju Isusa i njegovog javnog djelovanja posebno su se isticali oni najugledniji u narodu. Iz te perspektive lakše možemo razumjeti zašto njegovoj obitelji nije bilo pravo to što Isus čini. Međutim, razumjeti njegovu obitelj nije današnjim vjernicima toliko važno, važna je poruka koju Marko želi prenijeti vjernicima pišući svoje evanđelje. On želi »svojim čitateljima uvjerljivo pokazati da je Isus iz Nazareta, unatoč svim nesporazumima, svim otporima i na kraju potpunom odbačenju i osudi na smrt doista Sin Božji (usp. Mk 15, 39). Marko ne skriva svojim čitateljima da i oni koji žele Isusa slijediti moraju računati s takvim prezirom i gubitkom života (8, 34s). Drugim riječima, čovjek se mora opredijeliti za Isusa sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga. A od toga nije mogla biti izuzeta ni Isusova rodbina. Marko je donio primjer početnog neshvaćanja njegove rodbine kako bi naglasio važnost tog opredjeljenja. Ono je iznad tjelesnih veza i osjećaja rodbinske pripadnosti.«